Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Autoritativna riječ kritičara

Nusret Idrizović, Vjesnik, 10. 1. 1964

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
AUTORITATIVNA RIJEČ KRITIČARA Josip Vidmar: LITERARNI ESEJI, izd. »Svjetlost«, Sarajevo 1963. Stupanjem mladih snaga na literarno-historijsku scenu, naša je književna kritika dobrim dijelom izgubila objektivistički ton uzdržljivog analitičara. Počela je da gubi avangardnu namjenu i, zajedno s kreativnim tekstovima koji pripadaju »čistoj« književnosti, lagano počela da tone u konformistički san. Nemamo mnogo primjera da je blaženo sanovito stanje prekinuto iskustvima vlastite spoznaje i eruditivnim naslagama koje bi možda mogle i da se katkada pretvore u korisnonosne djelatne rezultate. Kritika - novinska ili časopisna, svejedno prebačena je na sporedan kolosijek. I dok sve intenzivnije razvijamo kritički pristup svakoj društvenoj pojavi, ona se javlja tek sporadično, kao nužno zlo, uzgredan produkt, kao surogat umjetničke tvorevine bez koje bi se možda i moglo literarno opstojati. U novinama ćete kritiku pronaći lijevo ili desno od oglasa (rame uz rame sa starim izandalim autom koji traži novog gospodara), a u časopisima zna se njeno tavorište: nalazi se na zadnjim stranicama. Vi ste već izmoreni prethodnim prilozima i, naravno, taj »dodatak« jednostavno prolistate. Kritike i jesu tu, na kraju, da okončaju jednu »muku«. U proznim, poetskim i drugim prilozima sreli ste dosta baršunastih fraza, ekvilibrističkih spregova raznih gnoma, zaobilaznih aluzija... i, znajući da u kritičkom dijelu slijedi infernalna buktavost apriorističkih sudova, zatvorite korice časopisa bez želje da o njemu dugo razmišljate. Odlaganjem poslijepodnevnog štiva izrazite tihu osudu i vaš literarni dan je završen. A suvremena kritika i dalje plovi u maglenim zanosima i, neostrašćena tragalaštvom, neobojena originalnošću, nezabrinuta postojećim stanjem stvari, inertno ili skrivajući se ulazi iz godine u godinu. Pred nama je zbirka eseja Josipa Vidmara, neumornog literarnog pregaoca, koji već decenijima suvereno vlada ogromnim kraljevstvom naše inozemne književne riječi. Na stranu to što je, bar što se ove knjige tiče, Vidmarova esejistička ljubav poklonjena sve samim »pokojnicima« i što u dugo žuđenom prijevodu njegovih eseja ne nalazimo niti jedno ime jugoslavenske literature; zaboravimo za trenutak i činjenicu da se sa svim Vidmarovim ocjenama Dostojevskog i, recimo, Wildea ne moramo složiti; izostavimo napomenu da je u naučnim razmatranjima »ključnih« svjetskih literarnih klasika izostalo psihoanalitičko iskustvo novijih imena, na koje se tako rado i često pozivamo - sve to jeste i nije važno, ali sve se to gubi pred autoritetom jednog dokraja izgrađenog i provedenog kritičkog stava, pred serioznošću i poštovalaštvom izraženom prema svakom tretiranim djelu i piscu, pred zabrinutošću autorovom da ne prejudicira koju činjenicu, da ne izostavi koju značajku, da ne umrtvi suštinski problem, da ne izrekne neopravdanu osudu i da riječ ne ostavi suhu, golu, bespomoćnu, bez razložnog argumenta. U Vidmarovim esejima nema usplahirenih misli niti efektnih izraza. U njegovim estetsko-filozofskim meditacijama o teorijskoj koncepciji umjetnosti nema bravuroznih »izama«. Njegove minuciozne opservacije i analize čitamo kao svako misleno prozno štivo. Vidmarov duhovni kozmos, u kojem se on spretno i sigurno snalazi, podsjeća nas na laboratoriju prepunu nepoznatih epruveta iz kojih ipak emanira zlatasta boja sretno nađenih činjenica i zaključaka. Kad Vidmar govori o naturalizmu kao o nečemu što je a priori podređeno izvanjskoj sili suvišnog elementa ili kad zamjera svakoj pretjeranoj zaokupiranosti spoljnim svijetom a kreativnoj fantaziji daje glavne osobine od kojih je sastavljeno svako vrednije literarno djelo, mi se suočavamo s reprezentiranim činjenicama i, kao i autor, zajedno s njim, polazimo u potragu za novijim otkrićima. Vidmar vas uvede u problem, zaintrigira nas nekom samospoznajom koju treba iskustveno provjeriti i, pošto nas je uputio u svoju metodu, primi nas u tragalačko suputništvo. I mi se postepeno identificiramo, zatim neopaženo prelazimo u asimilaciju da bismo na kraju zajednički dijelili radosti uspješno okončanog traganja. A ako se spotaknemo o preponu, Vidmar je već tu: iz golemog znanja izvlači analogije i usporedbe, prizove u pomoć tog i tog pisca ili mislioca, to i to djelo i ocjena je već tu. Oslobođena suvišnih riječi, čvrsta, nepatvorena. Lagano proširujemo teoretske horizonte. Za razliku od mnogih suvremenih, naših i stranih kritičara, Vidmar nedvosmisleno izražava misao da je literatura većim dijelom stvar emotivnih zbilja a manje racionalnih iskušenja. Znalo se to i ranije, reći ćemo. Možda. Ali tko je to tako jasno i precizno rekao? Vidmar ne podnosi filozofsku, doktrinarnu diktaturu. Literatura, po njemu, ne smije da služi temi dana, iako ne smije zaboraviti život. On je sav u svevremenosti. Njegov stav je jasno izražen: Shakespeare, Goethe, Molière, Gribojedov, Bjelinski, Andersen, Dostojevski, Tolstoj, Gorki, Wilde, Andrejev. Ovim velikanima pripojio je i Fjodora I. Tjutčeva. Govorit će o nekoj značajnoj pojavi u ruskoj literaturi i ništa mu neće smetati da sličan obrazac pronađe na »drugoj strani«. Literatura je jedinstvo, pojave su zajedničke. Pod uvjetom da su knjige nicale iz »božanskih« sfera nadahnuća. Veliko djelo rođeno je u sretno pronađenoj sintezi osjećajnosti i misaonosti. A hermetička ili svaka druga literatura koja razara čovjekovu autonomiju i pravo na zdravu radost, osuđena je na zaborav. Jer »umjetnosti je ipak najviše strano dokazivanje i propovijedanje«. Elementarni je poriv cjelokupne umjetnosti, dakle, ispovjedni. »Ova dva poriva: objektivno-stvaralački i subjektivni ili ispovjedni, podređeni su zakonu koji vlada svim snagama ljudskog duha, zakonu cjelovitosti i stremljenju za cjelovitošću«. Vidmar se ne opredjeljuje lako ni za napad ni za obranu. Sve je podređeno analitičkoj objektivaciji. Zabrinut je za svaku literarnu egzistenciju, bez obzira na kojem se meridijanu pojavljivala. Pisanu riječ posmatra u procesu sveukupnosti ideja i tema, u svevremenoj službi čovjeku: otuda, po njemu, literatura pripada samo onima koji imaju snage i smisla za žrtvovanje. Iako neki Vidmarovi zaključci pripadaju vremenu simbolizma i impresionizma, u njegovim esejima nema impresionističke lahorovitosti i nekritičkog izricanja osuda. Imajući još na umu da je njegovo literarno traganje rezultat akumulacije mnogih literatura iz raznih dijelova svijeta i iz različitih vremenskih razdoblja, »Literarni eseji« uvelike obogaćuju našu prošlogodišnju književnu produkciju. Izvrsna lektira za kritičare i profesore, ali i za đake i »obične« čitaoce. Vidmarova erudicija neće nikoga uplašiti. NUSRET IDRIZOVIĆ
Javi napako na oder@slogi.si.