Scena pod reflektorima gledališta
Ekonomska politika, 10. 5. 1976
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
POZORIŠTE
Scena
pod reflektorima
gledališta
Novi Sad je u dva prolećna meseca, pogotovo poslednjih dana aprila, kako za skromne entuzijaste tako i za pozivom opredeljene eksperte najstarije scenske umetnosti, bio prava-pravcata metropola sveta. Jer u to vreme su, uz izuzetno vidljivu kritičku atmosferu, oglašavane, pripremane i uporedo održane četiri manifestacije međunarodnog karaktera: XXI jugoslovenske pozorišne igre, ustaljeni Okrugli sto kritike, III simpozijum teatrologa te Izložba pozorišne knjige i plakata. Igre su, dakle, završene. No zato će se, po svoj prilici povodom njih, i to na nepreglednoj sceni gde je nosilac glavne uloge javno mnjenje, još voditi dijalog o pozorištu i publici...
Ono što bi se moglo nazvati glavnim obeležjem novosadskih pozorišnih igara, popularnije zvanih Sterijino pozorje, jeste svakako ideja vodilja i organizatora i umetničkog vođstva, pa i pokrovitelja - savremenih mecena te tradicionalne institucije, da ova predstavlja smotru dometa teatarskog stvaralaštva u datom trenutku ovaploćenog isključivo od domaće krvi i mesa. Tako je bilo i ovaj put. U zvaničnoj konkurenciji, kao takmaci za nagradu, nastupali su šest ansambla: dva iz Beograda i po jedan iz Trsta, Celja, Sombora i Skoplja. Uz to je selektor Pozorja (Stevo Žigon), svejedno da li svesno ili nehotice, opredeljujući se za karakteristične predstave načinio potez koji će pri raspletu »drame« što je deset dana potresala svet kulture u Novom Sadu imati neočekivani odraz. No, o tome nešto više docnije. Zasad samo toliko da od šest tekstova na kojima su građene odabrane predstave jedan potiče s početka XIX stoleća, jedan je pisan dvadesetih godina ovog veka, dok preostala četiri pretenduju na prva mesta među savremenim dramama u najstrožem smislu reči.
Okrugli i sto sa uglovima - Svakodnevno, tačno u podne, zasedao je u foajeu Male scene novosadskog Srpskog narodnog pozorišta tzv. Okrugli sto kritike da bi donosio sud o predstavi prikazanoj na velikoj sceni prethodne večeri. Međutim, tu se odvijalo nešto sasvim suprotno od onog što se dešavalo u drugom kraju grada, gde je, zasedao sličan skup i raspravljao po mnogo čemu o istim stvarima. Naime, dok su u prvom slučaju malne sve predstave Pozorja »položile ispit«, i to s manje-više visokim ocenama, u drugom a posredi je bio međunarodni simpozijum teatrologa i pozorišnih kritičara odražavala se nedvosmislena zabrinutost zbog krize u svetu uopšte, s tačkom preloma na relaciji pozorište - publika.
U stvari, dok su oni prvi, za Okruglim stolom, pa ma polemisali i uz razložnost teoretičara, mogli i imali pravo da pored verbalno formulisanih argumenata proture lične afinitete, teatrolozima to nije bilo moguće, iz prostog razloga što su se oni istupajući takođe kao teoretičari, jednovremeno služili i jezikom brojki. Otuda je zasigurno i bio slučaj da su se, gotovo bez izuzetka, sva izlaganja poklapala po opštoj tezi, premda su govorili referenti iz 30 zemalja sveta. Štaviše, i jedan od dvojice predstavnika Sovjetskog Saveza, drugim rečima sredine koja je poznata po izrazito masovnoj pozorišnoj kulturi, priznao je da se takođe i u njih oseća smanjivanje poseta teatrima. Načinio je pri tom jednu ogradu: ne smatra da je tu, kao što se često tvrdi, uzročnik televizija, s obzirom da publika, a to važi naročito za omladinu, i danas masovno posećuje estradne priredbe iako iste izvedbe, čak mnogo češće, ima priliku da gleda na malom ekranu. On je nabacio i sledeći primer. U moskovskom pozorištu na Naganci na repertoaru je drama koja priča o jednom devojačkom odredu iz vremena otadžbinskog rata, a u isto vreme se u bioskopima prikazuje film sa identičnim sižeom, i obe vrste predstava su vanredno posećene.
Referent iz Austrije bio je, kao i većina drugih učesnika Simpozijuma, vrlo određen. On je izneo kritiku bečkih pozorišta obuhvativši period od deset godina (1960-1970). I kao polaznu, odnosno, napadnu tačku uzeo je nekomunikativnost teatarske umetnosti u odnosu na potencijalnu publiku, pod kojom podrazumeva prvenstveno najbrojniji, što će reći radnički stalež. Po statističkim podacima koje je prezentirao još i tom posmatranom, relativno plodnijem pozorišnom dobu, svega je 5-7% ukupnog stanovništva njegove zemlje posećivalo pozorište. U isto vreme, čak i do 50% ukupnih budžetskih sredstava za kulturu pozorište je odnosilo na ime dotacija, što znači da je sa polovinom u kulturne svrhe izdvojenih nacionalnih sredstava dotirana manjina od nekoliko procenata, i to »aristokrata«.
Abonenti za trpezom kulture - Do koje je mere problem publike postao akutan i za naša pozorišta nagovestila su dva referata na Simpozijumu, oba zasnovana na dosta ozbiljno sprovedenim anketama u okviru istraživačkih radova započetih u pojedinim republikama. Evo, najpre, nekoliko karakterističnih pojava na tu temu iz Slovenije.
U Ljubljani i Mariboru, recimo, anketni upitnik je upućen, uzev zajedno, na 380 adresa (u pitanju su bili isključivo abonenti pojedinih pozorišnih kuća), i samo je njih 217 vratilo ispunjene listove. Njihov prosečni lični dohodak kretao se iznad 3.000 dinara, dok je u obrazovnoj strukturi preovladavalo »srednje« (90, odnosno 41%). Na pitanje zašto idu u pozorište, većina je odgovarala: »radi zabave i razonode«, »radi doživljavanja lepoga«, »radi obrazovanja«, a manjina ih je bila za modifikacije »zato što svaki kulturan čovek ide u pozorište« ili pak »radi kontakta s ljudima«... Dalje, na pitanja: šta ne biste, šta bi ste rado, šta biste veoma rado gledali? pojavilo se takvo šarenilo u odgovorima da je to potpuno shvatljivo jedino iz razloga što su posredi abonenti, da su oni primorani da gledaju ono što im nudi repertoar njihovog pozorišta. Sem pomenutih, u upitniku je bilo postavljeno i pitanje - koliko bi bili voljni da plate za kvalitetnu predstavu domaće drame. Tom prilikom se imalo u vidu da prosečna cena ulaznice u slovenačkim pozorištima iznosi 20-30 dinara. Za 10 dinara se izjasnilo 3, za 11-20 dinara 27, za 21-40 dinara 75, za 41-60 dinara 31, a za još višu cenu 5; najzad, 68 njih upisalo je da »cena ne igra nikakvu ulogu«. (Osmoro nisu ispunili rubriku).
Uzgred rečeno, ove godine je beogradska Pozorišna komuna, zaključno s koncem aprila, prodala abonentskim putem 30.000 ulaznica, mada se, prema procenama samih pozorišnih kuća, moglo prodati i 300.000 karata...
Drugu stranu problema i sa specifičnog aspekta sadržao je veoma iscrpan elaborat što ga je skupu pročitao i obrazložio teatrolog iz Skoplja. Već sam naziv njegovog rada nosi karakterističan naslov: »Nemoć jednog teatra«, pri čemu se u stvari mislilo na određeni »model« pozorišta koji je »slika i prilika tradicionalnog građanskog teatra«. Iznevši prethodno podatak dobiven na osnovu anketiranja da čak i u gradu, kad se tiče Makedonije, svega 0,28 procenata stanovništva ostvaruje maksimalno intenzivan kontakt s pozorištem i dodavši da učenici i studenti čine više od polovine ispitanika u anketi (56,95%), odnosno, da 80,97 odsto pozorišne publike čine osobe sa opštim obrazovanjem, skopski teatrolog u svom referatu primećuje: »U svetu, pak, pa tako je i kod nas, akademski obrazovani segment u mozaiku društvene strukture, i pored svog značaja, ne samo da zahvata malu površinu već pokazuje i trend povlačenja pred praktično primenjenim područjima. A time se još više ograničava perspektiva statičkog građanskog modela pozorišta.«
Buna između i iza kulisa I za vreme razgovora o svakoj pojedinačnoj predstavi Pozorja za Okruglim stolom kritike bilo je, premda proporcionalno malo, krajnje negativnih, štaviše i beskompromisno oštrih sudova: u slučaju »Čuda u Šarganu«, na primer da je bilo naporno ili čak nemoguće hvatati smisao teksta koji su glumci na sceni izgovarali; kod komada »Igrajte tumor u glavi...«, opet, gde se dobar deo spektakla, koji teatralno sugeriše viziju pobune u samom teatru, demonstrira u jednoj gimnastičkoj sali - da se od opšteg meteža nije moglo razabrati šta glumci rade i šta govore; za »Zvono za našeg profesora« primećeno je da je tekst anegdotska panorama, a nivo predstave takav da ova nikako nije smela da dođe na Pozorje... itd., itd.
Međutim, gotovo u svim tim slučajevima suprotna mišljenja su odnosila prevagu. Parafrazirano - svaka od napadnutih predstava je bila izuzetan trenutak našeg pozorišnog života, značila je poseban doprinos traženju novog dramskog izraza ili je, u krajnjem slučaju tumačena kao simbolični buntovni akt samih glumaca u ime potrebe za menjanjem pozorišta u nekom pravcu kome još ne znaju smer, ali ga valja slediti. Čak su padale i reči kao što su »sinoć smo videli pozorište budućnosti...«
Možda je u ovom poslednjem uzviku i bilo istine, i ako je tako, onda je i ta istina tek buduća. Ali sadašnjost se i za Okruglim stolom pokazala verodostojnom i ostala je superiorna. Žiri kritičara je, pošto su Igre privedene kraju, sa ubedljivom većinom glasova, dodelio nagradu Sterijinog pozorja Narodnom pozorištu iz Sombora dakle predstavi (»Ženidba i udadba«) koja je nagrađena na tekst što je pisan pre 150 godina, tako da pitanje šta je to zapravo savremeni pozorišni izraz i da li on obavezno zahteva i savremeni tekst, sa avangardističkim pretenzijama - to pitanje ostaje i dalje otvoreno. Baš kao i pitanje da li će pozorište uskoro uspeti da pridobije radnika za stalnog gledaoca s manirizmom što vuče koren iz ko zna kojeg ranijeg veka, uz to i pre nego što on dobrovoljno prihvati »pozorište budućnosti« kao svoje, a što po svojim iskazima ni samoj suštini savremenosti okrenuti, teatrolozi, još ne prihvataju.
Pa ne samo oni. Pojave bunta, ali u pravom smislu reči, sve češće su i među ljudima od istinskog scenskog kova. Neke od njih su sasvim sigurno poznate i široj javnosti. Zagrebački glumac Relja Bašić jedan je od osnivača »Teatra u gostima«, što je svakako vid bekstva iz učaurenih okvira institucionalizma; tri-četiri renomirana beogradska glumca spremaju se da napuste svoje »kuće« i pređu u slobodne umetnike; nedavno je odabrani ansambl Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, posle prvih proba odbio da radi na spremanju predstave »Hajduk Stanko«, jer se nije složio s rediteljevim scenskim koncepcijama ...
- Osebe
- Stevo Žigon
- Opomba
- Fotografija;
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1976-05-01-10_799-11