Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Avangarda bez motivacije

Slobodan Selenic, Borba, 12. 5. 1964

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
POZORIŠTE Avangarda bez motivacije Jože Javoršek: „Kriminalna zgodba": Mestno gledališče iz Ljubljane na Sterijinom pozorju u Novom Sadu; režija Janeza Vrhunca. ,,Kriminalna zgodba" Jožeta Javoršeka, napisana još 1955. godine i sada po drugi put izvedena u Sloveniji, predstavlja u metaforičnom smislu razvijanje jedne filozofsko-estetičke teze, ili pre dileme, u formi drame. Mark Zidar, lik koji se začeo u piščevoj mašti, počinje da živi svoj realni život i dolazi u sukob sa situacijama u koje ga autor, kao neprikosnoveni vlasnik izuma svoje mašte, stavlja. Samostalnost i objektivnost ideje koja se i materijalno ovaploćuje i živi nezavisno od svog literarnog konteksta, teza je koja u filozofskom smislu zanima autora; u psihološkom smislu, i posredno, u društvenom ova Javoršekova drama bavi se otuđenjem ličnošću koja nema prava na svoje vlastite postupke i deli se između svojih namera i mogućnosti na sličan način na koji Pirandelove ličnosti naizmenično pokazuju lice i masku prave ljudske prirode. Svedena na namere -,,Kriminalna zgodba" može da se učini mnogo zanimljivije dramsko delo nego što je to ona ustvari. Simplificirano i odviše bukvalno, na momente raspričano i nedopustivo eksplicitno, ovo Javoršekovo delo deluje kao ilustracija jedne filozofske teze u kvaziavangardnom stripu. Kvaziavangardizam Javoršekovog dramaturškog prosede mogao je verovatno 1955. godine da ima svoj relativni smisao i opravdanje u dramaturškoj nekonvencionalnosti koja je u ono vreme — pre gotovo jedne decenije — bila dovoljno pokriće za površnost i nedorečenost ideje. Savremena jugoslovenska drama više nije u situaciji da se bori za elementarne dramaturške slobode, pa zato nismo ni mi više u mogućnosti da tolerišemo nefunkcionalna poigravanja inače vrlo funkcionalnim elementima drame i predstave. Istini za volju, teško je prebaciti svu krivicu za baletske i uopšte stilizatorske diverzije ove predstave na pisca. Reditelj je pokušavao da stilizuje ovu predstavu po svaku cenu, ali bez ikakvog pravog idejnog plana i bez ikakve motivacije. potpuno realističkim situacijama, koje bi se same od sebe ponekad digle na stepen metafore samo da su bile i inače interpretirane u tom smislu dobrog ukusa — deluju kao pesnica u oko: potpuno odsustvo smisla za ritam, pre svega u režiji, na posredan način je dokaz o neodrživosti rediteljskih intervencija koje su kočile predstavu ne dajući joj ama baš nikakvo obeležje. U takvoj predstavi najteže je bilo glumcima. Ni očigledno dobar glumac Maks Bajc, ni vrlo šarmantna Anka Cigojeva kao Violica, nisu mogli da učine više nego da s vremena na vreme opravdaju po neku emociju i misao koja im je stavljena u usta ili u opšti dramski zadatak. Slobodan SELENIĆ

Ta članek še ni bil pregledan.

Javi napako na oder@slogi.si.