Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Shaw bez vlastitog sjaja

Ognjen Lakićević, Telegram, 14. 2. 1964

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
Shaw bez vlastitog sjaja Ako bismo hteli da opravdamo neuspeh Bojana Stupice, rekli bismo da je Džordž Bernard Šo napisao »Milionarku« kada je imao 79 godina i kada je već bio iscrpeo svoj ogromni stvaralački potencijal. No kako smo svesni da je i tada, u 79. godini života, Šo bio svež i svestan svoje stvaralačke snage, onda, čini se, nikako ne možemo opravdati Bojana Stupicu i njegovu ekipu sa kojom je pokušao da nam predstavi Bernarda Šoa u svoj njegovoj svetlosti. Od njegovog pokušaja ostao je samo Šo ogoljen i nesrećan, starački oronuo i nepovratno skrhan. Nigde onog britkog, onog zajedljivog, duhovitog, vatrenog i nepomirljivog Šoa. Nigde one bogate galerije pomerenih i pokvarenih, dobrih i zaljubljenih, naivnih i perverznih tipova koje je Šo tako izdašno znao da nam pokaže. G. B. Shaw: »Milionarka« u režiji Bojana Stupice »Milionarka«, istina, ne pripada u blistava ostvarenja Bernarda Šoa, ali ona nije delo sa kojim mnogi reditelj ne bi bio zadovoljan kada bi mu pozorište pružilo šansu. Zbog toga je naše nezadovoljstvo veće. Navikli smo da od velikih reditelja očekujemo i velike predstave. Oni znaju da nas razočaraju. Ova primedba ozbiljno se odnosi na Bojana Stupicu. Njegova poslednja režija u Narodnom pozorištu otvoreno govori u prilog te tvrdnje. Bez kontinuiteta, bez stvaralačke razigranosti, bez mašte, narativno i nedramatski teče predstava »Milionarke«. Šo je »Milionarku« napisao u jednom povišenom stanju duhovne temperature, izrazio je revolt protiv jedne određene klase ljudi, osudio je na njemu svojstven način jedan svet koji se tako brzo, skoro preko noći bogatio na račun drugih. To je njegov privredno-društveni pamflet, izražen u dramskoj formi. Zato je ovakav Šo kakvog smo imali prilike da vidimo gruba karikatura onog pravog Šoa, onog velikog irskog dramatičara. Šo nikada nije bio konvencionalni građanski dramatičar i interpretirati Šoa na jedan najkonvencionalniji način duboka je nepravda prema njemu. On je celog svog života bio »pobunjena šuma razuma«, beskompromisni tragač za uzvišenim. U »Milionarki« je ostao dosledan sebi, iako sa umanjenom temperaturom. Tu njegovu smanjenu temperaturu Bojan Stupica je sveo na nulti stepen. Bojan Stupica je mnogo verovao u Šoa, sa pravom, razume se, i zato je zaželeo da nam plasira »Milionarku«. Smatrao je dovoljnim da se osloni na talenat Mire Stupice i da je uspeh zagarantovan. Međutim vremena su druga. Više se ne možemo zadovoljiti minimalnim rezultatima, ne možemo zadovoljno trljati ruke što smo dobili lošu predstavu dobrog reditelja. Briljantni Šo ostao je bez sopstvenog sjaja. Njegova žustra replika pretvorena je u mrtvu, pričalačku rečenicu, razvučenu i nesvojstvenu Šoovom temperamentu. Istina, sav neuspeh Šoove »Milionarke« ne možemo pripisati Stupici. Ceo ansambl, zajedno sa Mirom Stupicom, ovoga puta niti je imao sreće sa Šoom niti Šo sa njima. Duboko su se ogrešili o starog dobrog irskog pesnika. Mira Stupica svojom manirom, Milan Puzić svojom ravnodušnošću, Severin Bijelić svojim neosećanjem scene, Mira Bobić svojim iskarikiranim držanjem, Božidar Drnić konvencionalnim, staromodnim prilaženjem teatru. Vrsni umetnik scene Raša Plaović zaista nije ništa mogao da spasi od promašaja jer je sve to bilo izvan njegovih mogućnosti. On je svoju ulogu doneo smireno, na sebi svojstven način lepo i dostojanstveno. Ali, rasklimatane kočije Stupičine režije krenule su nizbrdo sa celim tovarom glumačke neangažiranosti. Ovde svakako treba isključiti Miru Stupicu koja je koliko-toliko spašavala i ono što se nije dalo spasiti. Mira Stupica je milionarku Epifaniju Onjizanti suviše pojednostavila, jednostrano shvatajući čitavu njenu psihologiju, njene nagone, njenu pohlepu, njen stil života. Ako ona može da izneveri, ovoga puta je to učinila na najbolji način. Nije nam dozvolila da verujemo da se nije snašla u ulozi milionarke, ali, u krajnjem ishodu, nije nas poštedela razočaranja. Njen muž Alaster Ficfasenden u tumačenju Severina Bijelića najbolji je primer kako i dobra uloga može biti upropašćena ako za nju glumac nema sluha i ako bude prepuštena na milost i nemilost proizvoljnosti u tumačenju. Advokat Džulius Sagamor Milana Puzića razočarao je svakog gledaoca koji je o advokatima imao lepe predrasude i iluzije o njihovoj rečitosti. Nemušti Milan Puzić umnogome je kriv za pokidane konce ove predstave. Raša Plaović, tumačeći mirnog i mislenog lekara Indusa sa toplinom u intonaciji, bio je od reditelja ostavljen sasvim po strani tako da je bio samo jedna mala karika koja i pored sve metalne čvrstine nije mogla da održi teret režijske proizvoljnosti i glumačke neobaveznosti. OGNJEN LAKIĆEVIĆ
Opomba
Milionarka; Narodno pozorište u Beogradu; Milan Puzić; Severin Bijelić; Mira Bobić; Božidar Drnić; Raša Plaović
Oznaka arhivskega gradiva
1964-02-2101-2200_1975
Javi napako na oder@slogi.si.