Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Glumac sa dva srca

Vera Mijolić, Odjek, 1. 5. 1976

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
PONEKAD se čuje da je neka knjiga, film, pozorišna predstava vrijedila da se pročita i vidi »bar zbog jednog detalja«. Pa tako, ako neko možda ne voli monodramu kao pozorišni izraz, ili ne voli pozorišnu vrstu kazivanja, ipak je mogao zadovoljan otići iz lijepe sale zamunskog Narodnog pozorišta u kome se održao IV festival monodrame i pantomime, ove godine od 9. do 11. aprila. I to ne samo zbog »onog jednog« trenutka zadovoljstva, nego prije svega zbog festivala koji se od mnoštva drugih stereotipnih izdvaja stilom, dostojanstvom, svečanim tonom koji vaskrsava iz vremena kada je izlazak u pozorište bio doista »izlazak koji se pamti« i izlazak posebne vrste. U podne 9. aprila otvorena je izložba Ivana Tabakovića (»Monodrama i pantomima oblika»). Na ulazu u pozorišnu zgradu sačekuje nas šapat: »Udite, ali tiho, već je počelo« i od tada se odričemo stare festivalske navike da u holu odsjedimo bar jednu predstavu. Jer, niko ne izlazi, i niko ne ulazi u salu, kako je to običaj nepisani za sve one koji idu sa festivala na festival. Ovaj festival od tri dana i četiri godine »tradicije« polako a uspješno osvaja ugled svojom ozbiljnošću i poštovanjem koje ukazuje i učesnicima i posmatračima. Zemunski festival u pravom smislu riječi postoji kao otvoren prostor za vječitu želju glumca da dobije »onu pravu šansu« da pokaže sve svoje umijeće. U monodrami, on ima sve mogućnosti da sam zaposjedne sve vrijeme pozorišne predstave, da je poistoveti sa sobom, i da se provjeri pred tihom salom za koju on jedan - igra sve glavne i sporedne uloge. Tu započinje izazov kao pokretač umjetnosti. Ta se aktivnost ne da zamisliti bez hazarderske strasti. I kad u toj igri dobija, onda je taj rijedak događaj silovit bez mjere, uzbudljiv, i za svakog ima neku pravu riječ. Takav je događaj ove godine započeo na kraju prve festivalske večeri, kada je Fabijan Šovagović izašao na scenu noseći stolicu u rukama, sjeo, i počeo da nam govori. Bez »dramske pauze«, tako drage našim glumcima, kada se zagledaju u publiku i s čestim uzdahom se odluče da progovore prvu riječ. Šovagović je izašao odjednom, brzim korakom, kao da je rekao »evo me, pa da vam kažem šta imam da kažem«. I stekao je odmah povjerenje publike koja mu je VJEROVALA, svaku riječ bez daha slušala, prepustila mu da je uvuče u svoj magijski svijet, i osvijestila se tek kad je Šovagović (opet bez posljednjeg završnog dugog pogleda publici, uzdaha, i sporo izgovorene posljednje riječi), »bez upozorenja«, istim korakom kojim je ušao, izašao sa pozornice. vera mijojlić glumac sa dva srca festival monodrame i pantomime Aplauz kojim ga je pozdravila puna sala pozorišta najavljivao je laureata ovogodišnje zlatne kolajne. Iako tekst Ivana Kozarca »Duka Begović« nije pružao iste mogućnosti u drugom dijelu, Šovagović je gotovo nadljudskom snagom svoje ličnosti »ispunio« sve tekstualne praznine. Bez daha smo ga slušali i gledali, vjerujući mu unaprijed sve i prije nego što izgovori sljedeću riječ. Nasuprot svim ostalim, Šovagović nije glumio, stilizovao, dotjerivao, planirao svaki pokrt. On jeste bio Duka Begović, možda ko zna koja varijanta njegove glumačke inventivnosti i improvizacije, ali ona utoliko više dokazuje postojanje jednog moćnog talenta. Dok smo pomišljali, u toku ostalih večeri, kako bi izgledali mnogi glumci ako bi u trenu amnezije zaboravili dogovore sa reditljem i kretanje oprobane i uvježbane, bili smo uvjereni da je Šovagović krenuo možda najispravnijim putem a njemu ostvarljivim, jer za taj pristup ima dovoljno jaku i izgrađenu umjetničku ličnost. Prijatno iznenađenje je bio i nastup Miodraga-Debe Popovića sa tekstom Danila Nikolića »Zabune«. Ponegdje se osjetio prejak akcenat, ili nesigurnost u opredjeljenju za pravu mjeru na pojedinim mjestima, ali cjelokupan utisak ostaje kao slika jednog novog Miodraga Popovića, zrelijeg, tek sad u godinama kada pokazuje veoma razvijen osjećaj za istančanu igru u kojoj nema preglumljenih mjesta i zastarjelog manira, još prisutnog kod nas, da se po svaku cijenu ugodi publici blijedim gegom čija je »najjača« osobina da je - kratkog daha. Popović je svome liku dao, izbjegavši jednodimenzionalnost omiljenog nespretno-smiješnog junaka, široku skalu osobina i raspoloženja koja su nam otkrila cjelovit karakter jednog čovjeka. Publika ga je pozdravila sa neskrivenim oduševljenjem za igru koja joj nije dala da se često nasmije, ali na koju je ona sve vrijeme nijemo odgovarala nalazeći (svako svoju) dilemu i razrješenje u ispovijesti koja joj se otkrila. Teško bi bilo reći da postoji nešto zajedničko u načinu igre glumaca koji su se ove godine opredijelili za monodramu. Lako je shvatljivo zašto ih ona privlači, ali je već teže razumjeti zašto se odlučuju da ostanu u sigurnim vodama svog uobičajenog stila (glume) i gotovo i ne prave korake u eksperiment sa samima sobom. A baš i monodrama ta koja u za to ostavlja punu slobodu. Iznenađujuće je da većina umjetnika ne samo da nije pokušala da nam pokaže i ono što stoji u njima kao nevidljivi potencijal (a vjerujemo da ga ima), nego se čvrsto držala svog izgrađenog koncepta u kojem je jedina novina bila ta što su cijelu scenu imali za sebe. Osim toga, zanimljiva je izvjesna orijentacija ka tekstovima koje glumci tumače više kao ilustraciju vremena u kome su nastali, dajući najveći prostor stvaranju autentične atmosfere. Samim tim su sebe kao jedine aktere stavili u drugi plan, odnosno svoje glumačke sposobnosti stavili u službu teksta. Tako smo vidjeli memoare prote Mateje Nenadovića u tumačenju Ljube Tadića, predstavu koja je postavljena u atrijumu Narodnog muzeja u okviru pozorišta »Besede«. I zaista, to je bila besjeda, lijepo i sugestivno izgovorene riječi koje svojim povremenim arhaičnim oblikom stižu do nas kao dah minulog vremena. Osim toga, ili dalje od toga, Ljuba Tadić nije išao. Sigurno je da on drži do kraja pažnju slušalaca, ali to se od njega može unaprijed i očekivati. Nameće se, u stvari, vrlo jednostavan zaključak: zaboravili smo najvažniju stvar, da to što smo vidjeli jeste besjeda, a ne nešto drugo. Međutim, i u monodramama »San smiješnog čoveka« i »Krojcerova sonata« susreli smo se sa relativno sličnim načinom izvođenja. U prvoj, Andrej Kurent je tekst Dostojevskog govorio tako što je njegov stil na neki način »preslikao«, i umjesto stila pisanja upoznali smo (identičan) stil glume. Teško je razjasniti utisak koji smo stekli a da ipak izbjegnemo svako pojednostavljivanje. Jer, pred nama su združene dvije umjetnosti, različite, i možda je najispravnije reći da je jedna od njih prevagnula; ne pozorišna, dakle ne glumac. On je sve svoje snage usredsredio na što vjerniju interpretaciju Dostojevskog. Teško je bilo koncentrisano pratiti ovu predstavu, još teže uključiti se u nju, odnosno biti emotivno na to izazvan. S druge strane, Gojko Šantić je govorio nešto jednostavniji i »bliži« tekst, Tolstojevu »Krojcerovu sonatu«, oslobođenju svih teškoća na koje nailazimo kada u rukama imamo čudesnog ali i komplikovanog (naročito za »prevođenje« u drugi medij) Dostojevskog. Međutim, i Šantić se opredijelio za živu riječ, pokušavajući da radnju koju govori prati odgovarajućim raspoloženjima. On je do kraja i ostao na tom planu, tako da nas je prije uveo u vrijeme od prije jednog vijeka, nego što nas je uveo u svoj glumački svijet. Ali ipak, bez obzira na zamjerke i lična opredjeljenja, veliko je zadovoljstvo biti na festivalu koji je rijetka prilika za susret sa nečim još rjeđim. To je susret sa individualnošću ili bar prilika za razmišljanje o individualnim umjetničkim ličnostima. Uprkos razumljivom zahtjevu doba za udruživanjem snaga, talenata, težnja za dosizanjem autentičnosti u individualizmu, prije svega kada je riječ o umjetnosti, predstavlja neodoljiv izazov i kad god mislimo o njemu, mislimo uvijek isto treba ga prihvatiti.

Ta članek še ni bil pregledan.

Oznaka arhivskega gradiva
1976-05-01-10_799-11
Javi napako na oder@slogi.si.