Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Scena pod reflektorima gledališta

Ekonomska politika, 10. 5. 1976

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
POZORIŠTE Scena pod reflektorima gledališta Novi Sad je u dva prolećna meseca, pogotovo poslednjih dana aprila, kako za skromne entuzijaste tako i za pozivom opredeljene eksperte najstarije scenske umetnosti, bio prava-pravcata metropola sveta. Jer u to vreme su, uz izuzetno vidljivu kritičku atmosferu, oglašavane, pripremane i uporedo održane četiri manifestacije međunarodnog karaktera: XXI jugoslovenske pozorišne igre, ustaljeni Okrugli sto kritike, III simpozijum teatrologa te Izložba pozorišne knjige i plakata. Igre su, dakle, završene. No zato će se, po svoj prilici povodom njih, i to na nepreglednoj sceni gde je nosilac glavne uloge javno mnjenje, još voditi dijalog o pozorištu i publici... Ono što bi se moglo nazvati glavnim obeležjem novosadskih pozorišnih igara, popularnije zvanih Sterijino pozorje, jeste svakako ideja vodilja i organizatora i umetničkog vođstva, pa i pokrovitelja - savremenih mecena te tradicionalne institucije, da ova predstavlja smotru dometa teatarskog stvaralaštva u datom trenutku ovaploćenog isključivo od domaće krvi i mesa. Tako je bilo i ovaj put. U zvaničnoj konkurenciji, kao takmaci za nagradu, nastupali su šest ansambla: dva iz Beograda i po jedan iz Trsta, Celja, Sombora i Skoplja. Uz to je selektor Pozorja (Stevo Žigon), svejedno da li svesno ili nehotice, opredeljujući se za karakteristične predstave načinio potez koji će pri raspletu »drame« što je deset dana potresala svet kulture u Novom Sadu imati neočekivani odraz. No, o tome nešto više docnije. Zasad samo toliko da od šest tekstova na kojima su građene odabrane predstave jedan potiče s početka XIX stoleća, jedan je pisan dvadesetih godina ovog veka, dok preostala četiri pretenduju na prva mesta među savremenim dramama u najstrožem smislu reči. Okrugli i sto sa uglovima - Svakodnevno, tačno u podne, zasedao je u foajeu Male scene novosadskog Srpskog narodnog pozorišta tzv. Okrugli sto kritike da bi donosio sud o predstavi prikazanoj na velikoj sceni prethodne večeri. Međutim, tu se odvijalo nešto sasvim suprotno od onog što se dešavalo u drugom kraju grada, gde je, zasedao sličan skup i raspravljao po mnogo čemu o istim stvarima. Naime, dok su u prvom slučaju malne sve predstave Pozorja »položile ispit«, i to s manje-više visokim ocenama, u drugom a posredi je bio međunarodni simpozijum teatrologa i pozorišnih kritičara odražavala se nedvosmislena zabrinutost zbog krize u svetu uopšte, s tačkom preloma na relaciji pozorište - publika. U stvari, dok su oni prvi, za Okruglim stolom, pa ma polemisali i uz razložnost teoretičara, mogli i imali pravo da pored verbalno formulisanih argumenata proture lične afinitete, teatrolozima to nije bilo moguće, iz prostog razloga što su se oni istupajući takođe kao teoretičari, jednovremeno služili i jezikom brojki. Otuda je zasigurno i bio slučaj da su se, gotovo bez izuzetka, sva izlaganja poklapala po opštoj tezi, premda su govorili referenti iz 30 zemalja sveta. Štaviše, i jedan od dvojice predstavnika Sovjetskog Saveza, drugim rečima sredine koja je poznata po izrazito masovnoj pozorišnoj kulturi, priznao je da se takođe i u njih oseća smanjivanje poseta teatrima. Načinio je pri tom jednu ogradu: ne smatra da je tu, kao što se često tvrdi, uzročnik televizija, s obzirom da publika, a to važi naročito za omladinu, i danas masovno posećuje estradne priredbe iako iste izvedbe, čak mnogo češće, ima priliku da gleda na malom ekranu. On je nabacio i sledeći primer. U moskovskom pozorištu na Naganci na repertoaru je drama koja priča o jednom devojačkom odredu iz vremena otadžbinskog rata, a u isto vreme se u bioskopima prikazuje film sa identičnim sižeom, i obe vrste predstava su vanredno posećene. Referent iz Austrije bio je, kao i većina drugih učesnika Simpozijuma, vrlo određen. On je izneo kritiku bečkih pozorišta obuhvativši period od deset godina (1960-1970). I kao polaznu, odnosno, napadnu tačku uzeo je nekomunikativnost teatarske umetnosti u odnosu na potencijalnu publiku, pod kojom podrazumeva prvenstveno najbrojniji, što će reći radnički stalež. Po statističkim podacima koje je prezentirao još i tom posmatranom, relativno plodnijem pozorišnom dobu, svega je 5-7% ukupnog stanovništva njegove zemlje posećivalo pozorište. U isto vreme, čak i do 50% ukupnih budžetskih sredstava za kulturu pozorište je odnosilo na ime dotacija, što znači da je sa polovinom u kulturne svrhe izdvojenih nacionalnih sredstava dotirana manjina od nekoliko procenata, i to »aristokrata«. Abonenti za trpezom kulture - Do koje je mere problem publike postao akutan i za naša pozorišta nagovestila su dva referata na Simpozijumu, oba zasnovana na dosta ozbiljno sprovedenim anketama u okviru istraživačkih radova započetih u pojedinim republikama. Evo, najpre, nekoliko karakterističnih pojava na tu temu iz Slovenije. U Ljubljani i Mariboru, recimo, anketni upitnik je upućen, uzev zajedno, na 380 adresa (u pitanju su bili isključivo abonenti pojedinih pozorišnih kuća), i samo je njih 217 vratilo ispunjene listove. Njihov prosečni lični dohodak kretao se iznad 3.000 dinara, dok je u obrazovnoj strukturi preovladavalo »srednje« (90, odnosno 41%). Na pitanje zašto idu u pozorište, većina je odgovarala: »radi zabave i razonode«, »radi doživljavanja lepoga«, »radi obrazovanja«, a manjina ih je bila za modifikacije »zato što svaki kulturan čovek ide u pozorište« ili pak »radi kontakta s ljudima«... Dalje, na pitanja: šta ne biste, šta bi ste rado, šta biste veoma rado gledali? pojavilo se takvo šarenilo u odgovorima da je to potpuno shvatljivo jedino iz razloga što su posredi abonenti, da su oni primorani da gledaju ono što im nudi repertoar njihovog pozorišta. Sem pomenutih, u upitniku je bilo postavljeno i pitanje - koliko bi bili voljni da plate za kvalitetnu predstavu domaće drame. Tom prilikom se imalo u vidu da prosečna cena ulaznice u slovenačkim pozorištima iznosi 20-30 dinara. Za 10 dinara se izjasnilo 3, za 11-20 dinara 27, za 21-40 dinara 75, za 41-60 dinara 31, a za još višu cenu 5; najzad, 68 njih upisalo je da »cena ne igra nikakvu ulogu«. (Osmoro nisu ispunili rubriku). Uzgred rečeno, ove godine je beogradska Pozorišna komuna, zaključno s koncem aprila, prodala abonentskim putem 30.000 ulaznica, mada se, prema procenama samih pozorišnih kuća, moglo prodati i 300.000 karata... Drugu stranu problema i sa specifičnog aspekta sadržao je veoma iscrpan elaborat što ga je skupu pročitao i obrazložio teatrolog iz Skoplja. Već sam naziv njegovog rada nosi karakterističan naslov: »Nemoć jednog teatra«, pri čemu se u stvari mislilo na određeni »model« pozorišta koji je »slika i prilika tradicionalnog građanskog teatra«. Iznevši prethodno podatak dobiven na osnovu anketiranja da čak i u gradu, kad se tiče Makedonije, svega 0,28 procenata stanovništva ostvaruje maksimalno intenzivan kontakt s pozorištem i dodavši da učenici i studenti čine više od polovine ispitanika u anketi (56,95%), odnosno, da 80,97 odsto pozorišne publike čine osobe sa opštim obrazovanjem, skopski teatrolog u svom referatu primećuje: »U svetu, pak, pa tako je i kod nas, akademski obrazovani segment u mozaiku društvene strukture, i pored svog značaja, ne samo da zahvata malu površinu već pokazuje i trend povlačenja pred praktično primenjenim područjima. A time se još više ograničava perspektiva statičkog građanskog modela pozorišta.« Buna između i iza kulisa I za vreme razgovora o svakoj pojedinačnoj predstavi Pozorja za Okruglim stolom kritike bilo je, premda proporcionalno malo, krajnje negativnih, štaviše i beskompromisno oštrih sudova: u slučaju »Čuda u Šarganu«, na primer da je bilo naporno ili čak nemoguće hvatati smisao teksta koji su glumci na sceni izgovarali; kod komada »Igrajte tumor u glavi...«, opet, gde se dobar deo spektakla, koji teatralno sugeriše viziju pobune u samom teatru, demonstrira u jednoj gimnastičkoj sali - da se od opšteg meteža nije moglo razabrati šta glumci rade i šta govore; za »Zvono za našeg profesora« primećeno je da je tekst anegdotska panorama, a nivo predstave takav da ova nikako nije smela da dođe na Pozorje... itd., itd. Međutim, gotovo u svim tim slučajevima suprotna mišljenja su odnosila prevagu. Parafrazirano - svaka od napadnutih predstava je bila izuzetan trenutak našeg pozorišnog života, značila je poseban doprinos traženju novog dramskog izraza ili je, u krajnjem slučaju tumačena kao simbolični buntovni akt samih glumaca u ime potrebe za menjanjem pozorišta u nekom pravcu kome još ne znaju smer, ali ga valja slediti. Čak su padale i reči kao što su »sinoć smo videli pozorište budućnosti...« Možda je u ovom poslednjem uzviku i bilo istine, i ako je tako, onda je i ta istina tek buduća. Ali sadašnjost se i za Okruglim stolom pokazala verodostojnom i ostala je superiorna. Žiri kritičara je, pošto su Igre privedene kraju, sa ubedljivom većinom glasova, dodelio nagradu Sterijinog pozorja Narodnom pozorištu iz Sombora dakle predstavi (»Ženidba i udadba«) koja je nagrađena na tekst što je pisan pre 150 godina, tako da pitanje šta je to zapravo savremeni pozorišni izraz i da li on obavezno zahteva i savremeni tekst, sa avangardističkim pretenzijama - to pitanje ostaje i dalje otvoreno. Baš kao i pitanje da li će pozorište uskoro uspeti da pridobije radnika za stalnog gledaoca s manirizmom što vuče koren iz ko zna kojeg ranijeg veka, uz to i pre nego što on dobrovoljno prihvati »pozorište budućnosti« kao svoje, a što po svojim iskazima ni samoj suštini savremenosti okrenuti, teatrolozi, još ne prihvataju. Pa ne samo oni. Pojave bunta, ali u pravom smislu reči, sve češće su i među ljudima od istinskog scenskog kova. Neke od njih su sasvim sigurno poznate i široj javnosti. Zagrebački glumac Relja Bašić jedan je od osnivača »Teatra u gostima«, što je svakako vid bekstva iz učaurenih okvira institucionalizma; tri-četiri renomirana beogradska glumca spremaju se da napuste svoje »kuće« i pređu u slobodne umetnike; nedavno je odabrani ansambl Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, posle prvih proba odbio da radi na spremanju predstave »Hajduk Stanko«, jer se nije složio s rediteljevim scenskim koncepcijama ...
Javi napako na oder@slogi.si.