Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Demokratski festival

Vladimir Stamenković, NIN, 20. 7. 1976

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
POZORIŠTE DEMOKRATSKI FESTIVAL Susret profesionalnih pozorišta SR Srbije festival je bez krupnih programskih ciljeva i deklaracija (Od našeg pozorišnog kritičara Vladimira Stamenkovića) Održan bez velike pompe krajem prošlog i početkom svog meseca u Šapcu, uglavnom prećutan od beogradske štampe, HІІ susret profesionalnih pozorišta SR Srbije je u potpunosti ispunio svoj glavni zadatak: omogućio je pozorišnim stvaraocima iz unutrašnjosti da na jednom mestu vide plodove svog teškog, često mukotrpnog rada, i da, kroz nužna upoređivanja, tačnije sagledaju svoju trenutnu poziciju, položaj pozorišne umetnosti u našoj republici. Repertoarska politika Taj sastanak, na kome reditelji i glumci ostaju i po nekoliko dana, ima nekoliko specifičnosti nedovoljno poznatih široj javnosti: to je demokratski festival, bez selektora, na koji pozorišta dolaze s predstavama u sopstvenom izboru. To je festival bez krupnih programskih ciljeva i deklaracija, koji se, uostalom, uvek teško ostvaruju. To je festival izrazito radnog karaktera, s okruglim stolom u čijem radu živo sudeluju i oni koji pozorište neposredno stvaraju. Slika o pozorišnim prilikama u unutrašnjosti, koju nam je sve godine taj festival ponudio, nije ni sasvim ružičasta ni mnogo zabrinjavajuća. Od deset prikazanih predstava, šest je imalo čak veoma zadovoljavajući nivo, a svega dve ili tri su bile nedozvoljeno slabe. Ona pokazuje da je rad u tim pozorištima postavljen na odista profesionalnu osnovu: rediteljske koncepcije su ozbiljne i originalne; gluma se zasniva na produbljenim studijama zadataka, a ne na olakim, površnim improvizacijama; sprema predstava je korektna, čak u nekim slučajevima i prevazilazi materijalne mogućnosti teatara. Ipak, ta slika je, unekoliko, i vrlo paradoksalna: ona otkriva jedno pozorište, koje je, po mnogim svojim karakteristikama, rediteljsko, u kome su reditelji ti koji vode glavnu reč, pri čemu se nameće utisak da je krug iz koga se oni regrutuju prilično sužen. Iz toga proizlazi i jedna velika opasnost, slabost koja se izrazito ispoljila baš na ovim Susretima: opasnost od sužavanja repertoarske politike na dramska dela za koja su trenutno zainteresovani ti reditelji. Recimo, u Šapcu smo se sve godine suočili s interesantnim fenomenom: s oživljavanjem američke dramaturgije iz pedesetih godina, i to često preko epigonskih dela napisanih deceniju ili dve pošto je već bio ponuđen originalan obrazac. Tome treba dodati i to da smo u Šapcu gledali i niz naših klasičnih drama za čiju su interpretaciju reditelji mogli da ponude sveža, originalna rešenja. To je automatski isključilo iz vidokruga tih pozorišta celokupnu našu klasičnu i modernu komediju, sva ona strujanja koja su u nazije vreme tako vitalno obnovila našu dramsku književnost. Pogledajmo na primerima pojedinih predstava kako se ta slika o našem današnjem pozorištu u unutrašnjosti konkretizovala ove godine u Šapcu. Amerikanci u Šapcu U grupi predstava na kojima su prikazani komadi savremenih američkih autora, ponajbolja je bila ona iz Pirota, čije je pozorište izvelo dramu Frenka Gilroja „Ko će da spase orača". Istina, ta predstava je imala jednu krupnu nelogičnost: reditelj Đorđe Đurđević je iz nerazumljivih razloga smestio zbivanje tog komada u surov, naturalistički dekor, u neku podrumsku prostoriju, a ne u enterijer kuće u kojoj živi jedna američka porodica iz srednje klase. Time je donekle obesnažio konflikt između privida i stvarnosti, između iluzije o materijalnom blagostanju, hranjene kreditima, i praznine koja iznutra raste u Gilrojevim junacima. U svemu ostalom, to je bila dobro organizovana predstava, uverljiva, verodostojna u rekonstrukciji svakidašnjice, ispunjena dugim pauzama kroz koje su se spontano otkrivale potresne drame dvoje promašenih ljudi: u kojoj je jedan autentičan glumac, Aleksandar Živković, demonstrirao i zavidnu tehniku i potrebnu spontanost bez kojih se ne može ni zamisliti ubedljiva naturalistička gluma. Mnogo manje su nam pružile kruševačka i zaječarska predstava. Prva, na kojoj je igran komad Tenesi Vilijamsa „Tramvaj zvani želja“, u režiji Lidije Veljanove-Petrović. Rediteljskim intervencijama iz predstave je eliminisan onaj nervozni, neurotični ton pomoću koga pisac nagoveštava duševni mrak svojih likova u kome cvetaju iluzije, egzaltacije svih vrsta, seksualna opterećenost. Time je priča nepotrebno skraćena, učinjena neuverljivom, odvedena bez potrebe u neorelističke vode. I druga, koja je, u režiji Milana Budisavljevića, rađena po drami Pola Zindela: „Dejstvo gama zraka na sablasne nevene“. Ona je delovala kao groteskna potvrda stare Didroove konstatacije da i u najnaturalističkijem pozorištu ništa ne može biti baš onako kako je u stvarnosti, da potpuno glumačko poistovećenje s likovima obično ostaje bez pravog umetničkog efekta. S mnogo više studioznosti, sa ambicijama koje su dale prave rezultate, realizovane su predstave na kojima su igrani komadi klasika. Te predstave su činile kičmu ovogodišnjih Susreta, nagoveštavale su krajnji domet naših pozorišta iz unutrašnjosti u ovom trenutku. Pre svega, treba spomenuti šabačku predstavu Cankarevih „Slugu“, u režiji Aleksandara Glovackog. Glovacki je bio na dobrom putu: on je, doduše, preterano skratio Cankarev tekst, s očiglednom namerom da iz njega izbriše sve ono što je prete-rano sentimentalno, sve što je plakatsko u socijalnom smislu, i time često dovodio gledaoca u neprijatnu poziciju da s mukom povezuje konce pokidane priče. Zauzvrat, Glovacki je postigao da njegova predstava deluje kao uzbudljiv prikaz jedne tragične ljudske situacije, sukob idealističkog i pragmatičnog u čoveku. Uspeo je da ona prikazuje jedan opšti model ljudske sudbine, i to pomoću brzog smenjivanja serije različito obojenih scena, pomoću oštrog zadiranja humornog u patetično, lirskog u privatno, fizičkog u psihološko. Šteta što ta predstava nije dorađena do kraja. OGLEDALO KRITIKE Jovan Putnik je, spet, na sasvim različite načine prišao dvojici naših dramskih klasika, Bori Stankoviću i Momčilu Nastasijeviću. Dok mu je drama „Gospodar Mladenova kćer", koja je postavljena u Kragujevcu pod naslovom „Tamni vilajet“, više poslužila za ispitivanje prirode scenskog prostora, dotle je komad „Jovča", koji je igran u niškom pozorištu, bio shvaćen kao povod za formulisanje jedne u svakom pogledu zaokružene, velike predstave, čiji se smisao ne iscrpljuje u eksperimentisanju, koja ima pretenziju da stvarno dejstvuje na gledaočeve emocije, na intelekt. Tragična priča U prvoj predstavi, dakle, Putnik je, ispitujući kako u mehanizmu drame mogu da dejstvuju naše stara srpska mitologija i forme socijalnog života nekadašnje srpske palanke, stvorio nekoliko izuzetno upečatljivih scena. Neprestano je režirao značajne odlomke jedne neuporedivo šire celine koja nam stalno izmiče. A u drugoj je do kraja razvio tragičnu priču, postavio je na scenu jedan briljantno uravnotežen spektakl. Pri tome je, u ovom drugom slučaju, odmah iskrenuo veliki problem: kakvom akcijom ispuniti Stankovićevu zagrcnutu, iskidanu, nedovršenu fabulu? Taj problem je Putnik rešio na specifičan, nadahnut način: time što je, kao u modernim filmovima, pustio da preko scene teku dugi, zgusnuti kadrovi u koje možemo da slobodno upisujemo svoje asocijacije. U tim predstavama, najzad, dvoje glumaca su dobili svoju pravu šansu: u kragujevačkoj, to je bio Ljuba Živković, glumac plemenitog manira, gospodstvene pojave, elementaran i izražavanju emocija; a u niškoj, to je bila Mima Vuksić-Kurić, glumica neobičnog fluida, koja ispod spoljne ljupkosti otkriva izuzetnu iskrenost i dramsku snagu. Nešto od te spektakularnosti, koja teži da komunicira s najširem publikom, imala je i predstava srpske drame Pokrajinskog narodnog pozorišta iz Prištine, koje je igralo, u režiji Vlade Jablana, komad Ive Vojnovića „Ekvinociju". Stekao se utisak da je Jablan tu predstavu vodio u pravcu diskretnog slivanja melodrame u tragediju. Ako to nije postigao, odgovornost pre svega pada na pisca. U svakom slučaju, to je bila zanimljiva predstava, u kojoj je izvesna naivnost likova prekrivana lakim senkama života, gde su odnosi i situacije imali nešto od očiglednosti svojstvene moralnim basnama. Tu su, na posletku, bile i tri predstave, ostvarene po komadima koje nisu napisali ni savremeni američki dramatičari ni naši klasici. One su nam, svaka na svoj način, pokazale i kakve su prave mogućnosti ovih pozorišta, kad se prihvate živih, aktuelnih, savremenih domaćih tekstova, i šta može da se dogodi ako se poduhvate, bez odgovarajuće pripremljenosti, da realizuju dela iz onog modernijeg repertoara. Druga strana medalje Pun uspeh postigao je ansambl albanske drame iz Prištine, baš onda kada je, u spretnoj, inteligentnoj režiji Ljubiše Georgijevskog, postavio na scenu delo jednog našeg, savremenog autora, komad Redžepa Ćosje „Živa sfinga". O tom tekstu, istina, ne može se izreći neki pouzdaniji sud iz jednostavnog razloga što je ostao do kraja festivala nedostupan i žiriju i kritici. Ali, i uz najpovršnije razumevanje, očigledno je da je u njemu tretiran jedan vitalan problem iz naše svakodnevice, o materiji na koju se može uspehom primeniti iskustvo današnjeg ritualnog pozorišta. Iz tog spoja, proizašla je sna najviša vrsta aktuelnosti: predstava koja pokreće velika pitanja smrti, koja sadrži neko etičko ogoljivanje mehanizma surovom, mukotrpnom ritmu, pa ipak s dozom poezije u sebi, ta predstava nas je upoznala s grupom izrazito darovitih, moderno orijentisanih glumaca na čijem čelu je stajao Istref Begoli. U isto vreme, dve druge predstave iz te grupe, ona na kojoj je leskovačko pozorište, u režiji Cisane Murisidze, igralo „Tarelkinovu smrt“, i ona na kojoj je užički ansambl, predvođen rediteljem Vladimirom Putnikom, prikazao „Nebeski odred", pokazale su nam drugu stranu medalje: da se moderna dramska književnost ne može preko noći presaditi u sredinu sa sasvim drukčijom pozorišnom klimom, čak ni onda kada su ispunjeni neki od preduslova (u užičkom slučaju takav nagoveštaj je predstavljao angažovanje jednog mladog, očigledno talentovanog reditelja). I u tome je osnovna pouka koju su nam pružili ovogodišnji Susreti. ŠABAČKI EKSPERIMENT: „SLUGE" PROGRAMSKA NOVINA: REZIDENCIJA IRANSKOG AMBASADORA U BEOGRADU ARHITEKTURA DVOSTRUKA PREMIJERA (Od našeg likovnog kritičara Milorada Jevtića) Retko se dešava da neko od naših arhitektonskih stvaralaca doživi istovremeno „premijere“ dva svoja dela, kao što se to ovih dana dogodilo beogradskom arhitekti Petru Petroviću. Nedavno završena rezidencija iranskog ambasadora u Užičkoj ulici i, vremenski paralelno realizovan, samački hotel na Karaburmi, i tematski i lokacijski čine ovaj događaj još izuzetnijim. Iako pripada srednjoj generaciji naših graditelja, Petar Petrović (1933) tek je pre nekoliko godina, osnovnom školom „Ratko Mitrović“ u Novom Beogradu i odmaralištem Uprave carina na Tari, privukao pažnju stručne javnosti. Oba objekta, svojim visokim kvalitetima, odmah su ga kandidovala za čelno od počasnih mesta...

Ta članek še ni bil pregledan.

Javi napako na oder@slogi.si.