Zavjesa je pala
Tadija Dorđević, Oslobođenje, 24. 5. 1976
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
POVODIAR ANMOVE YO
Zavjesa je pala
Zašto je Stalno slovensko gledališče u Trstu tokom obilježavanja jubilarne tridesetogodišnjice bilo prinuđeno da zatvori vrata?
Ne tako davno na jednoj od stranica ovog lista izvijestili smo o sadržajnoj proslavi jubilarne tridesetogodišnjice Stalnog slovenskog gledališča u Trstu. Jeste da smo tom »Pismu iz Trsta« nadjenuli naslov »Pozornica na vjetrometini« i usput konstatovali neke »neprigodne činjenice« o stalnoj neizvjesnosti slavljenika ali smo, naravno, posve svjesno »prećutali« brojne nedaće ove po svemu izuzetne pozorišne kuće, u prvom redu one koje se tiču egzistencijalne prirode, da bi tako i naša čestitka bila nekako svečarskija. Sam predsjednik tršćanske Slovenske kulturno-gospodarske zbornice, Boris Rače, tom prilikom se izvinuo što je uz jubilej »izrekao neke neprazničke riječi«.
Ovih dana, iako još ni samo slavlje nije bilo okončano, u Stalnom slovenskom gledališču, samo za one koji manje poznaju ovdašnje prilike iznenadno, zavjesa je pala. Vrata su i nadalje otvorena samo za priredbe koje ne iziskuju bilo kakve materijalne izdatke, a u kući sa petnaestak glumaca i isto toliko tehničkog osoblja takvih je premalo. Uprkos svim naporima i samoodricanjima, gledališče je prošle godine ostvarilo gubitak od 140 miliona lira, a umjesto traženih 202 za ovu godinu je od nadležnih dobilo jedva tridesetak miliona lira.
Ljudi jednostavno više nisu mogli da egzistiraju niti od gromoglasnih aplauza širom Italije i Jugoslavije, a još manje od neprestanih obećanja koja do sada nikada nisu ispunjena. U istini da je drugog decembarskog dana 1945. godine, na pozornici Fenice, startovalo sa Cankarevim »Slugom Jernejem i njegovom pravicom« i ne htijući, moramo naći i te kakve simbolike za budući, tridesetogodišnji razvojni put Stalnog slovenskog gledališča u Trstu. Borilo se i uvijek iznova dokazivalo, da bi sve i svakog uvjerilo u izuzetni umjetnički nivo i u tome je sigurno više nego uspjelo. No, to nije bilo dovoljno da mu se i formalno prizna odgovarajući status kakav imaju i ostala italijanska pozorišta, što znači da nikada nije dobilo prijeko potrebnu subvenciju. Zašto? Odgovor je u Rimu, odnosno u Ministarstvu za turizam i priredbe.
Da je, nekim slučajem, dotični organ Stalnom slovenskom gledališču u Trstu priznao samo atribut »stalnosti«, onda bi njegova vrata i nadalje bila širom otvorena, a zavjese svake večeri podignute, jer bi tako Gledališče imalo i sredstva za normalan rad. Neriješenim javnim, odnosno pravnim statusom Stalnog slovenskog gladelišča u Trstu, razumljivo, neuporedivo najviše su pogođeni pripadnici slovenačke nacionalne manjine u susjednoj nam državi. Kristalno čista, melodična slovenačka riječ sa pozornice ovog teatra u periodu dugom evo više od tri decenije mogla se čuti u 236 premijera i 4.200 predstava, uz napomenu da su izvođeni Cankar, Nušić, Krleža, ali i Goldoni, Pirandeli, Beti ...
Odavno je konstatovano, uostalom, da Slovensko gledališče u Trstu predstavlja izvanredan most između dvije kulture i dva naroda. I pored svega, rekosmo, zavjesa je pala. Ali želimo da vjerujemo kako je riječ samo o kratkoj pauzi, o spuštenoj zavjesi između dva čina, privremeno i da će se već jednom riješiti ono što je valjalo odavno učiniti. Jugoslovensko-italijanski sporazum, pogotovo kad su u pitanju nacionalne manjine, podjednako je precizan i jasan u italijanskom i jugoslovenskom tekstu.
Tadija DORĐEVIĆ
Ta članek še ni bil pregledan.
- Področja
- Gledališče Refleksija in publicistika
- Producenti
- SSG Trst
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1976-05-19-24_799-6