Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Kišni dani u Novom Sadu

Dalibor Foretić, Vjesnik, 27. 4. 1976

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
VJESNIK KULTURA STERIJINO POZORJE Pokazalo se da je šest predstava barem za jednu bilo premalo: opuštena atmosfera, dosta dana sa sporednim (premda ne nevažnim) događanjima, nisu uspjeli razbuditi u promatračima onu pravu žeđ za sudjelovanjem Kišni dani u Novom Sadu Kišilo je mnogo ove godine na Sterijinu pozorju, u Novom Sadu. Počelo je već drugi dan, groteski Koleta Čašule »Kako vam drago: ostavka jednog karipskog ministra unutrašnjih poslova ili Mučnina na samom vrhu najviše vlasti«. Slijedio je potom moskovski teatar »Vahtangov« s već tradicionalnom glembajevskom ljetnom olujom s grmljavinom. U Simovićevu »Čudu u Šarganu« sam autor traži da za sve vreme predstave pada kiša«. I Atelje 212 uslišio mu je želju: prava kiša lila je po sceni kao iz kabla. Ljubiša Ristić završio je »Igrajte tumor u glavi i zagadenje zraka« lažnim smijehom koji je vijao scenom gonjen dahom golemog ventilatora, snijegom koji je trebao prekriti sve laži i zablude dosadašnjeg kazališta i vratiti mu iskonsku nevinost. Duge, dosadne cetinjske kiše padale su (ovaj put kao zvučna kulisa) i u Ivanovićevu »Zvonu za našeg profesora«. Konačno, kiši je dojadilo da statira u kazalištu: oblila je Novi Sad brzim, žestokim pljuskovima, koji su se, nakon dan, dva pretvorili u blagotvornu, ali dugu proljetnu kišicu. Meteorološki izvještaj sa Sterijina pozorja treba završiti s njegovom ocjenom: umjereno oblačno s povremenim grmljavinama. U takvoj atmosferi nije čudo da je bilo ljudi koji su se već poslije polovice Pozorja osjećali kao da su tu puna duga dva mjeseca. Selektor Stevo Žigon doveo je ove godine, istina, relativno malo predstava: svega šest. Pokazalo se da je šest predstava barem za jednu premalo, kao što ih je deset barem za jednu previše: opuštena atmosfera, dosta dana sa sporednim (premda ne nevažnim) dogadanjima, nisu uspjeli razdubiti u promatračima onu pravu žed za sudjelovanjem. Tim više što bi i ovu selekciju trebalo selekcionirati, pa reći da su tek dvije predstave izuzetni umjetnički dometi (»Ženidba i udadba«, »Čudo u Šarganu«), jedna svoje mjesto na Pozorju izboruje svojim programatskim značajem (»Igrajte tumor u glavi i zagadenje zraka«), a druga sjajnom režijskom egzibicijom (»Kako vam drago...«), dok su preostale dvije (»Dvije obale«, »Zvono za našeg profesora) sasvim osrednje ili čak ispod razine osrednjosti, pa njihovo dovođenje pada na selektorovu dušu, a kako one sačinjavaju čak trećinu predstava u konkurenciji, to je ipak previše. Pobjeda novog Dosada na ovogodišnjem Pozorju bila je potencirana i jednim gotovo sveopćim osjećanjem da su ljudi spremni na svako iznenadenje koje im Pozorje nudi i da se ne žele ozbiljnije angažirati ni za ni protiv videnih predstava. Trojica »anfan teribla« ovogodišnjeg Pozorja, Ljubiša Georgievski redatelj (»Kako vam drago...«), Dušan Jovanović (pisac) i Ljubiša Ristić (redatelj »Tumora...«), nisu ove godine mogli iznervirati gotovo nikoga: uzalud je Georgievski ispunio predstavu zaglušnom pucnjavom i povremeno gledaoce kadio smrdljivim dimom, utaman je Ristiću bila isto tako pucnjava i zasljepljivanje publike reflektorima, nikoga to pravo nije ogorčilo. Pa i za Okruglim stolom kritike sve je bilo blago. Ljubiša Georgievski se prilikom rijetkih i prilično neargumentiranih napada sa smiješkom mogao sjećati onog Pozorja prije nekoliko godina kada su za tim istim stolom pokapali njegova »Pokojnika«, Dušan Jovanović je poslije nerijetkih pohvala tekstu i gotovo jednodušnih predstavi lako mogao zaboraviti na neuspjeh »Noraca« prije pet godina. Uspjeh »Tumora...« značio je pobjedu jedne dosad osporavane generacije, kojoj su se sada širom otvorila vrata svih kazališta, generacije koja je upravo ovom predstavom programatski htjela pokazati da su joj strana sva ludovanja, ali isto tako i tradicionalističko gradansko kazalište, i da želi ostvariti kazališnu obnovu na postulatima do kojih je došla u godinama svojih avangardističkih bazanja. Ali, ta pobjeda kao da nikoga nije ushitila. Došla nekako previše lagano, normalno, kao da su je svi očekivali, oponenti su se jednostavno povukli, osporavatelji nisu nalazili za shodno da potežu ni stare, a kamoli nove argumente. Najtradicionalističkije je stoga djelovao istup dosadašnjeg umjetničkog direktora Pozorja Georgija Para, čovjeka koji je nemalo zaslužan upravo za prodor ove generacije na jugoslavenskom planu, koji je izrekao riječi koje su možda iskazivale oprez što graniči s konzervativizmom, ali koje svojom razumnošću obavezuju. Vrijedi citirati te Parove riječi koje je izrekao povodom »Tumora...«. »U trenutku pobjede jednog teatra koji se sinoć dogodio ne mogu a da se ne prestrašim, jer ne čujem i suprotan glas. Utihnuli su i oni koji su ovih dana za Okruglim stolom govorili, jer nisu sigurni da se sa svojim vagonom trebaju priključiti u taj vlak. Nastupajući glas novog strahovito obavezuje. Ovdje su ljudi citirali velike autoritete, a ja ću citirati Anouilha koji je rekao: »Sada smo veliki i sami«. Sada je Ljubiša Ristić velik i sam. Sretan sam što odlazim, jer vjerujem da bih postao kočnica tom novom i da bih se unaprijed počeo sve više kritički suprotstavljati. A na kritičarima ove generacije sada je da osmisle ovu apsolutnu pobjedu i da je učine djelotvornom i radnom...« Konačno, ne treba zaboraviti da su sudionici ove pobjede već pomalo zagazili u srednje godine. Novu, mladu generaciju kazališnih osporavatelja tek treba očekivati. Očekivani dometi Drugi razlog dosade bio je očekivani uspjeh onih koji su se na Pozorju već iskazali i koji su s punom sigurnošću zadržali stečenu reputaciju. Dejan Mijač je prije dvije godine sa svojom režijom »Pokondirene tikve« izazvao jednoglasan ushit: »Ženidba i udadba« taj je ushit potencirala, s pravom je ta predstava pobrala tolike nagrade na ovogodišnjem Pozorju. Mijačeva redateljska metodičnost i maštovitost uzbuduje, ali ne iznenaduje. Slično se dogodilo i s Ljubomirom Simovićem. Da prošle godine nije trijumfirao s »Hasanaginicom«, ove godine mu Sterijina nagrada za tekst ne bi izmakla iz ruku. Jer, premda ona nije dodijeljena, ona je njemu i »Čudu u Šarganu« sigurno bila najbliža, on ostaje njen legitimni, ali obespravljeni baštinik u jednoj konkurenciji koja ni izdaleka nije bila toliko jaka kao prošlogodišnja. Slično se zbilo i s ansamblom »Ateljea 212«. Sterijina nagrada za glumu Ružici Sokić samo je djelomična naknada za glumačku paradu koju je izveo ovaj ansambl u svom dobro poznatom i već davno pronađenom stilu. Ne vjerujem da je ona tu nagradu zaslužila manje od Mire Banjac, Milene Dravić, Bore Todorovića, Taška Načića ili Petra Kralja, ta nagrada se mogla još nekome od njih zalomiti... Nešto o nama I, na kraju, nešto o (ne)sudjelovanju hrvatskih kazališta i hrvatskih kazališnih radnika na ovom Sterijinom pozorju. Teško je, naravno, sada reći zbog čega nijedna predstava iz Hrvatske nije prikazana na Pozorju. Kao član republičke selekcione komisije nisam poslije odluke selektora mogao staviti ruku u vatru ni za jednu predstavu koju smo predložili da bi baš morala doći na Pozorje; sada, poslije videnih svih šest predstava, mogu sa sigurnošću reći da su u ovakvoj konkurenciji barem dvije mogle ponijeti tu čast: »Jimmy odlazi« i »Hrvatska rapsodija«. I premda je individualna selekcija krajnje subjektivna čini mi se da hrvatska kazališta imaju pravo da budu nezadovoljna ovakvom odlukom. Ali, sudjelovanje predstavama nije jedino sudjelovanje na Pozorju. Kada su se na početku Pozorja iz Hrvatske pojavili samo jedan, dva kritičara i nekoliko kazališnih poslenika, počelo se vrlo glasno šaptati o hrvatskom bojkotu«. Kasnije, kada su kazališni ljudi iz Hrvatske počeli masovnije stizati, to govorkanje je utihnulo, osim u jednom slučaju koji je zaista neugodno odjeknuo: zagrebačka Akademija za kazališnu i filmsku umjetnost nije, bez ikakva navedenog razloga, prisustvovala ovogodišnjoj Tribini mladih, tradicionalnom susretu kazališnih akademija. I taj jedini argument u rukama zlobnika trebalo je izbjeći. Jer, on je ostao jedina crna mrlja na našem (ne)sudjelovanju. DALIBOR FORETIĆ

Ta članek še ni bil pregledan.

Javi napako na oder@slogi.si.