Zar smo tako mračni
Slavko Lazarević, Ilustrovana politika Beograd, 12. 8. 1975
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
22. FESTIVAL JUGOSLOVENSKOG IGRANOG FILMA
ZAR SMO TAKO MRAČNI
Majda Grbac, junakinja „Priče o dobrim ljudima“ i Faruk Begoli.
Pula, avgusta — parno i zagušljivo, ali još više mučno, bilo je tog poslednjeg dana 22. festivala jugoslovenskog igranog filma u Puli. Prisutni u sali za konferencije u rukama su držali improvizovane lepeze, u ustima osećali nekakvu gorčinu, a njihovi pogledi bili su upereni u predsednika žirija, Miroslava Jančića, čoveka čije je ime, možda najviše od svih, bilo izgovarano tokom ove neuspele filmske smotre.
Bio je sam protiv svih! Na nišanu ozlojeđenih filmskih radnika, cinično raspoloženih novinara, ostavljen od ostalih članova žirija koji su odbili da se pojave na poslednjoj konferenciji za štampu i brane svoje odluke o nagradama koje su u tom trenutku već bile poznate ovom skupu. Šta je osećao izložen rafalima unakrenih pitanja, poruga, podsmešljivih dobacivanja, čak uvreda? Nervozu, nesigurnost, strah, možda superiornost, prezrenje, ili ravnodušnost,
U svakom slučaju stajao je postojano na meti, rešen da do kraja ispije gorku čašu, da na vatru uzvraća vatrom, na cinizam duhovitošću, na provokacije nepokolebljivom verom da je ono što je učinio dobro, ili bar najbolje
što se u datom trenutku moglo učiniti. I, nema sumnje, on, čovek koji je prvi put u životu prisustvovao pulskom festivalu („ranije sam sve to pratio iz novina"), koji se ne bavi filmskim poslom, jer je po zanimanju pravnik i političar, potpredsednik Skupštine Sarajeva, nije izgubio ovu bitku. Nije je, doduše, ni do-
bio, ali — ko je dobio?
Kriza filmskog stvaralaštva izazvala je, prirodno, krizu i u kriterijumu ocenjivanja — rekao je u jednom trenutku diplomatski Miroslav Jančić, što bi prevedeno na običan jezik značilo: kakvi su vam filmovi takvo je i ocenjivanje...
Iskupljenje greha
Jugoslovenska kinematografija izgubila je, svakako, bitku onoga trenutka kad je sa ovako jadnim rezultatom uopšte izišla na festival. Od šesnaest prijavljenih filmova jedva ako je šest zadovoljavalo umetničke kriterijume. No, to ne znači da žiri, na čijem je čelu bio Jančić, nije sa svoje strane još i povećao zabunu. Najpre kada je, po mišljenju predstavnika javnog mnenja (novinara i kritičara) najbolji film festivala „Pavle Pavlović“, izbacio iz zvanične konkurencije, zatim kada je savremene filmove uopšte svesno degradirao i, najzad, kad je — o čuda! — jednom filmu sa savremenom temom „Kuća", dao neočekivano zadovoljenje i nagradio ga „Zlatnom arenom".
— Pored toga što kao autor moram da verujem u svoje delo, uveren sam da je ova nagrada i plod sticaja okolnosti — rekao je Bogdan Žižić, režiser iz Zagreba, povodom priznanja koje je dobila "Kuća“.
Ovaj režiser-debitant nije nimalo kriv što se igra oko pulskog festivala završila onako kako je i počela. „Kuća“ je jedna komercijalna pričica, u kojoj se paralelno prepliću dva to — privredni kriminal i ljubav čoveka u zrelim godinama prema mladoj devojci. Prvi deo je manje-više novinska reportaža s lepim ilustracijama (snimatelj Veljmajstor Pinter), drugi, sladunjava ljubavna drama bez čvršće psihološke osnove i nekih smelijih, modernijih rešenja. Imamo utisak da ovaj film i nije pravljen s bilo kakvim umetničkim ambicijama, u nekim drugim okolnostima teško da bi se provukao i u zvaničnu konkurenciju, ali eto, sudbina je htela da postane vrhunski umetnički domet ovogodišnje jugoslovenske filmske produkcije.
Pretpostavljamo da je žiri ovom nagradom želeo da iskupi grehe prema savremenim temama, i tako je došlo do neminovnog raspleta: jedna greška je rodila drugu.
I nagradu za najbolju žensku ulogu dobila je glavna junakinja ovog filma, Jagoda Kaloper. Konkurencija je, odista, bila više nego slaba, iz razloga koji su već dobro poznati: ženskih uloga u našim filmovima ima veoma malo, a s obzirom da ratne teme dominiraju — ima ih još manje. Seka, devojka koja mašta da se po svaku cenu vrati u kuću koja je njenim roditeljima nepravedno oduzeta posle rata, jedini je pravi, celovit ženski lik i Kaloperovoj nije bilo teško da osvoji svoju drugu „Zlatnu arenu".
Druga strana rata
— Zahvaljujem žiriju što mene i moj film nije ničim nagradio i tako me svrstao u onaj bolji festivalski deo — uzviknuo je u jednom trenutku prkosno Tori Janković, režiser „Crvene zemlje".
U ovoj gorkoj šali ima, razume se, istine — pojedine nagrade izazvale su masovno čuđenje — ali se ono ne može da odnosi na sva priznanja, pogotovu ona koja su dobili „Zimovanje u Jakobsfeldu" („Velika srebrna arena“) i „Priča s dobrim ljudima“ („Velika bronzana arena), jer je time na najbolji način obeležen povratak dvojice majstora stare škole našeg filma, Branka Bauera i Franca Štiglica.
Dok se slovenački bard povremeno i pojavljivao na filmu, Branko Bauer, jedan od najboljih jugoslovenskih majstora režije, odsustvovao je više od jedne decenije! Priča se da, jednostavno, nije mogao da dobije režiju! Radio je štošta na televiziji, pa je, zahvaljujući tome, i sada dospeo do pulske Arene. Njegov „Jakobsfeld" je, u stvari, televizijska serija od trinaest epizoda pod nazivom „Salaš u malom ritu", od koje je, na brzinu, doduše, i sa propustima, napravljen veoma simpatičan i gledljiv film iz ratnog vremena, ali bez ratnih atributa tenkova, juriša, pirotehnike.
— Moram da skratim film za desetak minuta — priznao je „stari gospodin“, kako sd milja nazivaju Branka Bauera u filmskim krugovima, posle projekcije koja je pozdravljena dugim, srdačnim aplauzima. Inače, upustio sam se u temu koju sam ranije malo poznavao: ponemčenje dece u Banatu. I tek kada sam dublje pronikao u roman Arsena Diklića shvatio sam koliko je ova druga strana ratne medalje u Vojvodini bila strašna.
Čudo od deteta
Kao što smo u pretprošlom broju predvideli, nagrade za najbolje muške uloge pripale su Ljubiši Tadiću („Zlatna“) i Nikoli Simiću („Srebrna arena“), dok je medalja za epizodu pripala Ljubiši Samardžiću, za efektnu minijaturu kapelnika vatrogasne muzike u „Crvenoj zemlji". Tadiću je ovo četvrta "Zlatna arena", čime je postao apsolutni rekorder među jugoslovenskim glumcima, jer sada vodi ispred Bate Živojinovića za ceo poen. Možda je ovo priznanje moglo da pripadne i Nikoli Simiću, tumaču naslovne role u filmu „Hitler iz našeg sokaka", ali on igra folksdojčera, dakle neprijatelja, a te se uloge uvek nešto niže rangiraju?! Istinska je, međutim, šteta što se na pobedničko postolje nije popeo jedan mališan, jer je njegova kreacija toliko briljantna da joj nije bilo premca. Mali Slavko Štimac, junak „Zimovanja u Jakobsfeldu", bez sumnje je „čudo od deteta". Takvo osećanje za kameru i mizanscen, takva spontanost i urođen šarm retko se sreću. Ovog malog Ličanina otkrio je Obrad Gluščević i poverio mu ulogu u svom filmu „Vuk samotnjak“. Već tada je otkrio svoja fenomenalna glumačka svojstva, da bi ih sada razvio do perfekcije.
Uz taj prirodni dar, Štimac je i veoma vispren i promućuran dečak, koga ni za trenutak nije zbunio skup od stotinu-dve novinara koji su želeli da čuju šta on, dete mira, misli o ratu.
— Da li tebi tekstovi koje izgovaraš u filmu izgledaju preozbiljni? — glasilo je jedno od pitanja.
Ne razmišljajući mnogo Slavko Štimac je odgovorio:
Tekstovi odgovaraju deci mog uzrasta, ali deci koja su se, poput Boška Buhe, našla u posebnim okolnostima. Te okolnosti uticale su na njih da počnu da shvataju svet kao odrasli ljudi.
I Branko Bauer bio je pun hvale za svog malog junaka:
— Bolji je od svakog profesionalca. A ličan đak...
Slavku Štimcu je pripala samo diploma, a sa malo smelosti žiri mu je mogao dodeliti i „Zlatnu arenu". Nekada davno, Širli Templ je čudesnim darom i detinskom ljupkošću osvojila nekoliko „Oskara", a Štimac nije ništa manje „čudo od deteta“ nego što je ona bila.
Čitaj Pismo, devojko!
Bilo je dosta onih koji su, nakon ovogodišnje filmske smotre izjavili da „Kartaginu treba razoriti", da Pulski festival svakav kakav je ne služi ničemu, da nije slučajno što je Jugoslavija jedina zemlja u svetu koja pravi nacionalni festival i to još sa malenom produkcijom od sedamnaest igranih filmova. A aludirajući na bezobzirnu seču filmova koji su savremenom trenutku našeg društva prišli sa manje oficijelne strane, slovenački filmski radnik Dušan Povh nacrtao je uspelu karikaturu čiji je naslov „Ćele Pula".
Filmski festival je smotra sedme umetnosti, a istovremeno trenutak radosti i „fešta“ za ljude koji godinu dana žive za ovu jednu nedelju. Ovogodišnja Pula nije bila ni jedno ni drugo. Valjda zato što su filmovi sve tužniji, tragičniji, sve mračniji, sa najširim registrom pesimizma, i lica prisutnih postaju sve neveselija. Zar smo mi tako mračni ljudi, kako se to može suditi po našim filmovima? Zato je prvobitna želja reportera da Pulski festival prikaže u radosnim bojama unapred bila osuđena na neuspeh, trud da dozna što više veselih doživljaja festivalskih gostiju i prikupi smešne anegdote otišao, uglavnom, uludo. Ipak, u moru šljunka ipak se našao i jedan „biser“, koji je uneo najviše veselosti u tmurne pulske dane.
Posle projekcije filma „Pavle Pavlović". Puriša Đorđević zamišljeno je hitao ka hotelu „Rivijera". U polumraku zaustavila ga je jedna prolaznica i oslovila: — Druže Đorđeviću, želela bih da malo porazgovaram s Vama o Vašem filmu...
— Čitaj Pismo, devojko — namršteno je odgovorio režiser — tamo sve piše.
— Čitala sam — rekla je prolaznica smešeći se — ali...
— Čitaj ponovo — presekao je dalji razgovor Puriša i milostivo je potapšao po ramenu.
Sutradan, kad su zvanično predstavili drugarici Mariji Todorović, članu Izvršnog komiteta Srbije, Puriša je zinuo od čuda: bila je to ona ista prolaznica kojoj je preporučio da čita Pismo...
Slavko Lazarević
Snimio M. Isailović
Ekipa filma „Jad“: najpre veselost, a kasnije tuga zbog neuspeha.
Ekipa pobedničkog filma „Kuća“. Sleva: Jagoda Kaloper, dobitnica „Zlatne arene“ za najbolju žensku ulogu, režiser Bogdan Žižić i Ana Karić
Marinko Šebez snima svoje partnerke Marjetu Gregorač i Miru Nikolić
Ta članek še ni bil pregledan.
- Področja
- Film in TV Nagrade Festivali
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1975-08-01-12_799-7