Volite li Carmen?
Tuga Tarle-Crnagorac, Oko, 8. 4. 1976
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
VOLITE LI CARMEN?
Ako je u nas balet u krizi, je li došao posljednji čas da se mijenja odnos prema ovoj umjetnosti?
Pretpostavimo da niste više privrženi »Labudem jezeru« koje već mnogo godina sjedi na plećima domaćeg repertoirea. Vi ste, dakako, običan gledalac, laik, no istančana ukusa, s izraženim smislom za estetičke vrijednosti. Vama balet ne može prodati rog za svijeću. Iako biste se vjerojatno dosadivali slušajući jednog Detonija, Ligettyja ili Sakača (priznajući sebi da vam je ova glazba nerazumljiva), vi biste rado pogledali neke balete suvremenog izraza ali gdje ćete ih vidjeti? Naravno, ne bi vas mogao privući Nikolaisov »Imago«, a još manje Schlemmerov »Triadisches Balet«, jer to bi vrijeđalo vaš dobar ukus i vi biste mi zamjerili da ovakva djela nazovem baletnom umjetnošću. Špice vam se još uvijek čine neophodnim rekvizitom balerine, a glazbu od Lullya do Weberna još možete prihvatiti.
Sa starim klasičnim baletima je gotovo, to je nekima već jasne. Oni su danas muzejske vrijednosti simboli jednog vremena koje nismo poznavali. Njihova naivna libreta, način tretiranja solističkih dionica ili cijelog baletnog zbora ne odgovaraju više suvremenim koncepcijama. Kako su spomenuti baleti ipak neobično važni za oblikovanje fizionomije nekog klasičnog baletnog ansambla, valjalo bi da su u razumnoj mjeri zastupljeni u svakom baletnom repertoaru. Mogli bismo reći da je to neophodna škola za svakog svestrano obrazovanog baletnog umjetnika. Vi, dakako, mislite slično, ali niti ne slutite da je većina baletne publike — ta čarobna nedefinirana masa — upravo do ganuća odana starim klasičnim baletima, malim punašnim labudicama i romantičnoj glazbi Čajkovskog. Ta publika plješče »Pepeljuzi« i dobroćudno smješka maćehinim nakaradnim kćerima. Ona odobrava plesačima koji se s mukom probijaju između bogatih draperija i scenskih rekvizita da bi pokazali ono malo plesa koliko dopušta prostor i mašta koreografa. Svima je odavno jasno i svakome se čini logičnim da publiku valja hraniti prema njenim afinitetima. Budimo, dakle, torte, cvjetovi i pahuljice pošto smo balerine. Plešimo poput vila i oponašajmo labudice jer publika tako želi. »Mi živimo za publiku, mi smo entuzijasti«; nisu li vam poznate te uobičajene fraze nekih ljudi iz baleta?
Jeste li tu publiku pokušali preodgajati, pitamo ih mi, jeste li se trudili upoznati njezine stvarne interese, jeste li je pravilno animirali za baletnu umjetnost?
Nemojmo se zavaravati — ne otimaju se ti naši gledaoci samo za »Labuđim jezerom«. To je potvrdila upravo »Carmen«, koja je doživjela veliki uspjeh kod naše publike. Ne postoji nikakva tajna formula za spomenuti balet. Simptomatično je naravski to da se ovaj balet pojavio na repertoaru u nekoliko velikih jugoslavenskih baletnih ansambla od Ljubljane do Beograda. Koliko gradova, toliko različitih verzija. Popularnost ovog kratkog baleta djelomice je pridonijela istoimena opera, a djelomice pak libreto po noveli P. Merimeea. Ondje gdje je koreografija slijedila priču (ljubljanska i beogradska verzija), likovi su uvjerljivi i logični, drama ima svoj crescendo, čista adaggia i vatrene uzlete. U Zagrebu smo, naprotiv, imali predstavu atmosfere, pa je »Carmen« kao lik ostala nedorađena. Bez obzira na velike tehničke zahtjeve spram glavne junakinje, koje je ona s lakoćom izvodila, mi nismo doživjeli »Carmen« onako kako je predočuje Merimeeova novela. Iako svaka pojedina »Carmen« nije uspješno koreografski sačinjena (tehničke i plesačke mogućnosti naših baletnih ansambla uvelike se ne razlikuju), spomenuto je plesno djelo pridobilo simpatije publike. Bio bi to vjerujem slučaj i s kakvim drugim baletom koji postavlja neku životnu temu i oponaša pravu ljudsku situaciju. To se dogodilo i »Trijumfu Afrodite« u Šparemblekovoj koreografiji.
Između klasične baletne bajke i tobožnjeg »apstraktnog plesa« stoji čitav spektar plesnih mogućnosti. Od Diaghileffa do Balanchinea i do Taylora ili Robbinsa stvara se prava povijest plesne umjetnosti. Balet iz dana u dan dobiva novu publiku, otvara se mnoštvo novih škola. Generacije čitalaca polako odumiru pod pritiskom »gledalačkih« generacija. Ako je u nas balet u krizi (što je već poznata stvar), onda je posljednji čas da mijenjamo odnos spram ove umjetnosti. Mi ne smijemo dopustiti sebi to da kočimo razvoj te umjetnosti, kalemeći na nju uporno kruti akademizam to više što baletni kadar u nas u većini slučajeva nije dorastao takvim zahtjevima. Naravno da se valja čuvati mutnih voda slobodnog plesa. Kako se u tome snaći mnogo godina poslije Zapada? Otvori li se vremenu, postane li čitljivim, balet će vratiti svoju publiku. Možemo li napokon surađivati? Možemo li tu publiku uputiti na to da nauči uživati u baletu, da osjeti laž kad se ova prodaje kao vrijednost i da sama bira željeni repertoar? S vremenom bi mnogi gledalac znao odabrati pravu »Carmen«, svejedno je li ona iz Ljubljane ili Beograda, a one druge bilo bi šteta i pripremati.
Tuga TARLE-CRNOGORAC
Ta članek še ni bil pregledan.
- Področja
- Refleksija in publicistika Ples
- Producenti
- SNG Opera in balet Ljubljana
- Uprizoritve
- CARMEN, Nolli, 1896
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1976-04-01-09_799-16