Zatvorena soba
M. Boglić, Vjesnik, 28. 2. 1966
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
mali ekran
OCJENE
Zatvorena soba
Sljedbeništvo s ponekom iskrom originalnosti
Borislav Mihajlović Mihiz najavio nam je rađanje nove domaće dramske zvijezde! Njegova uvodna riječ prije prikazivanja drame Aleksandra Popovića »Namještena soba« bila je puna superlativa i blistavih ocjena nakon kojih je gledalac s pravom dopustio sebi velika očekivanja! Na žalost, ona nisu bila potpuno ispunjena, a za većinu televizijskih gledalaca taj je tekst još prije završetka prve polovice drame postao potpuno nezanimljiv. Očito je jedno: Aleksandar Popović koji je dakle, kako reče Mihiz, uspio izići iz anonimne mase mnogih Popovića, uspio je to, ali samo za uži sloj publike. Jer, upravo što se tog teksta tiče, ovdje se radi o još jednom slučaju hermetičnog talenta koji postavlja zagonetke i rebuse na osnovi, dakako, suvremenih literarnih eksperimenata čija je novost stara već kojih desetak godina. Zaista, Popović poznaje Ionesca (što je i Mihiz priznao!), ali ne samo da ga poznaje i priznaje već odlazi i nešto dalje u svojim odnosima prema tom autoru.
TV-drama »Namještena soba« tipičan je primjerak sljedbeništva, ali sljedbeništva obogaćenog nesumnjivim duhom u kojem se nađe i po neka iskra originalnosti. Ta iskra ne traje dugo, ali je dovoljna da nas nasmije i uvjeri u postojanje autora koji ima snage da nas animira, bar to, ako ništa drugo. Jer lica koja nam on predstavlja u drami ljubavnog trokuta tako su daleko od života i toliko papirnata da ih gledalac zaista ne doživljava kao ljude, već prije kao simbole koji izgovaraju tekst, koliko zaista duhovit u svojoj neobičnosti, toliko i neživotan! Činjenica da se ta lica služe rječnikom turističkih vodiča ili enciklopedija zabavlja nas bez sumnje i pruža izvanrednu priliku glumcima da ostvare stiliziranu igru, ali im istodobno oduzima čak i privid realnosti. Međutim, ne treba zaboraviti da je riječ o o svojevrsnoj komediji, na žalost s uskim radiusom djelovanja.
Režija Aleksandra Đorđevića pokazala je da se režiser dobro snašao u atmosferi teksta, pa ono što je Đorđević dao kao svoje u realizaciji drame odraz je ne samo njegova poznavanja medija u kojem radi već i o osobitoj »inspiriranosti« upravo ovom dramom. Ružica Sokić imala je još jednu priliku da afirmira svoj neobičan smisao za saživljavanje s televizijskom kamerom. Vera Čukić i Slobodan Aligradić također su dali solidne interpretacije.
M. BOGLIĆ
Ta članek še ni bil pregledan.
- Področja
- Film in TV Dramatika
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1966-02-5401-5500_5556