Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Edipovo putovanje kroz noć

Dalibor Foretić, Vjesnik, 25. 8. 1976

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
kultura DUBROVAČKE LJETNE IGRE Edipovo putovanje kroz noć Sofoklov »Kralj Edip« završava se njegovim osljepljivanjem i progonstvom, pošto je u istrazi koju je sam poveo saznao da je ubio oca, oženio se majkom, is njom izrodio djecu. U »Edipu na Kolonu« zatičemo nesretnog izgnanika neposredno pred smrt, očišćenog u pomirenju sa samim sobom, ali ne i sa svijetom koji ga okružuje. Ta dva trenutka ulaz su i izlaz mračnog tunela patnje, kojim Edip nesigurno korača, početak i kraj putovanja kroz košmarnu noć za koju se čini kao da nikada neće proći. Sofokla kao da mnogo zanima što je Edip u njoj proživio. I čini se da je to bitna razlika između grčke dramaturgije i našeg poimanja drame svijeta: suvremeni dramatičar bi se vjerojatno radije pozabavio trajanjem u patnji kao osnovnim problemom egzistencije, dok grčki traged dramu sažimlje u dva životno odlučujuća trenutka. Postavljajući ove dvije tragedije na Dubrovačkim ljetnim igrama (prijevod: dr Bratoljub Klaić, umjetnički suradnik redatelja: Nenad Puhovski, scena i kostimi: Hayden Griffin, glazba: Pero Gotovac, scenski pokret: Nada Kokotović, rasvjeta: Rory Jempster, jezični savjetnik: Đurđa Škavić), engleski redatelj William Gaskill upravo to trajanje noći uzima kao poveznicu što ih spaja u jedinstveno zbivanje: od Edipa ćemo se oprostiti na tvrđavi sv. Ivana, a njegovo osljepljenje poklopit će se upravo s padanjem noći, da bi drugo jutro, izronio ponovo pred nas na jednom strmom proplanku podno samog vrha Srđa s prvim sunčevim zracima. I stoga za doživljaj ambijentalnosti ovih dviju tragedija što se igraju na otvorenim prostorima nije bitno to hoće li biti sunca na zalasku ili na istoku, ili će biti, kao što je, na primjer, i bilo, oblačno! Ali trajanje nije samo formalna odrednica ovih dvaju predstava: ono je suštinsko pitanje dramaturgije, koja se bitno razlikuje od tradicionalnog poimanja dramskog sukoba u ove dvije tragedije, koji izrasta iz postepenog spoznavanja Edipova vlastite nesreće kroz srazove s ostalim ličnostima što se pojavljuju. U Gaskillovoj postavci, Agon Edip je kor, a ostala lica su sudionici njegove nesreće ili službenici sudbine koja se zove kor. A kor je trajanje samo. Ono tromo ljudsko trajanje kroz vjekove, slijepo za svijet i ograničeno na razloge što proizlaze samo iz vlastite egzistencije. Edip je svojim mladenačkim aktivizmom, te unutrašnjom razložnošću i mudrošću što su mu je naložile godine iskustva kroz patnju, sušta suprotnost koru: stoga i govor kora u ovoj predstavi ima posve drugačiju intonaciju, jer to je govor politike, govor kroz masku javnog djelovanja, za razliku od dosadašnjeg tumačenja kora koji je bio samo pratilac tragične radnje, njen tumač i odjek. I zato u ovako koncipiranoj drami Edip ne zapada u stupicu koju su mu namjestili bogovi. On zapada u glib mekote prividne slave, samilosti i sućuti koju mu upućuje kor. I svjesno to čini. I to je u svoj suštinskoj jednostavnosti drama osviještenog čovjeka. Jednaka u antici kao i danas. U Gaskillovoj interpretaciji dvaju tragedija ne agiraju božanske ideje, već ljudi. Tragedija je prizemljena, a s njom i čitava scenska situacija: za razliku od vitkih stupova grčkih hramova, toga i suknjica u koje su zaodjevale dramu građanska tumačenja grčke tragedije, pokušavajući (najčešće neuspješno) iskazati veličinu ideje kroz patos, situacija u obje ove tragedije je zemaljski rustična, pokušavajući kroz spajanje krhotina realnosti ostvariti nadnaravnu metaforičnost. U »Kralju Edipu« otkrit ćemo tako kor staraca nalik na one starce što su se već mumificirali i okamenili sjedeći na kamenoj klupi usred nekog mediteranskog sela, nezainteresirano promatrajući život što protiče pored njih. Ali, ni traga naturalizmu, pa ni kugi koja mori grad: okuženost je za Gaskilla očito i sasvim, ispravno duhovna kategorija, ustajalost duhova, što je najbolje pokazao maskama kojim je starcima izobličio lice. Vrlo su rustično koncipirana i ostala lica: Kreont je nalik na nekog ladanjskog veleposjednika, svećenik nosi popovsku odoru, Tirestija je stari čudak, glasnik iz Kreonta prašnjavi arhivar što među nevažnim sudbinama koje danima prekapa pronađe neku izuzetnu, sav ustreptao da je priopći svijetu, pastir kao da se sada spustio s neke sardinske vrleti gdje je čuvao ovce. Na Kolonu Gaskill idilični okvir tragedije koji slavi Atenu i njenu gostoljubivost postiže tumačenjem kora kao produžetka ljepote i nesputanosti prirode: to su mladići u bijelim odorama, a takve odore imaju dvojnu funkciju s jedne strane bijela je boja nevinosti kako je i mi danas poimamo, ali i boja smrti, kakva je bila u starih Grka. I upravo stoga što je prizemljio dramu u trajanju života, sa svim njegovim proturječnostima, sa zlom i dobrim koje nosi, s rugobom i ljepotom koja ga prati, jedina dramaturška greška Gaskillova je kraj čitave ove produkcije: ona završava viješću o Edipovoj smrti, ne dopuštajući Tezeju da priopći amanet koji je on zaviještao Ateni, a ni Antigoni, što je mnogo važnije, da začne svoju dramu koju će Sofoklo rasplesti u istoimenoj tragediji (koja faktički sačinjava treći dio trilogije o nesretnom Kadmovom plemenu). Jer, pokazati da se u koordinatama životnog trajanja povremeno osovljavaju vertikale ovakvih tragedija osviještenih ličnosti sve do naših dana, čini mi se jedinim ispravnim završetkom Edipove priče. Koliko god je do samog završetka predstave bio dosljedan u dramaturškoj razradi svojih ideja, Gaskill nije bio toliko savršen u njihovoj scenskoj provedbi. S jedne strane kao da se zadovoljavao jednostavnim, plošnim mizanscenskim rješenjima, slažući ih u niz začudnosti i ostavljajući gledaocima na volju da protumače njihovu poetičnost, a s druge kao da nije želio, ili možda stigao, izrežirati sve sukobe što se stiču u dvije tragedije. Osnovna preokupacija su mu bili Edip i kor i na planu njihova sukoba predstava besprijekorno funkcionira. U obje predstave Gaskill ni pola posla ne bi učinio da mu nije bilo Ljube Tadića kao Edipa. Taj rasni glumac učinio je Edipa magnetski privlačnim. Postigao je čudesnu transformaciju od zrele muževnosti, pune životnog nemira do onemoćala starca kojega samo još veličina njegova duha drži uspravnim. I teško je reći kad je Ljuba Tadić upečatljiviji: da li u razbuktaloj igri strasti za istinom koja ga konačno lomi, kad igra čitavom svojom staturom, rukama, gestom, očima, ili kad slijep, onemoćao, gotovo ne mičući se, priziva mudrošću duhova života negdje iz dubine svoje onemoćale duše da s njima prebrodi posljednju prepreku do očišćenja, do smrti, koja je možda najpoetičniji trenutak predstave, kad on nijem i uspravan, ponire u dubinu zelenila planine i plavetnila mora što se prostrlo poda njom. Preostali dio posla Gaskill je obavio s korom koji je pod njegovim ravnanjem postao čudesan instrument. Petnaest mladih glumaca unijelo je čudesnu dramatičnost u svoje govorenje, gradeći konzekventno dramu iz stihova koji su se dosad shvaćali kao vježba ili lijepog recitiranja ili zbornog pjevanja. Sve ostalo u predstavi ostale su akcidentalije, koje je Gaskill izgleda ostavio na volju svojim suradnicima i samim interpretima da se dovijaju kako znaju i umiju. Josip Marotti je bljesnuo ležernošću u prvoj sceni »Kralja Edipa«, ali je propustio u posljednjoj sceni pokazati da se ispod njegove tobožnje plemenitosti krije takav monstruozni zločinac, kakvoga je prilično neuvjerljivo i na prvu loptu odigrao u »Edipu na Kolonu«. Sven Lasta je kao Tiresija razbio monotonost govorenja unutrašnjom svojom glumačkom snagom i staturom koju je koristio vrlo racionalno. Marija Crnobori je kao Jokasta, jasnim govorenjem stihova prizivala kamenu ljepotu grčkih hramova, što je bilo posve neprimjereno ovako koncipiranoj predstavi. Zlatko Madunić je glasnika iz Korinta uspio obojiti arhivskim sivilom i suprotstaviti njegovu nerazboritost pastiru Damira Mejovšeka, koji je s čudesnom snagom donio lik čovjeka koji je pokrenuo zamašnjak tragedije, sav izbezumljen od katastrofalnih razmjera koje je ona dosegla. Zvonimir Zoričić je kao glasnik iz dvora u prvoj, a Polinik u drugoj tragediji previše igrao na svoju pojavnost, ne pokušavajući, posebno u drugom liku, prizvati njegove unutrašnje razloge ni odrediti se prema njemu. Praznina njegove igre učinila nas je prilično ravnodušnim na monstruozni kostim komandosa kojim ga je odjenuo kostimograf Hayden Griffin (čiji su i inače kostimi izazivali određenu zbunjenost), ali to nije slučaj s Tezejem Miše Martinovića: nikada nisam vidio da jedan kostimograf može toliko onemogućiti glumca, odjenuvši Martinovića u odoru jugoslavenskog oficira, što, budući da je bilo posve bezrazložno i da je ta uniforma djelovala uštogljeno u odnosu na ambijent u kojem se predstava odvijala, ne samo da je Martinoviću onemogućavala bilo kakvu kreaciju, već je i sve scene s njim činila nakaradnim i smiješnim. Tatjana Verdonik-Savić kao Izmena i Milena Zupančič kao Antigona došle su do svojih likova različitim putevima, ali su ih učinile podjednako upečatljivim. Verdonikova je to postigla snažnom unutrašnjom ekspresijom, Zupančička svojom izuzetnom sposobnošću da lik donese prefinjenom gestom i naizgled krhkom pojavnošću, šteta što je »štrihanjem« završne scene njoj bilo onemogućeno da svoju Antigonu okruni dramatičnošću. Za razliku od kostimografskog posla, Hayden Griffin je vrlo nenametljivo obavio svoj scenografski zadatak, posebno u prvoj predstavi. Ostat će vječna i nedokučiva tajna čemu je bio potreban jedan jedini song u »Kralju Edipu«, ali Pero Gotovac se za tu, vjerojatno svoju grešku, obilato iskupio u »Edipu na Kolonu«, ostvarivši vrlo lijepe songove i fascinantnu glazbenu pratnju. Nada Kokotović je suzdržano učinila scenski pokret stiliziranim i funkcionalnim. Ako u cjelini »Kralj Edip« i »Edip na Kolonu« nisu velika festivalska produkcija, to je van svake sumnje vrlo zanimljiva umjetnička pustolovina, koja je afirmirala dva nova, izuzetno lijepa scenska prostora i što je najvažnije omogućila nam, unatoč nesavršenostima, jedno novo, suvremeno i logično viđenje grčke tragedije. Stoga vrijedi o zalasku sunca uspeti se na tvrđavu Sv. Ivana, a pred zoru poći na Srđ u hodočašće stazom Edipove patnje, ako ni zbog čega drugog a ono zbog velike glume Ljube Tadića i jednog čudesnog orkestriranog kora. DALIBOR FORETIĆ • Sofoklove tragedije »Kralj Edip« i »Edip na Kolonu« u režiji Williama Gaskilla

Ta članek še ni bil pregledan.

Javi napako na oder@slogi.si.