Ravnodušna sadašnjost, zamagljena prošlost
M. Boglić, Vjesnik, 9. 8. 1964
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
NAJBOLJI FILM: »Službeni položaj« u režiji Fadila Hadžića (na slici gore: Olivera Marković za glavnu žensku ulogu u tom filmu)
NA DRUGOM MJESTU: »Marš na Drinu« u režiji Žike Mitrovića (na slici desno: Ljuba Tadić za glavnu mušku ulogu i Aleksandar Gavrić)
NAKON XI
FILMSKOG
FESTIVALA
U PULI
Ravnodušna sadašnjost, zamagljena prošlost
Festival u Puli pokazao se ove godine ne samo kao simptom jednog stanja u kinematografiji, stanja koje nam daje pravo na zabrinutost već je tako reći afirmirao to stanje. Nije riječ samo o nivou koji ove godine čak nije ni onaj naš tradicionalno dobar nivo kojim smo se prošlih godina često zadovoljavali. Ne radi se o činjenici da je produkcija opala i da je izmedu dviju Pula proizvedeno svega 17 filmova. Riječ je prvenstveno o nečem drugom i ozbiljnijem: što je i kako proizvedeno, kakve su ambicije rukovodile autore i producente, što je to i kako izgleda taj jugoslavenski filmski repertoar, kakvim se temama bavi i na koji način?
Prvo malo statistike: od 16 filmova u Puli šest je bilo sa suvremenom temom, sedam filmova s ratnim motivima, dvije literarne adaptacije i jedan dječji film. Čini se ovome da je interes bio ravnomjerno podijeljen na pogled u sadašnjost i na pogled u prošlost. U Arenu je ušlo 12 filmova (a moglo ih je ove godine zaista ući i manje) ali ni ovaj izbor nije bio u stanju ispraviti kompletno negativan dojam. Ako su nas dvije komedije uspjele razvedriti (»Lito vilovito« i »Put oko sveta«), one zaista nisu mogle umanjiti zabrinutost jer same po sebi zaista nisu značile izuzetnu kvalitetu. Takvih kvaliteta nije bilo. No, pojedinačno se o filmovima dosta govorilo. Kakvi su bili ti naši pogledi u prošlost i pogledi u sadašnjost? To je ono o čemu treba raspravljati u toku godine koja je pred nama. Ili, kako se to obično kaže: o idejno-estetskoj fizionomiji jugoslavenskog filma.
U stvari, možda se radi o takozvanom prelaznom razdoblju, o traženju drugih tema i drugih pristupa tim temama jer u filmovima sa suvremenim motivima osjetilo se ipak traganje za aktuelnim problemima i određeno-
sadašnjost,
stima. Tako se raspravlja o braku, bračnoj nevjeri, o ljubavi (u oba »Jadranova« filma »Pravo stanje stvari« i »Svanuće«) i nastavlja se preokupacija iz filma »Licem u lice« u filmu »Službeni položaj«, traži se put da se na film donese naš čovjek sa sadržajima koji ispunjavaju njegov život. Anketa o braku i ljubavi koju je pokušao dati Vladan Slijepčević pokazala se kao jednostrana, a već to u izvjesnom smislu znači lažna. Taj film nije ni odrazio pravo stanje stvari, a nije se angažirao ni u afirmaciji suvremenih gledanja, odnosno formiranja tih gledanja. Sve je ostalo na površini kao blijeda konstatacija koja nikoga neće uznemiriti. Film »Svanuće« imao je još manje pretenzije jer je donio samo anemičnu feljtonsku priču u nerazumljivo promašenoj realizaciji kojom nas je Tanhofer zaista razočarao. U filmu »Službeni položaj« bile su vidljive velike pretenzije. Autor Fadil Hadžić nastojao je zaći u neke zaista prisutne probleme u životu radnog kolektiva, progovoriti o moralu našem današnjem, o dilemama poštenih ljudi, o sukobu s kriminalom, itd. Namjere su bile
dobre, ali nedostajalo je hrabrosti ili možda dubljeg i osmišljenijeg gledanja i shvaćanja. Da je u ovom filmu bilo više beskompromisnosti, da je on otvorenije ukazao na neke naše dileme, on bi i značio mnogo više i za gledaoce i za svog autora. Ovako je sve ostalo na preživjeloj osnovi, na kritici koja to u stvari nije, čak na crnobijeloj podjeli ličnosti i krivica, u tonu ne osobito uzbudljive i »uglačane« reportaže. Zaista šteta, jer ovim filmom nije učinjen nikakav prodor u novo već samo »probijana« već davno otvorena vrata.
A ako umjetnost nije avangardna, ako dolazi kao zakašnjela ilustracija, onda se u potpunosti gubi njezin revolucionarni smisao. U ovom slučaju to izgleda kao čitanje starih novina...
SREBRNA ARENA ZA REŽIJU: »Pravo stanje stvari« u režiji Vladana Slijepčevića
Tako je naš pogled u sadašnjost siromašan, vopovišan i sličan pogledu nekog u stvari ravnodušnog i nezainteresiranog promatrača ili pak nekog tko hoda već dobro utabanim stazama pa na njima i nije u stanju vidjeti nešto novo, nešto što će uznemiriti njegov duh, kao i duh onih kojima se obraća.
A pogled u prošlost?
Na žalost, to znači i pogled u NOB, pogled u historiju. Je li zatajila filozofska ili historijska misao? Kad se radi o ovogodišnjoj filmskoj proizvodnji, čini se da su zatajile i jedna i druga. Dva filma daju nam pravo da to kažemo: »Covjek iz hrastove šume« i »Vrtlog«, a u stanovitj mjeri i »Izdajnik«, pa na neki način i »Marš na Drinu«. Već smo ranijih godina imali prilike govoriti o devijaciji ratne teme u našoj kinematografiji, o neistinitom i iskrivljenom prikazivanju historije, bilo da se radilo o idealističkim ili naturalističkim pristupima. Sada ćemo govo-
riti o shvaćanjma koja su i društveno i historijski neprihvatljiva, jer su takoder neistinita, ali na drugačiji način. Filozofsko obrazlaganje autora koji govoreći o kontrarevolucionarnim pojavama žele humanizirati koljače i one koji su zbog klasne opredijeljenosti našli svoje mjesto među neprijateljima revolucije nema dakako nikakve čvrste osnove ni u historiji ni u marksističkoj misli, pa čak ni u onoj samo
Ono niče iz građanske stihije, iz neodgovornog tretiranja i pojednostavljivanja historijskih odnosa i pojava i, dakako, iz idealističke filozofske koncepcije u kojoj se čovjek kao mistificirano biće objašnjava i postavlja u gotovo psihopatske relacije, gdje su sva njegova djelovanja i akcije svedena na čiste nagone. S stanovišta, dakako, traži se i platforma za »objašnjavanje« zločina, a od objašnjavanja do opravdavanja samo je jedan korak! To su dakle slabosti idejnih koncepcija s kojih se prišlo objašnjavanju historije u filmovima »Covjek iz hrastove šume« i »Vrtlog«. U »Izdajniku« je pri-
sutna larpurlartistička metoda karakteristična za amaterski film koja neminovno dovodi do hipertrofiranosti stanja i likova, pa tako i do pomalo iskrivljene slike ilegalne borbe komunista. U stvari, to je jedna vrst nedoživljenosti odabrane teme, njezina konstrukcija na osnovu kazivanja drugih, onako kako se projicirala u mašti autora Kokana Rakonjca. Sve je tu podvrgnuto efektu, pa i historijska istina, tako da je zaista teško taj film prihvatiti kao ozbiljnu evokaciju odnosa u ilegali našoj jugoslavenskoj. No možda u ovom filmu tako nešto i ne treba tražiti.
O »Maršu na Drinu« govorit ćemo na drugi način. Taj je film izgubljena prilika da se u određenoj povijesnoj situaciji, značajnoj za sve naše narode, progovori šire, analitičnije, naučnije. U tom filmu trebalo je da bude dana socijalna, politička i idejna slika Srbije na pragu I svjetskog rata, pa bi on zaista označio djelo kapitalnog značenja. No i ovdje se historiji prišlo gotovo s idealističkog stanovišta. Izostalo je marksističko kritičko oko, izostala je neka vrst iz današnjeg aspekta dane historijske ocjene ovog zbivanja. Ovakav način prilaženja historiji kakav nalazimo u Mitrovićevu filmu danas je čak i na zapadu već zastario. Prema tome, »Marš na Drinu« je tako reći u pristupu preživjela realizacija. Dobili smo zato film patetično nacionalan, gotovo romantičarski, u kojem čak ni tragedija Srbije nije bila izražena onako kako se mogla i trebala izraziti.
Sve su ovo dakle primjeri koji ilustriraju i onu tvrdnju što ju je žiri ovog istog festivala, iako pomalo stidljivo, unio u završni dokument svog rada u saopćenje o nagradama. Sve su to zaista razlozi koji upozoravaju na potrebu da se ozbiljno počnu razmatrati idejne preokupacije našeg filmskog stvaralaštva, da se analitički razmotre korijeni ovakvih zabluda i ovakvih samovolja koje zaista nisu dopustive.
Možda je ovo samo nezahvalan interval jugoslavenskog filma u kojem su spomenute slabosti našle mogućnost da se ispolje i zbog organizacionih problema ove kinematografije. Ali, ako je to i tako, a vjerojatno je upravo tako, ipak se ne smiju mimoići upozorenja na koja nam je ukazao XI festival.
M. BOGLIC
Ta članek še ni bil pregledan.
- Osebe
- Fadil Hadžić
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1964-08-2601-2700_2637-2638