Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Šezdeseto- jogišnjica Žan-Pol Sartra

Mića Danojlić, Borba, 29. 8. 1965

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
KNJIŽEVNI PODLISTAK Šezdeseto- iodišnjica Žan-Pol Sartra Žan-Pol Sartr, filozof i književnik, jedna od centralnih ličnosti našeg vremena, puni, evo, šezdesetu svoju godinu. To je dobar komad vremena, jedan put sa kojeg nema nikakvog povratka, i uz njeg je priključen podugački spisak knjiga: preko trideset osobitih i primećenih dela. Pod našim se nebom, negde posle 1950-te godine, Sartr pojavio dosta nesrećno. Prvo smo preko novina načuli štošta o mračnjaku posebne vrste, o trulom građanskom itelektualcu koji seče granu na kojoj sedi, a potom je došao i zagrebački prevod Mučnine. Ja sam Mučninu čitao negde u petom razredu gimnazije, i nisam, nikako, bio tada jedini Jugosloven-maloletnik na koga je ta knjiga ostavila neprijatan, težak utisak. Tako smo, otprve, naleteli na jedan parcijalan argumenat iz Sartrovog idejnog arsenala, nemajući o celini tih ideja skoro nikakvog pojma. Čovek razdire svoju utrobu, a zbunjeni posmatrači ne znaju zašto on to čini. Nesporazum između nas i Sartra bio je nesporazum između dva stupnja jedne iste progresivne, oslobodilačke misli; spor između naše jednostavne. čvrsto zasnovane vere u budućnost, i Sartrovog komplikovanog, vrludavog traganja u istom smeru. Vreme je učinilo svoje: svojom društvenom akcijom Sartr nam je otvorio oči, i. konkretno, pokazao svu težinu i smisao onoga što u svojim delima zove angažovanošću, slobodom izbora i odgovornošću. Bauk njegove samoće izgubio je monstruoznost; ispostavilo se da je taj bauk plodotvorni nespokoj i teskoba jedne sveodgovorne savesti, stravični realizam u svemu i u svemu do kraja. Na otvorenu političku scenu stupio je Sartr u prvim posleratnim danima, i od tada, pa do danas, nije bilo važnijeg događaja o kome on ne bi rekao svoj sud, prema kome ne bi zauzeo jasan stav. Razmišljanja o jevrejskom pitanju, Afera Anri Marten, niz članaka o kolonijalizmu i neoklonijalizmu, reportaža sa Kube, stav Modernih vremena i njihovog direktora prema Alžirskoj revoluciji, prema ratu i prema miru uopšte to su samo pojedini trenuci jedne odista velike inicijative, u kojoj kratkotrajna prostaljinistička pozicija predstavlja jedinu, ne uostalom neizbrisivu, mrlju. Setimo se samo Sartrove intervencije u slučaju onog mornara koji je otkazao poslušnost u indokineskom ratu: jedan od brojnih procesa koje je Sartr, kao advokat optuženog, bespogovorno i nezaboravno dobio. Branilac optuženih, obespravljenih, samozvani sudija u kome, po rečima jednog francuskog kritičara, oduvek živi jedna KP". Sartr je, kao takav, mnogim „dobromislećim ljudima" nezgrapan i smešan, a nekima, bogme, i dosadan. Da nekim ljudima na Zapadu on može ići na živce, to nije čudno. Čudno je da se nadmoćna, sita ironija prema Sartru pojavljuje i tamo gde je ne bismo očekivali. Žan-Pol Sartr stoji danas, u šezdesetoj svojoj godini, sa svim svojim prividnim promašajima i nedomašajima, sa svojom politikom, filozofijom, romanima, dramama i ogledima kao jedinstven primer svestranog i bespoštednog traganja za istinom, kao zla savest jednog nesavesnog društva, kao produkat permanentnog samoprevazilaženja, čovek koji je istinski odan socijalizmu, stvari potčinjene većine čovečanstva, stvari radničke klase. Jedna od senki u tom dobrovoljnom savezu sa najnaprednijim snagama čovečanstva svakako je Sartrovo buržoasko poreklo, i sve njegove psihološke konzekvence. Sama, međutim, činjenica da ovaj večni demonstrant tu senku neprestano ističe - najviše i najbolje govori o maksimalističkim zahtevima koje on samome sebi postavlja, o retkoj skrupuloznosti tog čoveka i pisca, o jednoj ljudskoj i ljudski plemenitoj naivnosti, o njegovom poštenju. Taj pisac ni od kog ništa ne krije, a mogućnost da se ta otvorenost zloupotrebi kao da ga nimalo ne plaši. Izneo je, iz sebe i iz drugih, svu prljavštinu i sav sjaj bivstvovanja, i u vremenu kriminalnih kolektivnih neodgovornosti, od fašizma do dana današnjega, pokušao da plasira imperativ lične ljudske odgovornosti. Moralista dubokog korena u književnoj prošlosti svoje zemlje, lomeći se između marksizma i sopstvene varijante egzistencijalizma, on se celoga života javno i pred svima traži, čisteći jedan težak prelaz na granici između dve epohe, koje su se u njemu sukobile. Internacionalista, antirasista, moćno deklarisani prijatelj Jevreja, Crnaca, obojenih uopšte, čovek lišen čak i one snošljivije varijante francuskog šovinizma, on i svoju pobunjenu misao, svoj neželjeni i nepotrebni intelektualizam, podvodi pod crtu sveopšte socijalne obespravljenosti. Svaki njegov tekst nastoji da bude slobodan u svim dimenzijama, izanaliziran skupa sa svojim ograničenjima. Nisam kvalifikovan za davanje jednog stručnijeg suda o sveukupnom značaju njegovog filozofskog sistema; znam samo da mnogi odeljci iz Bića i ništavila, Svetog žnea, Situacija i Bodlera idu u najlepše, najlucidnije stranice savremene francuske književnosti. Ovaj erudita, ovaj veliki radnik, učinio je posle nadrealista, najveće svetogrđe u književnosti; jer je njegova književnost uvek u službi ideje, a ideja vazda u službi čoveka. On može ono što namerava, i to nikad ne promaši. Nije rođeni romansijer, ali je dao besprekorne i moćne romane. I s dramama je tako. Govorilo se o njegovom nebrižljivom, publicističkom stilu: u Rečima je napustio tvrdu nemačku rečenicu. i istom je zablistala ekonomična i sarkastična francuska fraza. Poezija je ona oblast umetnosti u kojoj je ovaj velikan potpuno gluv. U knjizi o Bodleru, u eseju o Ponžu, to se na svakom koraku oseća, a opet, baš u tim esejima, Sartrova nadahnuta reč ključa od neke čudesne, naopake poetske snage. Proklamovavši da je osnovna dužnost pisca da mačku nazove mačkom, Sartr je energično odbacio metaforu i sliku. Ali: zavodljiva i opasna proizvoljnost u kombinovanju slika ipak je preživela ovaj puč, i kod Sartra se ispoljava u takoreći poetski slobodnom kombinovanju pojmova, ideja, činjenica. Apoetičan, antipoetičan, mrzovoljan, defektan i tvrdoglav u toj defektnosti, Sartr ima stranica koje su uzbudljivije od mnogih knjiga savremenih pesnika. Postoji jedan stupanj na kome čisti um. na kome goli intelekt bivaju pesma sama; stupanj na kome ta suva pamet počinje da se žari. da presijava, da peva. Do takvih se visina Žan-Pol Sartr često uznosio, pa mu se mrzovolja spram stiha mora oprostiti. Uostalom, on nije propustio da tu svoju odbojnost i sam obrazloži: poezija, kao i muzika, po njemu su sasvim nepogodne za političko angažovanje. Zapisao sam, eto, nekoliko usputnih beleški povodom šezdesete godišnjice ove nesumnjivo genijalne ličnosti, koja na način dostojan čoveka deli sa nama svima naše dane, naše brige, naš život. Sve moguće rezerve kad se učine, ostaje jedna pojava bez koje bi naša saznanja, naše nade, naša sumnja u čoveka i naša vera u čoveka bili kudikamo siromašniji. Lišen trule književne taštine, duboko nezainteresovan spram književne presude koju će mu izreći budućnost. Sartr je, oduvek, jedino očekivao ljudsko priznanje svojih savremenika. Mislim da mu ga i mi dugujemo. Mića Danojlić
Opomba
Jubilej;
Oznaka arhivskega gradiva
1965-09-4601-4700_4707
Javi napako na oder@slogi.si.