Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

U potrazi za scenarijem

Dragan Belić, Borba Beograd, 2. 8. 1975

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
NA MARGINAMA PULSKOG FESTIVALA U potrazi za scenarijem Nedostatak kvalitetnih tekstova, slabo prisustvo pravih filmskih motiva i odsustvo profesije filmskog dramaturga — teme na koje se ovog leta najviše ukazuje u Areni (Pula, avgusta) Između festivalskih projekcija, u prepodnevnim pauzama, filmski radnici, autori i kritičari, traže priliku da na raznim okruglim stolovima, konferencijama, u dijalozima i monolozima, izraze svoju žučnost, čak zgražanje nad tom dugotrajnom krizom za koju kažu da već odavno vlada jugoslovenskom kinematografijom. Čoveku koji pažljivije, već godinama, prati pulska Festivalska zbivanja, učiniće se da se u toj žučnini retko šta menja, baš kao i prilike u domaćem filmu. Iz godine u godinu ponavljaju se iste ocene. Identični predlozi, izražavaju slične sumnje i prebira se ustaljenom pažnjom po naznakama koje bi najavile nekakav, makar i minoran preokret. Međutim, ako za trenutak zanemarimo te ocene o neorganizovanosti naše filmske produkcije ili nedostacima u pojedinim delovima rada na filmu, kao prava i prva aktuelnost nametnuće se činjenica koja doista zabrinjava. Reč je o nedopustivo niskom literarnom kvalitetu scenarija po kojima su snimani filmovi za ovogodišnju pulsku smotru. Zapravo bi se moglo utvrditi da je reč o jednom paradoksu koji traži poduže analize, pedantno razlaganje procesa kojim se odlikuje pripremanje filmskog dela u našoj sredini. Ne retko smo u novinskim recenzijama ukazivali na literarnu iskonstruisanost, nevešto posezanje za književnim vrednostima koje se ne mogu autentično manifestovati na filmu, te nedostatak umešnosti da se izbegnu zamke literalizacije. Te ocene ponavljaju se sa svakim novim filmom, pa tako postaje još izraženija tendencija da se sa nefilmskim sredstvima, a sa kamerom u ruci, gledaocu predoči slika stanja određene sredine koja, tako predstavljena, gubi svaku izvornost događanja, realitet stvarnosti koju obrađuje i kojoj se obraća. Izvan umetničke istine S druge strane, literarna podloga filma, dakle scenario retko kad, sudeći po ovogodišnjim učesnicima pulske smotre, zadovoljava onaj minimum čisto književne vrednosti. Ako ocenjujemo strogo literarnim merilima, scenariji su mahom loše priče pisaca koji uzor dobre novele traže izvan književne, dakle i umetničke istine. Da bi se te konstatacije mogle potvrditi, navešćemo najpovršnije komentare koji se ovde mogu čuti: „dobro uslikano“, „tehnički savršeno“, „solidna vizuelna perfekcija“, a s druge strane: ,,nemotivisano“, „nepovezano“, ,,konstruisano“. Problem, zapravo, nije u radu sa kamerom (kamermani na festivalu zaslužuju najveće pohvale) ili za montažnim stolom, već u priči samoj, njenoj izvornosti, u autentičnom koje se nudi isključivo kroz prvobitnu formu, scenario. Dolazimo, tako, do motivacije u jugoslovenskom filmu, odnosno neumešnosti naših autora da motivišu postupke svojih junaka. Uzmimo, na primer, film koji je ovih dana dobio najviše pohvala žirija u informativnoj sekciji. O „Pavlu Pavloviću“ rečeno je što ru ostalog da je „kompaktan film", što podrazumeva, naravno, i uspešnu varijaciju motiva, zapravo čvrstu scenarističku podlogu koje se reditelj, kako priznaje sam Puriša Đorđević, doslovno držao prilikom realizacije. Junak Đorđevićevog filma, mladi radnik, bori se protiv liberalističkog ponašanja učvršćenih tehnokrata. Veruje u tu borbu i pored trenutnog poraza, nastavlja je sa žarom, ali sasvim iznenada, zaslugom scenariste, potpuno nemotivisano, menja protivnike. Umesto tehnokratskih vrhova koji guše samoupravne procese, protivnici su mu sada siledžije, jedna mafijaška družina sa Savske obale. Junak najednom gubi prvobitna obeležja klasno svesnog borca, postaje neka vrsta islednika u borbi protiv kriminala i nasilja, te se upušta u detektivsku avanturu koja bi pre priličila jednom kriminalističkom filmu nego savremenoj društvenoj drami iz naše, radničke sredine. Proizvoljnost kao naivna konstrukcija Drugi primer takođe je indikativan, budući da je reč o jednom od najboljih filmova ovogodišnje Pule. Kraj ,,Zimovanja u Jakobsfeldu“ Branka Bauera oštro odudara od lirske priče za decu koja je tako čisto ispričana jednostavnim filmskim jezikom. Mladi junak, u noći, upada u sedište folksdojčerske organizacije, krade oružje, i tako snabdeven, opremljen kao pravi vojnik, na izlazu iz sela ispaljuje rafal u nebo, pošto je prethodno mecima srušio tablu sa natpisom mesta. U selu se pale svetla, čuju se oštri povici na nemačkom, i to vojničkog prizvuka, a mališan mirno nastavlja put, ne zazirući od blizine opasnog mesta, kao da mu ne preti smrtna opasnost. Dotle čvrste dramaturške strukture, sa besprekorno nivelisanom ravni motivacije, film ovom sekvencom najednom gubi uporište izvornog zbivanja, te gledaocu ne ostaje ništa drugo no da takvu proizvoljnost smatra naivnom konstrukcijom. Jedan dug romantičarskom tretmanu mališana u ratnim okolnostima oduzima tako filmu snagu autentičnog tumačenja, nudeći naivni kraj umesto razložnog i motivisanog rastajanja dva prijatelja u prethodnoj sekvenci. Sličnih primera ima veoma mnogo, pogotovo kada je reč o lošijim filmovima. U ,,Prolećnom vetru" Rajka Ranfla, uzmimo, mladi se sreću, ali im je potreban čitav film da bi se našli zajedno, jer se nesporazumi, potpuno nemotivisani, nastavljaju u nedogled. Da se autor „Testamenta" Miša Radivojević pridržavao čvršće motivacione strukture, film bi, u najboljem slučaju, trajao pola časa. Najzad, u „Kičmi“, reditelj Vlatko Gilić odjednom napušta obradu motiva zagađenosti urbanih sredina, da bi se upustio u analizu mučnih odnosa koji su doveli do prekida ljubavi među glavnim junacima, obrazlažući to, samo u najavama filma prelaskom od fizičke ka moralnoj zagađenosti. Kako onda, pisati za film? U razgovorima koji se ovih dana vode među filmskim radnicima neprestano se provlači jadikovka: nedostatak profesionalnih scenarista. Ukazuje se, takođe, na nepostojanje jedne druge profesije u našoj kinematografiji: filmskih dramaturga. Rešenje se doista ukazuje, tim pre što ove nedostatke iznose uglavnom reditelji. Dakle, film bez literarnih konstrukcija, ali sa scenarijem izuzetne novelističke vrednosti. Odnosno, dobra novela koja mora biti inspirativna za kameru. Zvuči, verovatno, ohrabrujuće što je jedna ugledna producentska kuća (Centar filmskih radnih zajednica Srbije) upravo ovih dana objavila ponovni konkurs za scenarija i što filmski radnici predviđaju u svojim razgovorima poseban, potpuno novi status scenarista u filmskim organizacijama udruženog rada. Treba li verovati da se uskoro očekuje promena koja će filmske scenariste učiniti značajnim za realizaciju filma. Hoće li se bolje pisati za film? Dragan Belić

Ta članek še ni bil pregledan.

Oznaka arhivskega gradiva
1975-08-01-12_799-7
Javi napako na oder@slogi.si.