Na krivoga beda
Feliks Pašić, Mladost, 26. 3. 1976
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
Oko pozorišta
Na krivoga beda
□ FELIKS PAŠIĆ □
»Već sam se pokajao i sve priznao«, izjavljuje jedan od bivših selektora Sterijinog pozorja zamoljen da otkrije svoje negdašnje zablude i okaje grehe, ako ih je bilo. Iz njegovih reči nije uklonjena ironija, naprotiv: selektor shvata da nema nikakvoga smisla po svaku cenu dokazivati svoju ispravnost kad je ova dovedena u pitanje onoga časa kada je pristao na tu nezahvalnu, prokazanu i, uglavnom, nemilosrdnu ulogu. Za svaki slučaj, sledi nešto kao jednostavno ljudsko objašnjenje eventualno počinjenih grešaka: »Na život u savršenim okolnostima, isto kao i na druženje samo sa savršenim osobama, imao bih prava tek kada bih i sâm bio savršen.« Selektor se ne libi da oda kako ima pouzdane dokaze za to da nije savršen te da, prema tome, olakšavajuće okolnosti za njegovu krivicu ne treba tražiti izvan njegove prirode: sve što je ljudsko, nije nam strano!
Uoči dvadeset i prvog Sterijinog pozorja sve je jasno i ništa nije jasno. Jasno je da je Stevo Žigon, opredeljujući se za takozvano »totalno pozorište« poetskog nadahnuća, izabrao samo šest predstava u zvanični program Igara, i da među njima nema ni jedne iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Nije jasno ili bar nije sasvim razjašnjeno - šta sve »stoji« iza te odluke, kojim se »drugim« motivima rukovodio selektor kada se odlučio baš za ovu a ne za onu predstavu, jednom rečju ostaje da se ispita i istraži, na širokom razume se, koji su privatni i slični razlozi umešali svoje prste u principijelne kriterijume koji, posle svega, ispada da nisu kriterijumi a još manje principijelni. Pun gneva, jedan pozorišni čovek koji u celoj stvari nema ličnog interesa - ponavlja mi žestoki komentar Žigonovog izbora, uveravajući da je to što je Žigon učinio nedopustivo. Šta je Žigon učinio? Pa, kako šta, izostavio je tolike dobre predstave! Koje predstave? Pa, ima ih, njemu su pričali, on ih, istina, nije video, ali veruje prijateljima! Šta, dakle, konkretno zamera selektoru? Pa, on te predstave (iz programa) nije gledao, ali nije mu teško da pretpostavi, i zaključi, kakve su, to jest da su uglavnom nikakve!
Olimpijska deviza »Važno je učestvovati...« u primeru Sterijinog pozorja dobija značenje hamletovske dileme »biti ili ne biti«. Danski princ bi, hteo ne hteo, bio selektor glavom, a žrtve su mnoge, uglavnom nepredvidive. Jugoslovenske pozorišne igre imaju najmanje dve pozornice: jedna je u Novom Sadu i, kao što iskustvo pokazuje, nikad dovoljno široka; druga je prostrana, neograničenih mogućnosti za mizanscen i, prema prilikama i potrebama, postavljena na raznim mestima mile nam domovine. Kao što se u ogledalu Pozorja, kakvo je takvo, ogleda jugoslovenski teatar, tako se u igrama oko Igara pokazuje, u više ili manje otkrivenoj formi, pozorišna »stvarnost« ispunjena nepoverenjima, sumnjama, suparništvima, manifestacijama zlovolje svake vrste. Kada Pozorje ne bi postojalo, valjalo bi ga, izgleda, izmisliti, ako ne zbog domaće drame a ono radi živosti i raznolikosti pozorišnog života koji bi bez njega delovao možda siromašno, u svakom slučaju manje uzbudljivo. Predstave od toga nisu, dakako, bolje ni gore, ali one najčešće nisu ni bitne. Bitan je selektor. Na selektora beda! ☐
Ta članek še ni bil pregledan.
- Področja
- Gledališče Refleksija in publicistika
- Osebe
- Stevo Žigon
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1976-03-21-31_799-11