Uzbudljiv lov na »Jelena«
Jozo Puljizević, Vjesnik u srijedu, 7. 8. 1976
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
AKTUALNA TEMA
UZBUDLJIV LOV NA »JELENA«
U obilju slabih ostvarenja, publika pulske Arene napravila je ljestvicu filmova koji je se više, zatim manje i, napokon, sve manje tiču; tako je i ove godine izgrađena piramida koja odslikava ukus jednog ćudljivog ali vrlo strasnog i beskompromisnog žirija - najvećeg žirija na svijetu
Publika pulske Arene proglasila je svoju presudu: našla je svoj film godine i, po redoslijedu svog ukusa koji ne voli očijukanje s kompromisima, napravila ljestvicu filmova kojih je više i zatim manje, pa sve manje tiču. Tako je i ove godine dovršena piramida ukusa jednog ćudljivog, zagonetno bezličnog, a istodobno strasno osobnog, najvećeg žirija na svijetu. Znalci filmova, oni od struke ili oni koji misle da znaju, neki i od onih koji sve što je filmsko u njihovu životu gledaju kroz kadrove, rezove i švenkanje mnogi od njih su se hvatali za glavu kada je počela trka pulske publike s upregnutim Jelenom...
Pa zar je moguće da tako loš film bude tako visoko ocijenjen? Ili: kako to da tako siguran, čvrst, temeljit, cjelovit i zanatski vješt film padne tako nisko na tribunalu publike?"
Pitanja, ovakva ili slična, lebdjela su svake večeri nad rasvijetljenom Arenom kao omaglica koja smeta oštrim sočivima izoštrenih kriterija raznoraznih sineasta, ali golema, zahuktala mašina tisuća glasova lakonski obilježenih na rubovima ulaznica radila je svoj posao jednako bezobzirno, jednako dosljedno emocijama koje su inspirirale te ocjene. Publika je vodila i držala svoju trku i nije bilo te snage koja bi je mogla privoljeti na oprezniji hod po zamkama i vrlinama, glupostima i ljepotama svih šesnaest konkurentskih poredanih filmova.
Kada je glavni junak filma Čuvar plaže u zimskom periodu, po imenu Dragan, izabrao rizik umjesto da živi po navici kojoj je korijenje u dobrim i pametnim običajima, on izabire šansu neke svoje tvrdoglave ljubavi bez kruha i nade publika navija za njegovu hrabrost, pa makar ona ispala i smiješna kao što je bila bezbroj puta u toj humorno gorkoj priči o životu s one strane iluzija.
Mate Relja: Osjećao sam se kao Vespazijan
Mate Relja, nakon trinaestogodišnje pauze, ponovo se pojavio u Puli (kao režiser, jer je kao diskutant na konferencijama za štampu i do sada bio vrlo živo prisutan) s filmom Vlak u snijegu koji je u vrijeme dok smo vodili ovaj razgovor bio prvi na VUS-ovoj rang-listi za nagradu publike Jelen. Kao što je poznato, kiše je produžen festival pa do trenutka kad ovaj broj VUS-a ide u štampu nećemo još znati da li se Vlak u snijegu održao na vrhu. Ali smo Matu Relju ipak upitali kako se osjećao u ovih nekoliko dana svoje vladavine nad simpatijama publike.
- Meni mnogi čestitaju kao sigurnom dobitniku Jelena, ali činjenica da publika treba ocijeniti još šest filmova, a to je vrlo mnogo, daje šansu i nekom mom kolegi da se uvali u ovih 0,31 koji manjkaju do najviše ocjene 5 (Reljin film publika je ocijenila sa 4,69 op. ur.).
Osjećao sam se kao pravi Vespazijan.
Arena se pretvorila u Lovrakovo selo
U etički intoniranoj priči o djeci velikog sela koja dječju igru pretvaraju u zajedništvo života, a od zajedništva prave svoju najljepšu dječju igru u filmu Vlak u snijegu po romanu Mate Lovraka publika je od prve i sa zadovoljstvom prihvatila linearnu podjelu na one koji su pozitivni i one koji su »negativni«. Oni pozitivni imali su Arenu odmah na svojoj strani, glasnije nego u ikojem drugom filmu, jer publika su bila i djeca. Noći na programu su bili Velimirovićev film Vrhovi Zelengore i film Vlak u snijegu režisera Mate Relje. U Areni je bilo više gledaoca nego na dan otvaranja, kada ih je po običaju najviše. Ali »Vrhovi Zelengore«, čiji je sadržaj neviđena hrabrost i tragedija branilaca kote Ljubin grob, nije, zbog stravičnih prizora umiranja, film za djecu. A stotine djece čekalo je svoje znance iz lektire: Ljubana, Dragu, Peru... da se pojave kasno u noći na ekranu. Ogromna, plavkasto osvijetljena Arena, s tisućama pretrpanih stolica izgledala je kao neki čudesni vagon u noći koji putuje iznad Pule, ispod zvijezda.
Na krilima, na ramenima, na rukama roditelja, ili sklupčana na stolicama ili na kamenim stepenicama drijemala su djeca. Dok ne stigne red na njih. A kada se negdje oko jedanaest i po u noći pojavila špica Reljinog filma *Vlak u snijegu*, pridigle su se dječje glavice kao tučci makova. Sve je u Areni živnulo, i stotine malih pospanaca počelo se oglašavati smijehom, aplauzima, podvriskivanjem. Velika pulska Arena pretvorila se u Veliko selo Mate Lovraka.
I zaista je već potpuno jasno i nedvosmisleno: prva filmska zvijezda naše dječje publike bio je i u Areni junak Vuka samotnjaka, Salaša u Malom Ritu i drugih filmova - Slavko Štimac. I ovdje je bio glavni: Ljuban, domaćin razredne zadruge. Sve što je rekao na ekranu, sve je za tu dječju publiku bilo najhrabrije, najbolje, najljepše.
Slavko Štimac: »Ne idem ja nikud«
Kasnije, kad je mali Slavko hodajući pulskim ulicama dijelio autograme i pozirao onako u prolazu za fotografske aparate, govorilo se kako je to njegov oproštaj s Pulom, našim filmom, našom djecom kako je to početak odlaska naše filmske zvjezdice na američko filmsko nebo. Jer, viđen je s jednim američkim režiserom, kažu, i ovdje u Areni.
Učinilo mi se da bi u povodu takove vijesti trebalo nešto napisati, nešto javno kazati da zacijelo ne možemo biti presretni da nam jedna zlatna gruda samoniklog glumačkog talenta tako lako nestane iz naše sredine. Jer, i Jugoslavija i Amerika svijet su u kojem se može filmski i uspjeti i propasti.
Isključivo s nakanom da prije pisanja takvog komentara provjerim podatke, zaustavio sam u holu Doma JNA (gdje je bio festivalski centar) vrlo bezbrižnog, radoznalog razigranog Slavka Štimca i upitao ga zašto odlazi od nas.
Tko je to rekao? Nikad nisam tako nešto izjavio, vrlo mi je brzo, vrlo ljutito, vrlo autoritativno, kao da je iskusni filmski star, slavan i iskusan, odgovorio mali Slavko Štimac. I opet je ponovio: Ali, recite mi kada sam ja tako nešto kazao? Pokažite mi onoga kome sam ja to kazao. A zašto da idem? Ovdje su isto tako dobre škole kao i u Americi, ovdje se isto može naučiti... Ako me budu zvali da vani snimam - e, to je nešto drugo. Idem, naravno, svakako, zašto da ne idem, idu svi, idem i ja... Ali zauvijek nikada.
U polutami hodnika festivalskog centra njegove su se oči žarile kao da je pod temperaturom, a onako malen nekako se uspravio, kao da je stao na prste, htio da naraste. Međutim, trenutak iza toga, kada su došli po njega da sjedne tu na stepenice gdje će ga slikati foto-reporteri iz Skoplja opet je bio onaj isti mali, nestašni dječak Slavko iz Velikog sela.
Reakcije Arene
Da su se bilježile reakcije publike na filmove u Areni, mogao se napisati jedan čudnovat kolaž spontanog, uzbudljivog reagiranja Arene. Nekad su te reakcije bile na razini visokog, plemenitog etičkog solidariziranja s idejama u filmovima i postupcima junaka, nekada su banalne, trule, vulgarne, nebitne rečenice ili radnje izazivale urnebes u Areni. Gdje je tu točka prepoznavanja jedinstvenih kriterija te publike, tog izvanrednog senzibilnog, neshvatljivo ravnodušnog prostora koji u polutami guta svake noći stotine i stotine kadrova akcionih filmova, komornih drama, vodvilja, dječjih storija, povijesnih spektakla, ratnih kronika?
Dok u Sarajevskom atentatu dva puta izrečena rečenica o tome kako se umirući živi vječno izaziva aplauz u Areni, dotle u Čuvaru plaže priglup vic o tome kako se na švedski način zavodi Švedanka izaziva grohot. Dok Seljačkoj buni svaki ubod seljačkih boraca u trbuh tahijevaca izaziva aplauze, dotle u Vagon liju, u sceni traljave bračne svađe, publika nalazi smisao da razgali svoju dušu. I tako redom. Međutim, sve su se te reakcije, dosljedne i kontradiktorne, kasnije izražavale na glasačkim kuponima ulaznicama koje su za svaki film bile i najsuperlativnije i najgroznije istodobno. Na tim ulaznicama za jedan film padale su istodobno i petice i jedinice. Dojam je da je ovogodišnja trka za našeg Jelena (prema istoimenoj skulpturi Dušana Džamonje) bila jedna od iznimno uzbudljivih. O nagradi »Jelen« mnogo se govorilo u festivalskim pulskim noćima.
Dok je prvog dana film Četiri dana do smrti dobio jednu relativno srednju ocjenu dosta dobrog starta od 3,20, iste večeri film Djevojački most osvaja izuzetno visoku ocjenu od 4,32. Kasnije, pokazat će se da je ocjena za film Četiri dana do smrti bila ne ocjena dobrog starta nego najniža ocjena u odabiru publike, a tijesna bitka za postotke vodila se iznad broja 4.
Kada je film Vlak u snijegu skočio na vrijednost od 4,69, postalo je mnogim sudionicima pulskog festivala jasno da je prebacivanje te brojke već velik podvig i kao da je zatim počela grozničava borba za plasman na drugo, treće i četvrto mjesto gdje se slika favorita mijenjala. Film Zdravka Velimirovića dostiže visoku ocjenu od 4,52, veoma blizu filmu Vlak u snijegu i drži ispod sebe »Djevojački most«. Dva filma kojima su neki znalci otkrili dosta nedostataka - Poznajete li Pavla Pleša i Vagon li - odabirom publike ulaze u zonu najuspjelijih filmova, a neki od uspjelih filmova po metru iste te publike padaju veoma nisko: »Seljačka buna« i »Idealist« (ovaj drugi je dobio najveće priznanje službenog žirija).
U vrhu, iza »Vlaka u snijegu«, redoslijed mijenjaju Sarajevski atentat i Vojnikova ljubav, ako se izuzme žanr dječjeg filma, osvaja najvišu ocjenu. I tako je ta dinamika rasta i pada vrijednosti bila svake noći (osim kišnih) uzbudljiva trka za najveću nagradu publike. Ovogodišnja trka imala je značenje vrlo relevantnog događaja u Puli i u filmskom svijetu.
Jozo PULJIZEVIĆ
Malo dobrih u obilju loših
VUS-ov filmski kritičar NENAD POLIMAC ocjenjuje filmove s programa ovogodišnjeg Pulskog festivala
Možda je najprimjereniji komentar razine ovogodišnje produkcije naših igranih filmova ravnodušnost kojom prihvaćate činjenicu da se pulska priredba sve više pretvara iz festivala u smotru. Filmova je, naime, toliko malo da ove godine čak nije bila potrebna ni selekcija kojom à se probirali kandidati za nagrade, a vrijednost dobrih ostvarenja u obilju loših bilo je toliko lako prepoznati da mnoge nije ni zanimalo kakve će biti odluke festivalskog žirija. Neopterećeni bilo kakvom festivalskom groznicom, u Puli gledate filmove kao na nekom sajmu. Trudite se, naravno, da vidite sve što se na njemu prikazuje, i taj uvid u cjelokupnu godišnju produkciju igranih filmova, čini se, ostaje jedina potreba i opravdanje pulske manifestacije.
Nevješte stilizacije
Oba filma kojima je otvorena pulska smotra bila su već prikazana na Festu 76. iu kinima gotovo svih naših većih gradova, a nakon ove premijere u Areni nemoguće je išta dodati prijašnjim sudovima o njihovoj vrijednosti. "Četiri dana do smrti" neuspjela je rekonstrukcija pogibije narodnih heroja Đure Đakovića i Nikole Hećimovića. Šteta, jer razdoblje koje u svom filmu prikazuje debitant Miroslav Jokić, ono između dva rata, rijetko zanima naše filmaše, a Jokić nam ga svojim nevještim stilizacijama, statičnošću i suspregnutošću nimalo nije približio.
Pa dok se publika dosadivala za vrijeme projekcije Četiri dana do smrti, film Djevojački most, akcionu dramu o naporima grupice partizana da sačuvaju živote zarobljenih Nijemaca koje žele iskoristiti za razmjenu, znatno je bolje primljen. Možda čak i povoljnije nego što zaslužuje, jer, usredotočeni na dinamičnu fabulu Djevojačkog mosta, mnogi su jedva primijetili da su ličnosti parteizirane, i da se redatelj Miomir Stamenković slabo snalazi u prikazivanju emocionalnih dvojbi svojih junaka. Očito, lako je bilo zabaviti publiku dok je partizanski odred neprestano bio u pokretu i suprotstavljao se neprijatelju, no što učiniti kad ljudi zastanu i umjesto puškama počnu se boriti riječima. U takvim scenama Stamenković nije baš majstor, a one, su, na žalost, bile ključni dio Djevojačkog mosta.
Kontroverzni, različito ocjenjivani povijesni spektakl Seljačka buna 1573. Vatroslava Mimice nesumnjivo se izdvaja među filmovima koje smo dosad vidjeli, no jedino stoga što je razina drugih sudionika festivala, bila suviše niska. Prednost verzije Mimičinog filma koju smo ovom prilikom gledali, za razliku od one na zagrebačkoj premijeri, u tome je što je ova kraća za dvadesetak minuta i film se stoga znatno lakše prati, čemu pridonose i titlovi, koji ne baš razgovjetno govoreni starokajkavski čine gledaocima razumljivijim. No nedostaci ovog spektakla, očito već nakon njegova prvog prikazivanja, bili su prepoznatljivi i u toku projekcije u Areni: jednoličan scenarij bez dobro pisanih dijaloga. Uzaludan pokušaj da u ovakvom tipu spektakla proživimo tragičan povijesni događaj prateći sudbine mnoštva ljudi, a ne nekoliko uvjerljivih ličnosti.
Poznajete li Pavla Pleša trebao se naći na prošlogodišnjoj pulskoj smotri, ali je, zbog nesporazuma s fondovima, komisijama i nekima od njegovih tvoraca, stigao tek ove godine na festival. Unatoč tome što u rađanju Pavla Pleša bilo i suviše babica, film treba ubrojiti među zanimljivije na festivalu. Njegovi junaci su građevinci, kondukteri, čuvari gradilišta, glumci koji ih igraju su odlični (pogotovu Milan Strljić, mladi debitant koji bi sjajno mogao zamijeniti naše već pomalo umorne »zvijezde«), a ono što se u njemu zbiva nama je blisko i zanimljivo.
Paradoksalno, publika je iste večeri znatno bolje primila neusporedivo lošiji film, Wagon lits, Dragoslava Ilića u kojem su se Božidarka Frajt i Vladimir Popović uzalud trudili da nam učine uvjerljivom diletantski sročenu i napravljenu priču o dvoje ljudi koji, unatoč tome što se ne poznaju, provode noć zajedno u kupeu spavaćih kola. Vrst filma nakon kojeg zdvajamo tko uopće dodjeljuje sredstva za financiranje unaprijed predvidljivih promašaja.
Najduži put umnogome je sličan Seljačkoj buni 1573. Dok pratimo sudbine Makedonaca koje na početku ovog stoljeća Turci vode u zatvor u Malu Aziju, redatelj Branko Gapo usmjerava se na grupu ljudi a ne na pojedince. No kako nijednog od svojih junaka posebno ne izdvaja, a niti se mijenja dramski intenzitet onoga što gledamo na ekranu, tek strpljivi i uistinu filmu naklonjeni gledalac može tragično putovanje Gapovih junaka pratiti s nesmanjenom pažnjom dokraja. »Najduži put« vizualno je efektan film s brižljivo komponiranim kadrovima, no sav taj estaticizam slab je nadomjestak za nedostatak drame i emocija.
»Vlak« najzanimljiviji
Nastojanja koje su Predrag Golubović i Hajrudin Krvavac začeli u našem ratnom filmu, nastavio je ove godine Zdravko Velimirović. Njegovi Vrhovi Zelengore slobodna su interpretacija tragičnih zbivanja na Ljubinom grobu na kojem je odred partizana štitio odstupnicu borcima i ranjenicima koji su dolazili sa Sutjeske. No umjesto da se brižljivo posveti partizanima, od kojih je većina tom prilikom poginula, Velimirović je odlučio napraviti film za publiku. Njegovi mladi junaci ljepuškasti su i atraktivni, situacije pune uzbudljivih obrata, a u filmu igra i nekoliko stranih glumaca. No, narodnooslobodilačkim ratom, čini se, ipak bi se prvenstveno trebali baviti filmaši koji se zanimaju ljudskim dramama, a ne oponašanjem inozemnih akcionih filmova. Sasvim je dostatno što takve uvozimo, a filmovi o ratu koje pravimo sami morali bi biti znatno drukčiji. Velimirovićevo manipuliranje emocijama nije bilo bez efekta i atrakcije, »Vrhovi Zelengore« nagrađeni su dugotrajnim pljeskom. No događaj večeri bio je drugi film na programu, Vlak u snijegu Mate Relje, u toku čije su završnice (u kojoj Edo Peročević zajedno s djecom glumcima pjeva glazbenu temu Arsena Dedića) gledaoci neprestano skandirali. Vlak u snijegu bio je ne samo najpopularniji film dotad prikazan već ujedno i najzanimljiviji. Teško je upotrijebiti riječ najbolji, jer Reljin film ima mnoštvo nedostataka: nezgrapno je režiran, svi mali glumci slabiji su od iskusnog Slavka Štimca, a možda je i Lovrakov sjajni roman mogao biti vjernije ekraniziran. Međutim, vrlina je Vlaka u snijegu što te nedostatke odmah zaboravite kad shvatite koliko je to spretan kolaž dječje neposrednosti, Reljinog poigravanja s publikom i privlačne inscenacije predratnog Zagreba. Neusporedivo bolji film od engleskih, američkih, francuskih dječjih filmova kojima nas neprestano zamara u kinima, a to će, čini se, vrlo lako uvidjeti i inozemni gledaoci.
Prvi slovenski film prikazan na ovom pulskom festivalu, Idealist, tipičan je za mnoga ostvarenja slovenske kinematografije posljednjih godina korektno napravljen, ali u ponekim trenucima beživotan i suviše razvučen. Pripovijetku Martin Kačur Ivana Cankara ekranizirao je Igor Pretnar, nekad znatno češće prisutan na pulskim festivalima sa svojim filmovima, i njegov *come back* vrijedi pozdraviti. »Idealizmu« znatno pripomaže univerzalnost Cankarove teme - priča o čovjeku koji se ponekad svojevoljno, a ponekad nehotice suprotstavlja konformizmu svoga vremena - a i odlični glumci.
Osobena režija
Vječna nada našeg filma, Boštjan Hladnik, u svojoj je karijeri imao zanimljiv početak (Ples na kiši i Pješčani zamak), povremene debakle (Maškarada), ali niti jedno sjajno ostvarenje. To, nesumnjivo, nisu ni Bijele trave, film o mladim radnicima u nekom slovenskom kombinatu, no na ovom festivalu, uz Paskaljevićevog Čuvara plaže u zimskom periodu, i ovakav je sasvim solidan Hladnikov domet bio neusporedivo vredniji od drugih filmova na čitavom programu. Bijelim travama donekle smeta što su sve ličnosti obični, jednostavni ljudi, a Hladnika opsjedaju »velike teme: seks, smrt, nasilje, pa je raskorak između redateljskih opsesija i ljudi kakvima se mora baviti prevelik. Međutim, da smo ga gledali u nekim drugim okolnostima, Hladnikovom bismo filmu nalazili znatno više nedostataka. Ovako, inteligentno i suvremeno napravljen, Bijele trave treba drugima nametati kao uzor.
Najznačajniji događaj ovogodišnjeg pulskog festivala bilo je prikazivanje prvenca mladog beogradskog redatelja Gorana Paskaljevića, Čuvar plaže u zimskom periodu. U tjedniku Variety, nakon uspješnog prikazivanja Čuvara na ovogodišnjem Berlinskom festivalu, napisano je da je Paskaljevićev prvenac najbolji jugoslavenski film u posljednje tri godine. Nimalo pretjerana ocjena! Paskaljević se bavi našom svakodnevicom, problemima svojih vršnjaka, njihovom izgubljenošću i nesnalaženjem u svijetu u kojem žive. Film čini nenametljivi slijed komičnih i tragičnih zgoda, od kojih se nijedna posebno ne izdvaja niti naglašava, jer Paskaljevićev adut nisu pojedinačni prizori već cjelina djela, sjetno izmjenjivanje životnih tokova, prikazano izvanrednom kamerom Aleksandra Petkovića. "Čuvaru" možemo prigovoriti da se dvoje junaka, mladi ljudi koji ne mogu naći zaposlenje, pomalo gube ako ih suprotstavimo ostalim ponekad zanimljivim ličnostima njihovih roditelja i prijatelja, no ovaj prigovor tek je zanovijetanje kad postanemo svjesni činjenice da je Goran Paskaljević najosobeniji mladi redatelj koji je debitirao u posljednjih pet-šest godina.
Nasuprot ovome, Salaš u Malom Ritu, bezuspješan pokušaj da se u potpunosti eksploatira popularnost istoimene televizijske serije, poprilično nas je zamorio. Mnoštvo detalja, ličnosti, zbivanja, koje smo na malom ekranu u znatno dužoj seriji mogli dobro upamtiti, u ovakvoj nas obradi zbunjuju i gnjave.
Opet loša večer! »Između straha i dužnosti« Vojka Duletića iznervirao je gotovo sve gledaoce. U ovoj priči o bračnom paru seljacima koji skriva partizana u svom podrumu, kolebajući se pri tom između straha od okupatora i dužnosti prema borcu, pokreti glumaca toliko su stilizirani i izvještačeni da se čitav film doima kao da je usporen, a ličnosti poput marioneta. Duletić je, očito, pažljivo gledao ostvarenja suvremenih evropskih režisera (pogotovu njemačkih), no takav postupak primijeniti na temu otpora protiv okupatora potpuno je besmislen.
Dok je prvi film djelovao groteskno, drugi, primjereno svom naslovu, bio je beskrajno naivan. U komediji Naivko, naime, koja je već odavno imala premijeru u našim kinima, redatelj Jovan Živanović naivno se podsmjehuje slikarima naivcima. Problem je samo: kome će se gledaoci smijati? Naivcima ili Živanoviću?
»Atentat« - najspektakularniji
Atentat u Sarajevu. Veljka Bulajića, uz »Vrhove Zelengore« i »Seljačku bunu 1573«, najspektakularniji je film ovogodišnje Pule, a donekle i uspjeliji od spomenute dvojice suparnika. Atentat je rekonstrukcija poznatih događaja koji su bili povod prvom svjetskom ratu. U njemu je sam čin atentata okosnica filma kojoj su tragično usmjerene sudbine mladih atentatora i njihovih žrtava, austrougarskog prestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge Sofije. Pri tom je možda suviše blagonaklon prema Ferdinandu i Sofiji, nepotrebno sentimentalan, jer oni su ipak predstavnici represivnog poretka, i kao dramske i kao povijesne ličnosti, a mlade atentatore pomalo nezgrapno romantizira.
Šteta što je posljednji film festivala bio Vojnikova ljubav, nevješto djelce, o tatinom sinu, šminkeru koji se za vrijeme služenja vojnog roka preobraća u uzornog omladinca. Ako je ovdje riječ o pravilu koje bi trebalo primjenjivati, možemo samo proturječiti, jer mnogi od šminkera ostaju, na žalost, ono što jesu i nakon izlaska iz vojske. No, ako je redatelj Sveta Pavlović želio ukazati na jedan od izuzetaka, u tome je potpuno promašio jer njegove su ličnosti nevješto karikirane i naprosto naivne. Da je bar festival završen Čuvarom plaže u zimskom periodu, Bijelim travama ili Vlakom u snijegu. Tada bi nam i cjelokupan boravak u pulskoj Areni ostao u znatno boljoj uspomeni.
Radko Polič: Publika je uvijek u pravu
Radko Polič, slovenski glumac, dobitnik je najvećeg priznanja za glumu koje se u nas dodjeljuje Zlatne Arene za glavnu mušku ulogu u filmu Idealist. Uglavnom se bavi kazališnom glumom, ali je do sada odigrao nekoliko uloga i na filmu. Jednu glavnu i osam tzv. srednjih uloga (po opsegu, naravno).
Jeste li iznenađeni ovako velikim priznanjem, ili ste očekivali Zlatnu arenu?
Pomalo sam iznenađen. Na svim festivalima uvijek sam u prvim redovima među kandidatima za nagrade, ali kad ih ne dobijem kažu mi da sam još mlad i da imam vremena. Ali, mene više zanima publika i najvažnije mi je to što me ona sjajno primila. Jeste li primijetili da publika u Areni prenosi raspoloženje iz filma i na glumca koji je ulogu tumačio, pa često izviždi glumca koji je igrao negativan lik. To se dogodilo i mojoj supruzi Mileni Zupančič koja je u »Idealistu« tumačila negativan lik. Publika ju je izviždala. Milena je rekla da se ništa ne ljuti na publiku, čak da je takva reakcija publike za nju najveća nagrada, jer to znači da je dobro odigrala ulogu. Ni ja se nikada ne ljutim na publiku u Areni, ona je uvijek u pravu.
- Je li nagrada koju ste dobili garancija za daljnji rad na filmu?
Ja i inače radim mnogo na tv i igram u gotovo svakom slovenskom filmu. Ali bojim se da nagrada ponekad nosi zavist kolega, pa dolazi do čudne diskrepance, tj. da nakon nagrade u Puli čovjek po 2-3 godine ništa ne igra. Bit će mi najveća nagrada ako mi netko još ovdje u Puli ponudi ulogu.
I, da li se to dogodilo?
- Jedna ponuda pala je još na samom početku i ona mi možda znači više od nagradnog zlata.
Goran Paskaljević: Film ne smije biti lakirovka
Goran Paskaljević debitirao je ove godine u Puli filmom »Čuvar plaže u zimskom periodu« i požnjeo velik uspjeh - Zlatna Arena za režiju, Zlatna Arena za epizodnu žensku ulogu Miri Banjac, Zlatna Arena za scenografski rad Dragoljubu Ivkovu i čitav niz neslužbenih nagrada: nagrada žirija kritike, nagrada Milton Manaki, nagrada Kokan Rakonjac, koja se svake godine dodjeljuje debitantu, nagrada lista »Mladost«, Zlatni vijenac revije Studio i nagrada redakcije Zum pripale su Paskaljevićevom filmu Čuvar plaže u zimskom periodu. Uz to, film je izvrsno primila i publika. Upravo o tome smo pitali mladog beogradskog autora: kako mu je uspjelo (što našim autorima rijetko polazi za rukom) da napravi film koji prihvaća publika i koji dobiva visoke ocjene stručnih žirija.
Mislim da sam velik dio nagrada dobio upravo zato što je film komunikativan, što ga prihvaća publika. Svi ističu da je to jedan nenametljiv film koji se lako gleda. Drugi razlog što je film prihvatila i kritika i publika vjerojatno je taj što obrađuje suvremenu temu i to na neuobičajen način. Mislim da svaki, a pogotovu suvremeni film, ne smije biti lakirovka, ali isto tako mora imati dozu mjere i prije svega odgovornosti. Sloboda stvaralaštva, po mom mišljenju, zahtijeva i punu odgovornost za probleme koji se obrađuju, a to podrazumijeva i dobru obaviještenost autora.
Sami ste rekli da je film nenametljiv. U tome je njegova vrijednost, a to se naročito osjeća u radu s glumcima. Kako vam je to pošlo za rukom, pogotovu što se radi o starijim glumcima i s većim iskustvom od vas?
Prije svega, volio sam ljude s kojima sam radio i trudio sam se da neke njihove osobine budu prisutne u filmu, jer svaki čovjek, pa i glumac, nosi sto ličnosti u sebi. Da bih to postigao, nisam se ponašao kao režiser koji zapovijeda, ili govori kako treba glumiti, jer je to besmisleno, pogotovo s glumcima takvog formata kao što su glumci u mom filmu. Pokušavao sam da budem tihi selektor i njihov suradnik.
- Dobili ste Zlatnu Arenu za režiju, film je dobio i niz drugih službenih priznanja, ali niti jednu Arenu za film u cjelini. To je svojevrstan apsurd koji se često ponavlja na festivalu?
Još prije nego što sam dobio nagradu rekao sam da bih više volio jednu malo drugačiju Pulu, možda bez nagrada, ili s jednom nagradom stručnog žirija, žirija kritike i publike za jedan najbolji film, nešto slično kao što je to u Cannesu. Čini mi se da bi onda bilo manje »ključeva«, srdžbe i tzv. kupoprodaje. Nije moje da dajem neke savjete festivalu, ali vjerujem da većina mojih mladih kolega slično misli.
Nagrade službenog žirija
Službeni žiri 23. festivala jugoslavenskog igranog filma u sastavu: dr Milan Ranković (predsjednik), Mira mail Bajra, Božidar Doković, Ljubiša Georgijevski, Vefik Hadžismajlović, Filip Matić, Radoman Perković, Karol Viček, Jože Volfand i Tihomir Staničić, dodijelio je nagrade slijedećim filmovima, autorima i protagonistima ovogodišnjeg festivala:
Velika zlatna Arena filmu Idealist, režija Igor Pretnar, proizvodnja Viba film Ljubljana
Velika srebrna Arena filmu Najduži put, režija Branko Gapo, proizvodnja Vardar film i Makedonija film Skoplje
Velika brončana Arena filmu Seljačka buna, režija Vatroslav Mimica, proizvodnja Jadran film Zagreb i CFRZ Beograd
Zlatna Arena za scenarij Mladenu Oljači, Durici Laboviću i Zdravku Velimiroviću za film Vrhovi Zelengore.
Srebrna Arena za scenarij Arsenu Divalu i Malom Baueru za film Salaš u Malom Ritu
Zlatna Arena za snimateljski rad Branku Blazini za film Seljačka buna 1573.
Srebrna Arena za snimateljski rad Kiru Bilbilovskom za film Najduži put.
Zlatna Arena za muziku Alfiju Kabilju za film Seljačka buna 1573.
Zlatna Arena za scenografiju Dragoljubu Ivkovu za film Čuvar plaže u zimskom periodu.
Zlatna Arena za epizodnu žensku ulogu Miri Banjac za ulogu u filmu Čuvar plaže u zimskom periodu.
Zlatna Arena za žensku ulogu Mileni Zupančić za glavnu ulogu u filmu Idealist.
Srebrna Arena za žensku ulogu Mariji Crnobori za ulogu u filmu Između straha i dužnosti.
Zlatna Arena za mušku ulogu Radku Poliču za ulogu u filmu Idealist.
Srebrna Arena za mušku ulogu Miodragu Radovanoviću za ulogu u filmu Salaš u Malom Ritu.
Zlatna Arena za režiju Goranu Paskaljeviću za film Čuvar plaže u zimskom periodu.
Srebrna Arena za režiju Veljku Bulajiću za film Atentat u Sarajevu.
Brončana Arena za režiju Branku Baueru za film Salaš u Malom Ritu.
Zlatna Arena za epizodnu mušku ulogu Veljku Mandiću za ulogu u filmu Vrhovi Zelengore.
Žiri je dodijelio i pet diploma, i to: Juri Pervanjeu za snimateljski rad u filmu Između straha i dužnosti, Berti Meglič za maske u filmovima Seljačka buna 1573 i Idealist, Vuksanu Lukovcu za montažu filma Seljačka buna 1573 te Peteru Temelkovskom za ulogu u filmu Najduži put i Slavku Štimcu za ulogu u filmovima Salaš u Malom Ritu i Vlak u snijegu.
Razgovore vodila: Vesna KESIĆ
Snimio: Zlatko ŠURJAK
VUS BR. 1265 - 7. VIII 1976.
Ta članek še ni bil pregledan.
- Področja
- Film in TV Refleksija in publicistika Nagrade
- Osebe
- Radko Polič Milena Zupančič Ivan Cankar Berta Meglič Boštjan Hladnik Igor Pretnar Jure Pervanje
- Producenti
- Adrian Film
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1976-08-01-07_799-7