Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Krajnja tačka

Bogdan Tirnanić, NIN, 1. 8. 1976

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
NIN PULA '76. KRAJNJA TAČKA Sve najave ovogodišnji Festival jugoslovenskog igranog filma u Puli, dvadeset treći po redu, počinju na istovetan način: obaveštenjem da je selekcija prijavljenih filmova ukinuta. Ovakva odluka motivisana je razlozima čisto praktične prirode: čitava jednogodišnja jugoslovenska produkcija taman je tolika da bi se popunio osmodnevni festivalski program, pa bi svaka prethodna eliminacija, čak i ukoliko bi se zaustavila na samo jednom filmu, ozbiljno dovela u pitanje regularan tok tradicionalne manifestacije u Vespazijanovoj areni. Većina našeg filmskog sveta prihvata ovo kao realnost trenutka. Ali ima onih koji, pomalo u šali, primećuju da je Savet festivala ipak pogrešio u jednom detalju: ako je već bilo nužno ukinuti jednu od pulskih sekcija, onda je situacija bila idealna da se, umesto informativne, ukine zvanična sekcija. U svakoj šali ima dosta (gorke) istine: jer, ovogodišnji pulski filmski festival je unapred izgubio svojstva relevantne takmičarske smotre, i ostaje značajan samo kao informacija o aktuelnom stanju jugoslovenske kinematografije. Malo i još manje od toga Kao informacija takve vrste, pulski festival zahteva da se prema njemu odnosimo sa dužnom pažnjom. Šta nam, dakle, on poručuje? Pre svega, broj od šesnaest proizvedenih filmova za dvanaest meseci govori kako na planu kvantiteta jugoslovenska kinematografija uspeva da održi privid kontinuiteta. Bilo je i ranije sezona sa približno istim brojem filmova, no one pripadaju daljoj prošlosti, osim u slučaju kada pripadaju onom nizu od nekoliko poslednjih godina tokom kojih naš film doživljava lagani i konstantni pad produkcije. Ta stagnacija se, da nevolja bude veća, događa ispod onog kvantitativnog nivoa koji jednoj kinematografiji poput jugoslovenske omogućuje da normalno egzistira. Sa šesnaest filmova godišnje naša kinematografija ne samo da je autsajder na svetskoj pozornici, već nije u stanju da vrši ni svoju kulturnu misiju unutar granica zemlje, jednostavno zato što ne predstavlja nikakav faktor na bioskopskom tržištu. Situacija postaje još teža kada se zna poreklo tih šesnaest filmova: filmska preduzeća iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Vojvodine i sa Kosova neće ove godine u Puli biti zastupljena nijednim samostalno snimljenim filmom! Prirodno da samo šesnaest proizvedenih filmova ni izbliza ne obezbeđuju kvalitativni nivo jugoslovenskoj kinematografiji. Nema sumnje da će se u Puli pojaviti i vredna ostvarenja, ili bar ostvarenja dostojna poštovanja, ali je, isto tako, evidentno da većina proizvedenih filmova sa teškom mukom zadovoljava minimalne kriterijume, dok ima i onih koji su daleko od svega dozvoljenog. Još manje možemo biti zadovoljni tematskom strukturom ovogodišnje produkcije: od snimljenih filmova četiri se bave događajima iz rata i revolucije, jedan je posvećen evokaciji međuratne revolucionarne tradicije, tri se obraćaju daljoj prošlosti, dva su nastala na tekstovima iz literarne baštine, dok je šest sa temama iz savremenog života. Brojčana prednost filmova koji se bave našom dašnjicom ima, međutim, i svoje naličje: od šest filmova takvog tematskog profila, samo jedan svoju radnju smešta u aktuelni društveno-politički kontekst. Sledeća dva su drame opštijeg karaktera, olakšane komičnim akcentima, a preostala tri bi se, uslovno, mogla okarakterisati kao vedre priče o malim stvarima oko nas. Nevolji nije kraj: opšte je mišljenje da najslabiji film festivala treba tražiti među filmovima koji se bave današnjicom! Možda je to prirodno pri trenutnom rasporedu naših rediteljskih snaga. Iako će se u Puli sa novim filmovima pojaviti neki od najistaknutijih jugoslovenskih filmskih stvaralaca, opšta kadrovska slika festivala veoma je nepovoljna. Razlog tome je poznat: u jugoslovenskom filmu zaustavljen je protok ličnosti i njegova kadrovska struktura se ne obnavlja. Ovom zaključku može se suprotstaviti činjenica da je i ova Pula pod debitantskim znakom: jednu četvrtinu produkcije ostvarili su ljudi koji prvi put samostalno režiraju igrani film. Kako to neko reče, mi smo debitantska kinematografija, ali je nezgoda u tome što nismo kinematografija kontinuiteta: ni jedan od reditelja koji su uspešno startovali proteklih sezona još nije ostvario pravo na svoj drugi film, pa se, zapravo, svaki od njih i dalje nalazi na početku, u očekivanju prave šanse. Apsurdno je da se takva šansa ne uskraćuje proverenim netalentima čija umišljena genijalnost staje ovu kinematografiju znatnih sredstava. Usud neprijatan Na svu sreću ovo je poslednja, ili bar jedna od poslednjih, Pula u ovom ključu: u jugoslovenskoj kinematografiji se ipak nešto događa. Niz savetovanja o filmu čiji smo svedoci bili tokom proteklih meseci, odigrao je ulogu dijagnostičara lošeg stanja. Ta dijagnoza glasi: nepovoljan položaj jugoslovenskog filma proizilazi, jednim delom, iz njegovog još nerešenog društvenog statusa, ali, isto tako, i kao posledica želja jednog dela filmskog staleža da se problemi kinematografije rešavaju mimo opštih normi ponašanja i osnovnih društvenih dogovora. Kako je takav odnos nemoguć jasno je da njegovi protagonisti zagovaraju kinematografski status kvo, a sve to zato jer im zatečeno stanje savršeno odgovara. Nije teško identifikovati nosioce tih tendencija, budući da oni čine lako prepoznatljivu strukturu, sačinjenu od jednog dela stvaralaca i ljudi na rukovodećim položajima u filmskoj organizaciji. Sve je savršeno jasno: ovu kinematografiju godinama vode ljudi koji nisu sposobni, još manje spremni, da pitanja društvenog, ekonomskog, kulturnog i svakog drugog položaja filma postave na osnove kojima se, u globalnoj zajednici, rukovodi sopšti društveni razvitak. Oni to, zapravo, i ne žele, jer znaju da bi stvarno reformisana kinematografija širom otvorila vrata novim ljudima i filmovima. A kad se jedna vrata otvore, druga ne mogu ostati zatvorena: u novoj kinematografiji ne bi više bilo mesta za one kojima je tamo danas najbolje, i koji, menjajući samo paravane, sa toliko očiglednog uspeha manipulišu već psihički iscrpljenim i moralno pokleklim staležom jugoslovenskih filmskih radnika. Ali, šta je to stvarno reformisana kinematografija? Iznad svega, to je kinematografija udruženog rada, ili, što je isto: kinematografija integrisana na upravnim osnovama. Takva kinematografija moguća je samo u jednom slučaju: kao profesionalna kinematografija. I obratno: profesionalizacija jugoslovenskog filma ima realne šanse samo u uslovima samoupravnog udruživanja. Povezanost ta dva faktora otkriva pravi razlog skrivenih otpora reformama u našem filmu: u situaciji gde se samoupravno ponašanje i profesionalni normativi javljaju u poziciji uzajamnih uzroka i posledica svaki korak ka izmenama znači dokidanje postojeće kinematografske prakse. A u njoj rezultati rada i njegove vrednosti nisu osnovni kriterijumi procenjivanja i, još manje, socijalnog položaja svakog filmskog radnika. Svakako da preokret koji predstoji zahteva, pored svega ostalog, i jednu novu vrstu odgovornosti. Osim onih koji nisu spremni da takvu odgovornost prihvate, postoje među filmskim radnicima i oni koji za to, iskreno govoreći, u ovom trenutku nisu sposobni. Jedan - ne tako beznačajan - procenat jugoslovenskih filmskih radnika odavno je izgubio borbenost i sposobnost za dalekosežniji pogled u budućnost. Navikao se da živi od danas do sutra, i lako se miri sa vladajućim stanjem, podržavajući često upravo ljude čija moć proizilazi iz njihove slabosti. Problem svesnog dela filmskog staleža jeste: kako da te svoje kolege uvere da je za njih najbolje ono ponašanje što jedino dolikuje klasi kojoj pripadaju. Dvadeset treći festival jugoslovenskog igranog filma u Puli je prava slika takvog stanja: Vespazijanova arena pokazuje ove godine krajnju tačku negativnog razvoja domaćeg filma. Dalje se tim putem ne može, osim u definitivnu katastrofu. Vratimo se zato na početnu poziciju. Neka nam u tome pomognu Vatroslav Mimica („Seljačka buna“), Veljko Bulajić („Atentat u Sarajevu"), Jovan Živanović („Naivko“), Sveta Pavlović („Vojnikova ljubav"), Goran Paskaljević („Čuvar plaže u zimskom periodu"), Branko Gapo (,,Najduži put"), Igor Pretnar („Idealist"), Vojko Duletič („Između straha i dužnosti"), Boštjan Hladnik („Bele trave"), Mate Relja („Vlak u snijegu"). Miki Stamenković („Devojački most"), Dragoslav Ilić („Vagon li“), Branko Bauer (,,Zimovanje u Jakobsfelcu"). Zdravko Velimirović („Vrhovi Zelengore"), Miroslav Jokić (.. Četiri dana smrti"), te Jovan Aćin i saradnici („Poznajete li Pavla Pleša") - reditelji filmova na dvadeset trećem festivalu jugoslovenskog igranog filma u Puli. Usud dodeljen njihovim delima nije prijatan: ona će ostati zabeležena u vidu markacije na kraju jedne prakse. Ali, okončati staro isto je što i započeti novo: možda će im zbog toga jednom čak i zavideti. BOGDAN TIRNANIĆ

Ta članek še ni bil pregledan.

Oznaka arhivskega gradiva
1976-08-01-07_799-7
Javi napako na oder@slogi.si.