Satira i društvo
Lj. K., Vjesnik, 10. 5. 1964
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
ZBIVANJA PORED
>STERIJINOG
POZORJA<
Na javnoj tribini Sterijina pozorja prva je tema bila »Satira i društvo«. Tri referenta otvorila su razgovor: VLADIMIR PETRIĆ (docent Akademije za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu), FADIL HADŽIĆ (novinar, pokretač satiričkih kazališta, pisac komedija, filmski režiser...) i DEJAN DURKOVIĆ (pripadnik je mlade generacije beogradskih redatelja). Kao pisci ili režiseri sretali su se s temom satira.
VLADIMIR PETRIĆ Je li socijalizmu potrebna satira prvog stupnja?
»Tema postavljena u središte ove diskusije zahtijeva da se uđe u problem odnosa društva prema satiri i da se odgovori na pitanje da li u socijalističkom uređenju još uvijek ima stvarne potrebe za satirom ili ona odumire, je li ta pojava odumiranja - ukoliko postoji - neminovan, prirodan fenomen, ili je ona uvjetovana mogućim devijacijama samog socijalističkog ustrojstva u praksi. Problem je veoma složen i o njemu, vidjet ćemo, postoje različita shvaćanja.
Prije no što iznesemo argumente tih različitih shvaćanja, treba da povučemo razliku između dviju vrsta satire i da odredimo karakteristike one satire o kojoj posebno želimo govoriti.
Postoji satira koja šiba pojedine negativnosti u društvu, ne ustremljujući se posebno na samu bit društvenog uređenja, bez obzira na to je li ono u osnovi pozitivno ili negativno; to je satira drugog stupnja, u koju pripada i društvena satira.
Postoji satira koja, iznad svega, negira ono što predstavlja suštinu jednog društvenog sistema zanemarujući pojedinačne, bilo pozitivne bilo negativne, pojave; to je satira prvog stupnja, u koju se ubraja i politička satira. Ta dva stupnja satire označavaju samo oblast i interes jednog žanra, idejne smjernice i jačinu negatorskog stava pisca prema društveno-političkim pojavama, a nikako ne znače manju ili veću umjetničku vrijednost jedne ili druge vrste.<
Petrić postavlja pitanje je li socijalizmu potrebna satira prvog stupnja, ili se pak u socijalizmu ta satira, toliko značajna na književnost buržoaskog društva, prirodno, sama od sebe preobražava u satiru drugoga stupnja? Referent je interpretirao stavove zastupnika i jedne i druge teze (o odumiranju, odnosno o potrebi satire prvoga stepena u socijalističkom društvu). I dao je svoj prilog diskusiji:
»Može se postaviti pitanje: kakvog smisla ima to što će i u socijalizmu satira prvog stepena moći da pravi aluzije i alegorije na postojeći društveni sistem, kroz koje će razobličavati fantasmagorične vizije iznikle iz uobrazilje samog pisca? Teza koju izlažemo smatra da je i u socijalizmu takva satira moguća i potrebna jer služi kao neka, ma koliko fiktivna, predohrana koju umjetnost smije da koristi u svome humanističkom istupanju prema društvu i u svome vizionarskom, pjesničkom nastupanju ispred društva. Učvršćeni socijalizam, koji je prebrodio etapu konsolidacije i postavio stabilne osnove novog društva u kome više ne postoje praktične mogućnosti za povratak na regresivne društvene odnose, zasnovane na klasnim razlikama, a to znači samosvjesno socijalističko društvo u stanju je da bez bojazni primi satiru prvog stepena, bilo da iskreno prizna nedostatke i greške ako one postoje, bilo da se čini »intangentnim« ukoliko se radi o pojedinačnim nedostacima preuveličanim u umjetničkoj egzaltaciji.«
FADIL HADŽIĆ Referat u pet činova
Prvi čin.
Nušić je mrtav.
Neki smatraju da su taj dan umrli i humor i satira u našoj zemlji.
Po tome sudeći, ovo Pozorje je komemorativno pozorje jugoslavenskoj satiri a ovi referati posmrtni govori.
Kad nekog domaćeg pisca, satiričara anketira novinar on mu kao prvo pitanje postavi: zašto kod nas nema humora i satire?
Pisac-satiričar tako iz prve ruke sazna da ne postoji. Mi još uvijek čekamo pravu satiru, a ovo što pišu razni Copići, Crnčevići, Bulatovići, Radovići, Vase Popovići i drugi - zasad možemo smatrati tako makar misle oni koji prave te ankete za učeničke sastave osnovaca s područja satire.
Kriterij je, kako vidimo, vrlo oštar.
Da imamo takav kriterij na području našeg romana do sada ne bi bila dodijeljena nijedna NIN-ova nagrada za roman, a stotine drugih književnih nagrada koje dijele sve naše republike ne bi imale kome da se dodijele. U času kad nemamo nijedan suvremeni roman koji bismo mogli izvesti u inozemstvo i reći - evo, ovo je roman iz jugoslavenske stvarnosti - mi kukamo da nemamo suvremene satire i humora. U Francuskoj se godišnje izda nekoliko stotina ili nekoliko tisuća romana i dosta od toga suvremenih romana a svega jedan ili nijedan satirički roman. Ako je tako u zemlji koja se prihvatila pera mnogo prije nas zašto tražimo da ovdje na svakom željezničkom kolosijeku stoji po nekoliko vagona svježe satire. Ovu obranu nedostatka satire kod nas - volio bih da shvatite kao želju da reknem jednu opću istinu - nemojmo tražiti da kod nas bude nečega u obilju čega u cijelom svijetu ima jako malo. Dapače, neke nacije nemaju ni gram satire u cijeloj svojoj književnoj historiji.
Pa ipak, treba dodati jedan skromni podatak: najčitanija jugoslavenska knjiga poslije oslobođenja ipak je djelo humoriste. To je knjiga čiji će glavni lik ostati trajna kvaliteta naše literature - delija golubijeg srca Nikoletina Bursać.
DEJAN DURKOVIĆ
privilegija filozofa
Istina nije isključiva
»Satira ne stoji preko puta stvarnosti, već usred nje, ona je tlo i medijum kroz koju sama društvena stvarnost saznaje sebe i nadmašuje se.
Praktično-kritički, revolucionarni karakter ima takva satira čiji moralni i politički ciljevi postaju čovjekovo sredstvo koje mu ne zatvara nego otvara budućnost.
Društvo ne proizvodi samo satiričnu umjetnost za sebe, nego i satirična umjetnost proizvodi društvo za sebe. Satira može da probudi otpor prema stvarnosti, ali prevladati stvarnost može samo oslanjajući se na latentne materijalne društvene snage.
Društvo koje proklamira nadmašavanje sama sebe kao svoj put ne smije satiru samo tolerirati, ono je mora njegovati, bodriti.
Pitanje časti satiričara jest: nikog i ništa ne poštedjeti istine, kod svakog probuditi osjećaj odgovornosti za ovaj svijet.
Ne doznaju istinu samo filozofi, kao što smatra Platon, nego i ostali ljudi. Funkcija satire jest u tome da osnovne moralne i političke probleme današnjice učini »javnom stvari«, da bude rđava savjest društva, u stalnom sukobu sa snagama koje održavaju društveni status quo.
Sudbina je i povlastica satire da postoji danas, u danas, za danas. Kako se nje ne tiču vječite istine, kako nema ama baš nikakve mogućnosti da pobjegne - najbolje je onda da čvrsto prigrli svoju epohu. Ona je njezina jedina šansa: epoha je stvorena za satiru i satira za epohu. Sartreova poruka piscima važi i ovdje: Nećemo postati apsolutni time što ćemo u svojim djelima odraziti nekoliko mršavih principa, dovoljno praznih i ništavnih da bi prešli iz vijeka u vijek, nego time što smo se strasno borili u svoje vrijeme, što smo ga strasno voljeli i pristali da zajedno s njim potpuno nestanemo... Izgleda da su banane ukusnije kad ih čovjek bere sam. I djela duha treba da se troše na licu mjesta.
Iz svega slijedi da satira ne bi smjela biti instrument društva usmjerena protiv neprilagođenog pojedinca, već umjetnost pojedinaca usmjerena protiv društvene učahurenosti.
LJ. K.
Ta članek še ni bil pregledan.
- Področja
- Gledališče Refleksija in publicistika
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1964-05-2301-2400_2323