Eksperiment do nervnog sloma
Jozo Puljizević, Vjesnik, 6. 4. 1966
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
7. FESTIVAL MALIH I EKSPERIMENTALNIH SCENA U SARAJEVU
Eksperiment do nervnog sloma
Vjerojatno će vrhunac ovog festivala malih i eksperimentalnih scena biti eksperimentalna predstava Living teatra iz New Yorka »Misterija«. Ta predstava nema teksta, osim ako se tekstom ne smatraju neke manifestantske rečenice sročene u formi parola. Ta predstava nema glavnog glumca, ta predstava jednostavno rečeno nema ništa od onoga što već godinama i decenijima gledamo u teatru, dobrovoljno se podvrgavajući manje-više konvencionalnim pravilima igre. Ta predstava ni izdaleka nije onaj teatar o kojem se teorije mogu pisati kao iz rukava, duboko sam uvjeren da takvoj predstavi nije prethodila nijedna sistematski razrađena teorija teatra, ali to ne znači da takva predstava ne provocira na teorijske rasprave koliko o novim teatarskim formama i izražajima toliko i o samoj budućnosti teatra. Tu zaista treba početi otpočetka, ali gdje je taj početak? Pristup koji je ovog časa najprirodniji jest pokušaj opisnog tumačenja samog spektakla.
Već sam početak je neuobičajen i podsjeća na neki ritual. Jedan pripadnik tog teatarskog pokreta, jer glumci Living teatra to žele biti ili barem žele da tako budu shvaćeni, stoji sam na goloj pozornici u potpuno depersonaliziranoj poziciji, očima uprtim nekamo iznad glava posjetilaca. U njegovo lice tuku reflektori i mi vidimo svaki detalj toga glumca koji se samozatajno žrtvuje u ime jedne duboke, praktičnom teatarskom zadatku nepotrebne koncentracije. On se punih deset minuta (a to je u teatarskom omjeru vremena neopisivo dugo) i ne pomakne. Nezaštićene oči počinju da slijepe od silnog svjetla i brane se suzama. Ali ni te suze ne pomiču glumca iz neke čudne vertikalne umrtvljenosti. Kad prođe rok, da li totalno postignute koncentracije ili po planu redatelja ne znam, gase se reflektori i tačka je gotova. Tren iza toga uz zaglušnu jurnjavu iz gledališta, s pozornice, sa sjedala gledalaca odasvud ulaze na pozornicu glumci i u neodnjegovanim manirama, s očitom tendencijom da se gestovno i mimički nametnu, glumci nam prikazuju detalje kasarnskog života. Drilovi stupanja, s naglim okretima čas na lijevu, čas na desnu stranu (to stupanje uzdiglo je tako veliku prašinu sa dasaka pozornice da je između publike i glumaca bila prava vojna dimna zavjesa nimalo efektna za teatarski čin, nimalo higijenska za prisutne i glumce i posjetioce. Da bi nam glumci, vjerojatno, što zornije prikazali s kakvom se brzinom i pedantnošću čisti u kasarni svaka stvarčica, oni silaze u gledalište i čiste rukama, nogama, puhanjem i stenjanjem naše stolice, naše naslone, gotovo da ne očetkaju i samu publiku. Poslije, dakle, te »radno angažirane« scene, nastupa tačka koja je i u programatskom i u teatarskom smislu impresivna. Na goloj pozornici osvijetljenoj tek jednom svijećom koja je na podu nalazi se glumac u sjedećem položaju, nogu ukrštenih ispod sebe kao da imitira neki istočnjački dokoličarski trenutak. Glasom tihim, pa sve jače i jače, on izgovara riječi »Nikad više rata« ili »Mir za sve«, ili »Kruha za sve«, da bi za nekoliko trenutaka iz različitih dijelova gledališta glumci te trupe prihvatili parole i odjedanput čitavo gledalište skandira poruke mira. Američki glumci naučili su te replike i na našem jeziku, pa se tako miješala dva jezika, izričući osudu rata u Vijetnamu. Zatim se svi glumci nađu na pozornici, zatvore krug i izvanrednom muzikalnošću i uvjerljivošću, samo mumljanjem, imitiraju let ogromne formacije bombardera, da bi taj mrmor prerastao u sirene, pa zatim u glasove »anđeoskog kora« poznate iz američkih revijalnih filmova.
Bave se u toku predstave zanimljivim živim slikama, pokazuju nam improvizacije, uvijek svi zajedno i nikako da otkrijemo protagonista. I naposljetku, posljednja scena, prizor iz logora smrti, dušegupka u Osviencimu, najšokantnija je scena koju sam u teatru ikada vidio. Mnogi nisu uspjeli da izdrže u gledalištu, a oni koji su ostali, dizali su se na noge ili na stolice. U najnaturalnijim oblicima i s potpuno neselektiranim krikovima i vapajima glumci su izveli dugu i stravičnu tačku postepenog gušenja cijankalijem. U agoniji neke kome, nesvjestice, polumrtvila, glumci su plazili u gledalište, uvlačili se pod redove stolica posjetilaca, povraćali, bacali se u epileptičnim konvulzijama po podu, i zamirali ukočeni. U tišini punoj strave preostali su ih članovi tog teatra onako ukočene nosili na pozornicu, slagali ih kao cjepanice, a patrola glumaca baterijama je tražila na sve strane da se netko nije izgubio. I kada se upalilo svjetlo svi su se probudili.
U umjetničku vrijednost takvog teatra često se puta može sumnjati, ali u moć njihove sugestije na masu sredstvima hipnoze ne može se sumnjati. Ostat će u sjećanju kao teatar koji ne poštujući čiste teatarske postupke postiže snažnu dominaciju u publici. To je nešto kao psihodrama koja se primjenjuje u bolnicama. Kazalište je premalo za takvu ekspanziju.
JOZO PULJIZEVIĆ
Ta članek še ni bil pregledan.
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1966-04-5701-5800_5804