Skok kvalitete
Marija Vogelnikova, Telegram, 5. 8. 1966
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
Folegre
5.8.
SKOK
KVALITETE
Tri tjedna svakodnevnog baletnog zbivanja prošla su i sada, na kraju toga za Ljubljanu i baletni i plesni razvoj naše sredine važnog događaja - čini se da je potrebno sagledati i odrediti opseg i dubinu svega što se zbilo. To, što svi koji smo na bijenalu pratili razvoj te baletne manifestacije vjerujemo u bitni skok kvalitete, traži dvostruke svestrane analize; no to će donijeti tek distanca i vrijeme. Ali za pregled i utiske izbliza, ipak postoje mogućnosti, pa i potrebe.
Za vrednovanje ovogodišnjeg, Četvrtog baletnog bijenala treba barem ukratko podsjetiti na kratku bijenalnu historiju.
Ideja o baletnom susretu svake dvije godine javila se u redovima kritike poslije Sedmog ljubljanskog ljetnog festivala, naime baletne kritike koja se nikako nije mogla pomiriti s bezličnošću i slučajnošću svakogodišnjeg pabirčenja najraznorodnijih kulturnih ili polukulturnih događaja u toku sedam festivala, tj. od 1953. do 1959. g. Prijedlogu kritike uslijedio je I baletni bijenale 1960, kao, neku ruku, interno natjecanje između pet opernih baletnih ansambala iz pet republičkih centara. Zatvoren prema javnosti i kulturnim intervencijama izvana, žiri je bio sastavljen od delegata pojedinih baletnih ili opernih kolektiva, i sve je prošlo u otmjenom razvrstavanju ansambala prema republičkim ključevima. Ipak, posljednja kuća osjetila se prevarena.
Na I
I bijenalu sudjelovalo je pet ansambala s pet predstava u deset bijenalnih dana znači prilično neintenzivno, rijetko rasijane manifestacije jedne od najintenzivnijih grana umjetnosti.
Drugi baletni bijenale 1962. predstavljao je ujedno i jubilej ljubljanskoga festivala, naime desetogodišnjicu njegova postojanja. Bijenalsko zbivanje nije se intenziviralo; naprotiv, osjećao se mlitaviji odnos jugoslavenskih baletnih kuća prema njemu. Tako beogradska baletna grupa uopće nije stigla na bijenale zbog nekih svojih planova. To je bio povod promjenama, u to vrijeme tumačenim kao nadoknada i nasilni izlaz, u suštini prolaz kroz koji se provukao bijenale, Beogradsku baletnu predstavu zamijenio je Riječki baletni ansambl, istina s prilično diletantski izvedenim programom ali, s druge strane, time je srušen monopol republičkih centara na pravo sudjelovanja
nom programu.
Drugi baletni bijenale okupio je pet baletnih ansambala sa šest predstava. Tada se prvi put pojavila i manifestacija školske produkcije takozvanog slobodnog ili izražajnog plesa.
Treći baletni bijenale 1964. bio je u svojoj suštini, prava katastrofa. Anemičnost i neuglednost drugog baletnog susreta prije dvije godine uzrokovala je evidentnu dezinteresiranost baletnih ansambala; vrlo je vjerojatno da je mnogo toga išlo na račun nesnalažljivosti festivalskog organizatora.
Rezultat te, tako reći jugoslavenske baletne tribine, bile su tri predstave triju baletnih ansambla i bas sa uzme u obzir da in jedan od niih bio linh- ljanski operni domaćin s predstavom koja je iste sezone uglavnom već prošla kroz operni tradicionalni kontrabaletni organizirani namještenički abonman, tada obim debakla postaje osjetan u svim proporcijama, Prestižni sporovi izmedu Ljubljanske opere i festivala doveli su do toga da je beogradski Komorni baletni studio solista bez održane predstave napustio Ljubljanu i otputovao u Beogradljaga koja još i danas tišti Ljubljanu i treba je oprati i ispraviti.
Treći baletni bijenale rješavao je svoje vanjsko lice opet sudjelovanjem amaterskih, uglavnom suvremenih baletnih produkcija; u pomoć stigla mu je i Amsterdamska baletna grupa Nizozemskog nacionalnog baleta s dva baletna programa u dvije inače prazne večeri bijenalnog programa. Naime, toj mladoj baletnoj grupi, ambicioznoj i punoj poleta d zanosa, bio je prodor u naš kulturni prostor baš onoliko potreban i koristan koliko i našem bijenalnom debaklu bar dvije kvalitetne predstave na pozornicianki,
Uz takvu u Treći baletni bijenale u Ljubljani spasio je svoju provizornu fasadu; ali nitko nije mogao znati koliko i kako će izdržati dalje. Četvrti baletni bijenale bio je sasvim u zraku i na nesigurnom.
Ako pomislimo da je između trećeg i četvrtog bijenalnog susreta još i privredna reforma utjecala na kulturne manifestacije, shvatit ćemo, koliko je situacija sa svih strana postala labava. U to vrijeme mijenjalo se vodstvo Ljubljanskog festivala i novo vodstvo svaka mu čast tvrdoglavo je ušlo u borbu.
Uredi u kojima je donedavna za svim stolovima bilo mnoštvo namještenika, reducirali se na minimum i sva sredstva slila su se u bijenalne aranžmane. Zaostali sistem dogovaranja sa stranim ansamblima koji još i danas monopolno pripada Jugo-koncertu, zaobišlo se direktnim dogovaranjem s ambasadama i stranim ansamblima. Kako možemo saznati iz uvoda direktora festivala FERDA DELAKA, bilo je još mnogo toga iz čega je iskrsla manifestacija Cetvrtog baletnog bijenala opsegom i kvalitetom koja ga, uistinu, stavlja medu prve priredbe svoga žanra kao što je u svojoj objavi i najavi Bijenala napisao TELEGRAM. Svi mi koji smo priželjkivali da priredba izdrži na nivou svojih predaka, bili smo iznenađeni. Tri puna tjedna svakodnevnog baletnog zbivanja, uz obogaćene programske dimenzije i uz suštinsku prekvalifikaciju bijenala sve je to bilo nerazmjerno skromnim sredstvima i ugledu što ga je festival naslijedio i njima raspolagao u toku kratke godine svoga reorganiziranog postojanja. to atmb
to se u stvari promijenilo i na što se oslanja Stvrdnja da Četvrti baletni bijenale predstavlja prekretnicu i kvalitetni skok u nove proporcije i suštinu? U prvom redu broj predstava koji se povećao u razmjeru jedan naprama četiri. No kvantitet nije još i promjena suštine.
U pogledu kvalitete susrećemo više važnih momenata.
Prvi Jest: krov nad Krizankama, a to znaci stabiliziran prostorni ambijent sa specifičnim koreografskim akcentom koji nadmašuje izvođačke kvalitete u monumentalnim distancama amfiteatra.
Uz estetsku zatvorenost prostora s krovom dobila se i akustičnost koju muzičari tvrde da je odlična, a to potvrđuje i naše iskustvo. To je svakako bitna kvalitetna promjena.
Drugi moment jest izmijenjeni stav prema baletnim ansamblima. Bijenalni susret nikako više nije susret nekih republičkih baletnih prominenata iz centralnih kazališnih institucija; u njemu ima mjesta i za male i srednje i najjače ansamble. Bez diskriminacije. Na Četvrtom baletnom bijenalu učestvovali su uz beogradske i zagrebačke baletne kuće, Novi Sad i Rijeka, te domaćin iz Ljubljane. Na žalost izostao je sarajevski ansambl i to zbog nesporazuma u dogovoru između organizatora i sarajevske operne kuće sudeći prema obrazloženju festivalskog vodstva na konferenciji za štampu. Šteta je da je izostala i skopska baletna grupa koja je sve do potresa bila takoreći najvjerniji bijenalni gost; sjećam se da je došla jednom i poslije potresa i da je bila izvanredno srdačno dočekana.
Najvažnija promjena koju je donio ovogodišnji baletni bijenalni skup jest njegova svjesna internacionalizacija. Nacionalno sastajanje baletnih ansambala jest ili izraz želje za stvaranjem nekog jedinstvenog jugoslavenskog baletnog stila što je, nesumnjivo, neodrživo, ili je izraz kompleksa manje vrijednosti koji treba što prije preboljeti i svjesno se upustiti u mjerenje vlastitih kvaliteta na svjetskoj razini. To se dogodilo ove godine na ljubljanskom baletnom sastanku na kojem su, između devet učesnika, četvorica bila iz inozemstva a predstave su bile podijeljene napol. Petnaest predstava na velikoj pozornici (naime, svaki ansambl je učestvovao s dva programa umjesto jednim kako je ranije bilo uobičajeno) - znači kvalitativnu promjenu i produbljeni kontakt s pojedinim stvaraocima.
Pored predstava na velikoj pozornici, na repertoaru trinedjeljnog bijenalnog događanja bili su također i komorni susreti s tri amaterske ili poluamaterske skupine suvremenog plesa, te baletni filmovi. To znači da je panorama baletnih fenomena proširena na više područja umjetničkog stvaranja i komuniciranja, iako ne na sve, budući da ih je još više. Ipak i takav profil doista je bio intenzivan pa se može reći da je ovogodišnji ljubljanski baletni bijenale riješio svoj zadatak i unutar i izvan granica naše zemlje.
Ako pokušamo vrednovati pojedina dostignuća ovogodišnjeg bijenala, naći ćemo se, obavezno, u sredini između ansambala koji se dijele u dvije bitno raznorodne grupe kao što se svaka umjetnost razdvaja u svoje suprotnosti. To su dvije kategorije baletnih susreta: reprezentativni s jedne, i komorno intuitivni s druge.
U reprezentativnu grupaciju treba ubrojiti od domaćih ansambala, beogradski i zagrebački, a od stranih amsterdamski. U komornu, zanesenu i stvaralački pasioniranu, pored izvanredne madžarske baletne grupe iz Peči SOPIANAE, ansamble iz Ljubljane, Novog Sada i djelomično iz Rijeke. Izvan kategorije ostaje diletantska posjeta iz Praga i estetski zakasnjela estradnost inače uglednog moskovskog Teatra Stanislavski Nemirovič-Dančenko. Čini se da je taj ansambl, krivnjom Jugokoncertne poslovnice iz Beograda koja je s njim vodila pregovore, pogrešno informiran o nivou bijenala poslao svoju manje kvalitetnu grupu solista, namijenjenu publici skromnijih zahtjeva.
Ako pogledamo manifestacije tih baletnih grupa naći ćemo, prirodno, i dva različita umjetnička koncepta. Na jednoj strani nalazi se Nizozemski baletni ansambl s izričitim konzervatorsko-reproduktivnim principom sudjelovanja najrazličitijih suvremenih koreografa koji svoje koreografski već postavljene balete unose u ansambl, i na taj način nastaje suvremena baletna galerija ogromnog repertoara šezdeset baletnih radova. Treba istači da takav rad, makar i efektan, istovremeno koči stvaralačke snage i suverenitetu nekog umjetničkog razvoja može postati opasan. Ali u rigoroznosti principa ima i opravdanja.
U umjetničkim rukama amsterdamskog baletnog ansambla vidjeli smo koreografsko ostvarenje izvan kategorije - ZELENI STOL u izvornoj koreografiji njemačkog koreografa Kurta Joosa, dobitnika prve nagrade u Parizu 1932. godine. I poslije trideset i pet godina ustanovili smo da vrijeme ne ruši velike baletne umjetničke tvorevine. ZELENI STOL zadržao je svoju monumentalnost.
U isti rang izvan kategorije možemo ubrojiti i koreografiju pod nazivom BALADA ODVRATNOSTI madžarskog baletnog komornog ansambla SOPIANAE i njegova umjetničkog direktora IMRE ECKA. To je baletno djelo umjetnički još nedorečeno i nepotpuno, ali predstavlja antipod djela ZELENI STOL. Dok je ZELENI STOL sagrađen od koreografskih oblika humanizma i osjećaja za ljudske patnje, BALADA je u baletni pokret i ritam kondenzirana mržnja, opipljiva, čak i prihvatljiva. I to je neminovna kvaliteta.
U kategorijama koje možemo mjeriti običnim mjerama estetske ocjene, u sam vrh dostignuća treba ubrojiti u okviru nastupa Amsterdamskog baleta ETUDE na Czernijeve klavirske etude; te koreografije danskoga koreografa Haralda Landra već nekoliko godina putuje po baletnim ansamblima i svagdje izaziva priznanje i divljenje. Jednostavnost koncepta, čisti odnosi i izvanredno snalaženje u dinamici, odlike su tog izvanrednog baleta.
Što se tiče stvaranja domaćih reprezentativnih ansambala, na taj nivo uzdiže se samo još koreografija Dimitrija Parlića u izvedbi beogradskog baletnog ansambla na muziku hrvatskog kompozitora Kelemena i scenarijsku zamisao Ivice Sertića NAPUŠTENE. Komorno izvođenje suvremene teme izvanredno sugestivnih koreografskih oblika, u stvari se udaljava od ostalog programa Beogradskog baleta, prilično prosječne kvalitete i intenziteta. Zagrebački baletni ansambl također nije na bijenale donio neka naročita dostignuća i time je publiku tako reći razočarao. Vjerojatno se u ansamblu osjećaju i odražavaju teškoće reorganizacije i osamostaljenja što za sobom vuče promjene u radu, estetska pomjeranja i slično.
U manjim komornim ansamblima svakako prvo mjesto zauzima izvanredna grupa SOPIANAE iz malog madžarskog grada Peč sa trideset i osam plesača i jednim velikim koreografom. Ansambl se ističe jedinstvenim stilom kretanja sintezom akademskog i takozvanog suvremenog plesnog kodeksa uz iznimne stilske estetske kontrole pokreta. Između koreografija koje se ostati zabilježene u analima ovogodišnjeg baletnog susreta jesu: Couperinove ETUDE i Bartokov CONCERTO u koreografiji Imre Ecka.
Iza tih baletnih tvorevina koje su na prvom mjestu, stoje dvije koreografije rad mladih koreografa u izvođenju manjih baletnih ansambala. - Ukmarja GODEC u izvođenju ljubljanskog ansambla i koreografije Henrika Neubauera kao i Bručijev DEMON ZLATA u izvođenju Novosadskog ansambla i koreografiji Ika Otrina. Te su koreografije pune zanosa i originalnih oblika, ali još nisu sazrele do punih kvaliteta koje u njima svakako potencijalno postoje.
Čini se da Riječki baletni ansambl ide svojim posebnim putem. Njegovi napori slijede izgradnju kazališnog pripovjedačkog baleta; možda takav karakter iziskuje sredina za koju stvara.
U okviru ovogodišnjeg baletnog bijenala izdvojilo se dulje vrijeme kao da lebdi u zraku naime pitanje o suvremenosti, slobodi i izražajnosti baleta kao umjetničkog rada uopće nasuprot nekoliko više-manje amaterskih grupa, koje taj naziv prisvajaju za sebe. Ove godine ovo je pitanje osjetljivije iskrslo zbog prilično jakog učešća produkcije tih grupacija u programu baletnog susreta.
Ovo je pitanje važno zbog toga što ni jedna od triju grupa nije uspjela razjasniti svoj stav u odnosu na suvremenost.
Čini se da je posrijedi neki nesporazum. Svaki novi pokret prisvaja si, i to s pravom, naziv suvremenog, slobodnog ili izražajnog plesa - au samo dok je u opoziciji prema onom oprije.
U tim ansamblima njegovani plesni stil daleko je od svega »anti«; u najvišoj estetskoj formaciji kodificiran je putem rada slavne Marte Grahame i njenih mnogobrojnih plesnih nasljednika. Dana: je njegovo mjesto u svim suvremenim akademskim baletnim ansamblima, pa i amsterdamskom kako smo imali prilike vidjeti.
Suvremenost nikad nije kodificirana i ne može čekati. Zanimljivo je da te slobodne plesne zajednice, koje su još prije nekoliko godina nalazile svo plesni stil u suštini plesa, danas žive od oblika koji se nadovezuju na suvremenu, u velikom dijelu konkretnu muziku.
Ipak u svemu postoji pitanje demokratizacije baleta i to je, za neko vrijeme, vjerojatno bilo izvor tih pokušaja. I vrlo lako može se zamisliti pokoja od tih na baletnom bijenalu potonulih produkcija kao radosno rađanje na nekoj tihoj, drvećem ograđenoj livadi a da se od nje ne prave predstave ni za publiku ni za kritiku.
Iako postoji cijeli veliki svijet baletnih dokumentarnih i umjetničkih filmova od kojih pogotovu prva vrsta, jako raste, Četvrti baletni bijenale dotaknuo se tog svijeta samo s krajnje vanjske strane. Jednom će ga morati dotaći svjesnije, organiziranije. Bogatstvo informacija na filmskim trakama, ogromno je, a kod nas veoma slabo iskorišteno.
Yetvrti baletni bijenale u Ljubljani je završen i mnogo toga treba oko njega srediti al jedno je činjenica. Peti, znači prvi jubilarni festival, imat će jasniju perspektivu. Četvrti je uspio da mu je otvori. Tek sada treba prionuti na rad, jer sve još čeka: od propozicija do principa. U velikom prostoru baletne tradicije i novog baletnog stvaranja mjesto posrednika između Istoka i Zapada, između akademskog i antiakademskog, velika je odgovornost. Četvrti baletni bijenale baš zbog svojih uspjeha otvara širom vrata još neriješenim problemima.
MARIJA VOGELNIKOVA
>Napuštene Milka Kelemena u izvedbi
I boten Beogradskog baleta
scam a
bli>Zeleni stol u izvedbi Amsterdamskog baleta
Rossinijeva »Predigra u izvedbi mađarskog ansambla u koreografiji Imre Ecka
Ta članek še ni bil pregledan.
- Področja
- Refleksija in publicistika Festivali Ples
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1966-08-6501-6600_6587-6588-6589-6590-6591-6592