Sve na svetlost dana
Muharem Pervić, Politika, 29. 9. 1976
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
SA DESETOG BITEF-a TEATRA NACIJA
SVE NA SVETLOST DANA
V. Šekspir >Otelo«; režija Peter Zadek; Dojče Šaušpilhaus iz Hamburga
Dojče Šaušpilhaus iz Hamburga izveo je Šekspirovog „Otela“ u režiji Petera Zadeka. Jednu Zadekovu postavku Šekspira („Mera za meru") već smo videli na Bitefu. U svom stilu Zadek je postavio „Lira“ i „Mletačkog trgovca". Kao i obično, i sa „Otelom", Zadek je uzburkao duhove. Stručnjaci su se podelili na one koji smatraju da je posredi banalizacija velikog pesnika tragičara, i na Zadekove obožavaoce.
Očigledno, Zadek svoje šekspirovsko pozorište shvata kao pozorište za sve. Za nevolju, Dvorana sindikata, u kojoj je ova predstava - da bi nevolja bila još veća - igrana, gotovo se ispraznila, i samo su oni najuporniji dočekali kraj ove podsticajne, protivurečne predstave, predstave koja jaz među generacijama čini očiglednim.
U Zadekovom pozorištu nema suptilnosti; ono je aliterarno, neretorično, narodsko, sa ukusom za brutalno, direktno. Kada bi jednog neukog, ali živopisnog i radoznalog čoveka poslali da gleda kakvu svečanu, bombastičnu predstavu „Otela“, i kada bi vam on svojim jakim, sočnim, neposrednim rečima prepričao ono što je video, dobili biste po prilici "Otela" u Zadekovoj režiji.
Otelo, Jago, ili Lir, nisu za Zadeka monumentalni tragički profili, već ljudi od krvi i mesa. Da bi zbivanje približio savremenom gledaocu, Zadek ništa ne mistificira. Njegova predstava se, odvija pod punim svetlom, na gotovo improvizovanoj sceni, i sa kostimima koji su iz fundusa, što će reći da je gotovo nevažno kakvi su. Svi anahronizmi iako izazivaju komične efekte, tu su da bi u predstavu uneli ton običnosti, nereprezentativnosti, popularnosti. Zadekovo pozorište često uprošćava karaktere, odnose, ideje, jer hoće da bude grubo, opipljivo, lišeno pozlate, dekoracije. Sve na svetlost dana, što jeste jeste, eto te istinoljubivosti koja tankoćutni. On ne želi da govori tuđim jezikom, a ne veruje osobito ni u uzlete ljudskog duha, u Lepotu sa velikim L. On se obraća onom delu svojih savremenika koji su, kako je neko rekao, prodali dušu da bi otkupili telo. Zadekovo pozorište ne traga za metaforama, već za stvarnošću, za ogoljeno. Namerno presecanje puteva ka i iluzionizma, cinično, trezveno dalekim predelima misli i duha, produkuje običnost, prisustvo, gadost, kao nadoknadu ili zamenu za realitet koji se gubi u pričama u kojima su protagonisti nadljudi i bogovi. Za Zadeka, slučaj je posve ljudski; nije samo Kasije lišen čina. Zadek je ražalovao sve protagoniste tragedije i oduzeo im visokoparnost i dostojanstvo što im ga je dala literarna i pozorišna tradicija. U predstavama koje svode, redukuju, posve je prirodno da se maramica u kojoj je stvar, gurne u gaće! Zec je prešao u drugi grm.
je Dezdemoni otkrila stražnjicu. Neće Zadek veličinu već prisnost, dodir, razumevanje. On neće filozofiju, neće tragediju, neće poeziju; hoće grubu, prostačku, ali snažnu, brutalnu priču koju priča pomno i do detalja. Nije perfekcija ono do čega je Zadeku stalo izvestan amaterizam takođe je tu sredstvo da kada i negde od njega uzela.
Da ni Šekspir ne štedi jake reči i poređenja, da voli da naziva stvari pravim imenima, da su mu svojstveni žestina i intenzitet, ne treba dokazivati. Ako se razlikuju mode, ukus za snažno, žestoko, svojstveni su Šekspiru kao i našem vremenu. Jago kaže ocu, misleći Na vazdušastu Dezdemonu i Otela: „Na belo vaše jagnje uskače cri jedan mator ovan". Malo kasnije, raspaljujući očev gnev, Jago nastavlja: „Vi ćete dopustiti da vam kćer opaše arapski pastuv; da vam unuci ržu na vas; da vam konji trkači budu rođaci, a rođake bedevije".
Brabancio, otac Dezdemonin, nema ni malo iluzija o Dezdemoni. On upozorava mladoženju da pripazi na nju, jer ako je slagala i prezarila oca, zašto ne bi i muža. Dezdemona je pobegla od čangrizavog oca i evo je u sunčanom primorskom gradu na Kipru, na plaži u bikiniju; prija joj sunce i to što je svi vole; ona je dražesna, ali i njen muž je vrstan vojnik i zapovednik.
Rodrigo naziva Otela pohotnim crncem, skitnicom, protuvom, beskućnim strancem. Jago ga naziva đavolom, zna da je on pun kompleksa, da je primitivan i tašt, da živi sa strahom da ne bude unižen, izneveren, osramoćen, da ga muči što je crnac, što pripada drugom staležu, i da je baš otud osetljiv na čast, dostojanstvo, na svoje čojstvo i junaštvo.
Zadek, jednom rečju, svojom predstavom hoće da ispriča „neuglađenu, prostu pripovest" o toku Otelove ljubavi. U svakoj stvari, veruje Zadek, najbolji je put prečicom, u srce stvari. U ovom duhu i stilu, Zadek je razbucao nekoliko Šekspirovih komada na scenu i "Otela". Od prijatnih, artistoidnih komada, Zadek pravi neprijatne narodske komade. Pred ovom surovom istinoljubivošću romansa se razlaže, raspada; mrtva Dezdemona samo je gomila mesa; u smrti nema spajanja.
Pokriće za ovu opaku trezvenost koja ispunjava njegove predstave Zadek nalazi u činjenici da Šekspirovi komadi, odista, nisu tankoćutni. On ne želi da govori tuđim jezikom, a ne veruje osobito ni u uzlete ljudskog duha, u Lepotu sa velikim L. On se obraća onom delu svojih savremenika koji su, kako je neko rekao, prodali dušu da bi otkupili telo. Zadekovo pozorište ne traga za metaforama, već za stvarnošću, za ogoljeno. Namerno presecanje puteva ka iluzionizma, cinično, trezveno dalekim predelima misli i duha, produkuje običnost, prisustvo, gadost, kao nadoknadu ili zamenu za realitet koji se gubi u pričama u kojima su protagonisti nadljudi i bogovi. Za Zadeka, slučaj je posve ljudski; nije samo Kasije lišen čina. Zadek je ražalovao sve protagoniste tragedije i oduzeo im visokoparnost i dostojanstvo što im ga je dala literarna i pozorišna tradicija. U predstavama koje svode, redukuju, posve je prirodno da se maramica u kojoj je stvar, gurne u gaće! Zec je prešao u drugi grm.
Simptomatično je da je Zadek Otela posve lišio tragičke veličine, i pustio ga da se stropošta u svoj prirodni pad. Otelo ništa ne zastupa, pušta Jaga da on to čini. On mu je blizak kao duh koji razobličava, iako igru počinje čuvenim hamletovskim geslom: „Ja nisam ono što sam". U ovom geslu je počelo dvojstvo, igre, dvostrukosti, diplomatije, odstupanja, cinizma, inteligencije. Svega toga Otelo je lišen; on je prosto gomila mesa; slepa vrlina lako postaje izvor agresije, nasilja, brutalnosti. U besprekornosti ima nečeg pretećeg, a životnog; nitkovluk ispoljava veliku moć preobražavanja, adaptiranja. Otelo je čovek nedorastao za tragediju i nepodoban za farsu.
težnje za preterivanjem. Nasuprot Dezdemoni kao nebeskoj ptici i nevinoj dušici je mesnata Dezdemona koju Otelo guta kao nabujalo testo, u stilu narodske prasica je najbolja ptica!
Zadekovo čitanje Šekspira je inteligentno, agresivno, drsko, pomalo narcisoidno, lišeno sentimentalizma, mitivizma, gluposti, i one mešavine naivnosti i cinizma, lucidnosti i uprošćenosti, surovosti i sirovosti, brutalnosti i težnje za preterivanjem. Čitava Zadekova predstava odvija se pod devizom: ljudi su samo ljudi; sasvim je u duhu ove predstave da se osnovni vodeći motiv kaže bez podvlačenja, šapatom. Isti efekat, vrednost i značenje, ima dekoltirana Dezdemona, Emilijina ramena sa opekotinama od sunca, glasnik na biciklu, i drugi mnogobrojni namerni anahronizmi u kostimu i rekviziti... U duhu je predstave koja razobličava i svlačenje Rodriga i Jaga koji odlazi malo u vodu da se rashladi.
Jaga istinitog i razuđenog koliko i zlo, Jaga koji sve ume, da se udvara, da teši, upućuje, laska, zaluđuje, deli savete, preti i prašta, da sarađuje sa publikom, tumačio je sa uspehom Hajnrih Giskes.
Primitivnog, seksualno opterećenog Otela u liku Baš čelika, tumačio je Ulrih Vildgruber, insistirajući na dodiru požude, bukvalnosti i nasilja.
Trapavu, mesnatu, ali na svoj način liričnu Dezdemonu tumačila je Eva Mates, glumica koja na najprirodniji način nosi svoju nagotu. Emilija Kriste Berndl je možda najbolja Emilija koju sam ikada video.
Zadekova predstava je igrana u pogrešno izabranoj dvorani, predugačka je, povremeno monotona, ali na momente izuzetno lucidna, u finalu snažna.
PO IZBORU PUBLIKE
Prema oceni gledalaca, najbolja predstava Desetog Bitefa = Teatra nacija je „Cirkus Beli konj" u izvođenju grupe Bread and Puppet« i režiji Pitera Šumana, dok je najmanje glasova dobila predstava ,,Svetac i ragbi igrači" (iz zvanične konkurencije) u izvođenju trupe iz Njujorka „Mabu Majns“. Valja napomenuti da je tehničkom greškom sa anketnih listića izostala predstava „Govornici". Gledaoci su davali ocene od jedan do pet, pa je prema srednjoj oceni dobijena sledeća rang-lista: „Cirkus Beli konj“ (4,35), „Pleme Ik" (4,15), ,,Čekajući Godoa" (3,88), „Ajnštajn na plaži“ (3,73), „Hamlet" (3,61), „Rasprava“ (3,42), „Igrajte tumor u glavi“ (3,28), „Dundo Maroje" (3,13); „Božanske reči" (3,06), "Inuk" (2,99), „Otelo" (2,80), "Dođite i dan će biti naš" (2,68); trinaesto i četrnaesto mesto dele dve predstave sa istim prosekom 2,43 - "A zore su ovde tihe" i ,,Deset dana koji su potresli svet", slede „Žrtve mode bum-bum" (2,32), ,,Slučaj Dantona" (2,10) "Santa" (1,89), „Vreća“ (1,66) i „Svetac i ragbi igrači (1,63).
M. R.
Muharem Pervić
Ta članek še ni bil pregledan.
- Uprizoritve
- ŽRTVE MODE BUM - BUM, Jovanović, 1975 IGRAJTE TUMOR V GLAVI IN ONESNAŽENJE ZRAKA, Ristić, 1976
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1976-09-23-30_799-11