Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Sarajevski susreti u čast Šekspira

Vjesnik, 12. 6. 1964

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
aktuelnosti 15 DANA Sarajevski susreti u čast Šekspira Protekli pozorišni dani bili su zaogrnuti zadovoljstvom kakvo ni profesionalni optimisti nisu očekivali: Narodno pozorište pa i sam grad Sarajevo pokazali su se kao izvanredni organizatori ove velike proslave, u kojoj je svaka misao mogla bez ikakvog protokolarnog forsiranja da bude izrečena do kraja i posvećena uspomeni 400-godišnjicu rođenja Viljema Šekspira. Međutim, sarajevski festival, jedna od najznačajnijih kulturnih manifestacija koje su u poslednje vreme priređene u našoj zemlji, nije bio samo komemoracioni skup uglednih gostiju i šekspirologa već živa tribina na kojoj se pre svega govorilo o našem vremenu, osećanju teatra i savremenim interpretacijama ovog genija. Zato nam je verovatno i pruženo zadovoljstvo da se tako neposredno upoznamo sa novijim vrednostima našeg pozorišta: od dvadesetak predstava koliko je bilo prijavljeno, izvedeno je sedam Šekspirovih komedija i tragedija, a sve su to mahom bile nove i sveže predstave bez ikakve patine tako da se na osnovi njih i spontano govorilo o stilu i načinu intepretacije Šekspirovog dela u domaćim teatrima. Ako se izuzmu nezreli pokušaji (,,Julije Cezar" Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i „Ukroćena goropadnica" Osiječkog pozorišta) uglavnom zbog slabašnih i nedovoljno pripremljenih glumačkih snaga ostale predstave su bile manje-više na zadovoljavajućem nivou posebno „San letnje noći" Jugoslovenskog dramskog, ,,Bogojavljenska noć" Sarajevskog narodnog pozorišta, zatim „Mera za meru" Hrvatskog narodnog kazališta i ,,Kralj Lir" Slovenačkog narodnog gledališča. Osnovno je da se sve ove pa i druge scene oslobađaju tradicionalnih manira i približavaju veoma smelo autentičnim tumačenjima Šekspirovog duha. Otud je bilo prijatno gledati očišćene scene od nepotrebnih rekvizita, jednostavne i funkcionalne mizanscene, glumačku neposrednost i puno osvetljenje celokupne pozornice. Po ovim predstavama moguće je zaključiti da je Šekspir u našim pozorištima itekako prisutan i uvek nov pisac i da za njegova dela još uvek nemamo definitivan scenski izraz; stalno ga tražimo, eksperimentišemo, ali u tome ne lutamo sa romantičarskim zanosom; red koji se uspostavlja na sceni ima sve više uticaja na sam glumački izraz koji je sav u pokretu kao neprikidno strujanje života pa zna da očara i pomogne i neupućenom gledaocu da u sebi samom stvori utisak apsolutne potrebe za teatrom kao umetničkim doživljajem. NASTAVLJA SE NA 2. STRANI již. nov. 12, V1.64

Ta članek še ni bil pregledan.

Oznaka arhivskega gradiva
1964-06-2401-2500_2181
Javi napako na oder@slogi.si.