Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Negrozničavo iščekivanje

Ž. B., NIN, 20. 7. 1975

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
NIN PULA 75. KULTURA DVE GENERACIJE: „MUKE PO MATI“ i "HITLER IZ COKAKA" NEGROZNIČAVO IŠČEKIVANJE Izvesna nelagodnost s kojom se očekuje ovogodišnji festival u Puli uglavnom je lišena osnova — očekivanja ove sezone osnovanija su nego ranijih julskih godina Čak i oni koji, po pravilu, zbivanja u našem filmskom podneblju prate samo s margina, lako su ove sezone mogli uočiti jednu gotovo neverovatnu činjenicu: pri dolasku ovogodišnjeg Pulskog festivala, koji će kao i uvek pokriti nekoliko poslednjih dana jula i prva dva dana avgusta, nikakvo posebno uzbuđenje nije moguće zapaziti; pogotovo ništa nalik na groznicu, koja se nekad iz dana u dan pela, dok su strasni prognostičari, jarkim snopovima svetlosti obasjavali svaki, makar i besmisleno sitan detalj, od kojeg kao da je nepovratno zavisila sudbina čitavog festivala. Sada se, evo, već bliže dani koji su nekad bili dani usijanja; i zagrevanje kao da nije ni počelo. Pula se očekuje kao da je neće ni biti. Treći razlog Za onoga ko se sprema da o ovogodišnjem festivalu podnese izveštaj sa lica mesta, ovakvo predraspoloženje izgleda donekle zagonetno; i utoliko, svakako, razumljivija potreba da se istraže razlozi te neprirodne uzdržanosti. Pa, dakle, jedan od razloga bi, po svoj prilici, mogao biti sadržan u činjenici da se sve sezone, kada je Pulski festival u pitanju, suočavamo sa neizvesnošću koja proizlazi iz okolnosti da se njegova organizacija, ovog leta, odvija po novom ključu: sve je u nadležnosti grada-domaćina. Kao da postoji pritajena bojazan da festival — usled ove promene, bez sumnje krupne — postaje organizam čiji će puls biti veoma neravnomeran, i čiji krvotok ostaje sveden na lokalne domete... Ali, neka odmah bude rečeno, ovakve su bojazni lišene svakog realnog osnova! Preliminarna iskustva nagoveštavaju znatno veću mobilnost nego ranijih godina, i jedan napor, prožet strašću, kakvom čak i duga sećanja festivalskih hroničara teško da mogu naći paralelu. Ukoliko se, dakle, samo ova faza festivalske predigre ima u vidu — izvestan broj spipljivih indicija jasno ukazuje da će ova godina, podina promena, biti zabeležena i kao godina promena nabolje. Drugi je razlog, svakako, znatno ozbiljniji, ali on je samo posredno povezan sa festivalom kao institucijom: nedostatak oduševljenja za svogodišnju predstavu u Puli proističe iz ne uvek srećnih iskustava iz nekoliko proteklih sezona, kada je zabeležen — po preovlađujućem utisku hroničara — izvestan pad u vrednosti jugoslovenske filmske produkcije. Drugim rečima, lagano se kristališe sumnja da bi se inercija prosečnosti, lutanja i promašaja mogla svih julskih dana produžiti, i, čak, dostići krešendo. I tu, međutim, znatan prostor trebalo bi ostaviti argumentima koji na ovakvo valorizovanje situacije bacaju drugačiju svetlost. Pre svega, mi još nemamo pouzdanu kritičku analizu na osnovu koje bi bilo moguće uopštavati (manju) vrednost stvaralačkog napora čiji smo svedoci bili nekoliko poslednjih godina; pored toga, one-spokojavajuće dijagnoze sadašnjeg trenutka naše kinematografije imali su, po pravilu, estetičko ishodište, pri čemu su, u osnovi, zanemarivani drugi aspekti kritičarskog vrednovanja. U svakom slučaju, festival u Puli ne stvara vrednosti, već samo dopušta da se postojeće stanje u njemu verno otleda; pomalo predstavlja mehanicistički manir neraspoloženje prema produkciji izjednačavati sa neraspoloženjem prema festivalu kao takvom. Postoji i treći razlog, i on je, izvesno, znatno opravdaniji od prethodna dva: izbor i sastav žirija. Uz sve poštovanje prema svakom članu svogodišnjeg žirija, uzetom pojedinačno, čini se, ipak, da žiri ne izražava bar ne u dovoljnoj meri ambiciju koju su srganizatori festivala, još samo pre nekoliko meseci, lansirali kao jednu od ključnih u obnovi prestiža Pule. Bilo je, naime, očigledno da ulazak u žiri, po principu reprezentovanja pojedinih jugoslovenskih proizvodnih centara, sadrži u sebi niz organskih slabosti; i to se više puta, višestruko i bolno ispoljilo. Donekle patetična objava da će žiri biti sastavljen po principu individualiteta, drugim rečima da će se u njemu okupiti ličnosti čija će sposobnost za godišnju valorizaciju filmske produkcije biti nepobitna samim tim što će se raditi o poznavaocima filma ljudima koji su saučesnici ili bliski svedoci nastajanja i sudbine jugoslovenskog filma — očigledno nije ispunjena; bar ne u potpunosti. I, izvesno, još smo veoma daleko od drugih modaliteta, znatno hrabrijih, kakve već godinama neguju ništa manje prestižne festivalske institucije u svoj zemlji (Sterijino pozorje, na primer). Ako smo, dakle, u ovom smislu očekivali neophodan, i znatno smeliji zaokret, očigledno je da smo, bar u svoj sezoni, ostali i dalje prepušteni (jalovim?) očekivanjima. Trka počinje Ipak, kao i uvek kada je Pulski festival u pitanju — i u tome je, bez sumnje, njegova tradicionalna privlačnost — sve će to biti zaboravljeno onog trenutka kada se u Areni začuje zvuk fanfara, radosno objavljujući početak ovogodišnje smotre. Naročito će sve to biti zaboravljeno ako se pokaže da su filmovi, koje ćemo u Puli pratiti tokom osam dana, takvi da po idejama koje u sebi nose, po autentičnosti svoje inspiracije i po svrhovitosti svoje realizacije, vredni naše pažnje; da su, drugim rečima, elementi nade na kojoj gradimo svoje poverenje u jugoslovenski film i njegovu sudbinu. Zasad se još ne zna tačno koliko će filmova ove godine biti prikazano u Puli (to držanje u neizvesnosti do poslednjeg časa jedna je, ne mnogo srećna, festivalska tradicija!), ali će ih, po svoj prilici, biti dovoljno za svakovečernji dvostruki program. Lista je, dakle, zasad sledeća: „Hitler iz našeg sokaka“ Vladimira Tadeja, „Kuća“ Bogdana Žižića, „Muke po Mati“ Lordana Zafranovića, „Korak“ Puriše Đorđevića, „Dečaki violina“ Jovana Rančića, „Kičma“ Vlatka Gilića, „Testament“ Miše Radivojevića, „Crvena zemlja“ Torija Jankovića, „Ruža od betona“ Jovana Aćina, „Dr Mladen“ Midhata Mutapčića, „Pokoj, rci, jad“ Kirila Cenevskog, „Prolećni vetar“ Rajka Ranfla, „Strah“ Matjaža Klopčiča, „Divota prašine“ Milana Ljubiča, „Priča o dobrim ljudima“ Franceta Štiglica i „Salaš u malom ritu“ Branka Bauera. Dakle, kao što je već na prvi pogled moguće videti, u Puli će sve godine zajedno marširati nekoliko generacija jugoslovenskih sineasta; neki od njih su, čak, i višestruki nosioci najviših priznanja na našem nacionalnom festivalu. Istina je, svakako, da izveštaji koji su pristigli o onim delima koja su već imala svoje premijere nisu najpovoljniji; ali, zar je u Puli, u prošlosti, jednom bila ocena s kojom je neki film na festival došao? S druge strane, zar nisu, na žalost suviše često, upravo u Puli neslavan kraj doživljavali upravo oni filmovi koje je, u nezvaničnim procenama, krasio već venac laureata? Ž. B.

Ta članek še ni bil pregledan.

Oznaka arhivskega gradiva
1975-07-01-31_799-NN
Javi napako na oder@slogi.si.