Ozbiljna kriza naše kinematografije
Čedo Nedeljković, Komunist Beograd, 11. 8. 1975
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
Šta je pokazao 22. festival jugoslovenskog igranog filma u Puli
Ozbiljna kriza naše kinematografije
Slabi i osrednji filmovi - Mnogo ilustracije i prepričavanja a malo dublje analize Pravog socijalnog filma nema
Čedo Nedeljković
Ovogodišnji Pulski festival bio je smotra uglavnom slabih i osrednjih filmova. I sadržaj i umetnički domašaj, a od tih elemenata se mora polaziti pri ocenjivanju filmske produkcije, to nedvosmisleno potvrđuju. Možda se na prvi pogled opštoj sadržajnoj orijentaciji ne bi mogle uputiti ozbiljnije primedbe jer od 16 prikazanih filmova u sedam filmski stvaraoci obrađuju događaje i zbivanja iz narodnooslobodilačke borbe, u šest teme iz savremenog života, u tri događaje iz bliže ili dalje istorijske prošlosti, ali kad se kritički pogleda kakve nam oni konkretne sadržaje nude i koliko koriste mogućnosti koje im tematika pruža, onda ne možemo biti zadovoljni.
Sam podatak da su događaji i zbivanja iz narodnooslobodilačke borbe bili tema gotovo polovine filmova na ovogodišnjem festivalu, iako kazuje da je narodna revolucija neiscrpno tematsko područje; ne mora govoriti, i često ne govori, o većem doprinosu kinematografije da se shvati širina socijalnih i opšteljudskih dimenzija revolucije. Da li će se i u kojoj meri u tome uspeti zavisi od toga šta ti filmovi, i sa koliko umetničke snage, poručuju. A ako bismo sudili samo na osnovu onoga što je zabeleženo na celuloidnoj traci; onda ne bismo stekli pravu predstavu o narodnooslobodilačkoj borbi. Neki filmovi prikazani na Pulskom festivalu, "Okovani šoferi“ na primer, ni približno ne izražavaju njenu dubinu i slojevitost niti dalekosežnost ciljeva kojima se Partija rukovodila kad je pozvala narod u borbu. Više se pažnje posvećuje samom činu borbe, jurišu, a mnogo manje revolucionarnom izrastanju i sazrevanju ljudi, promenama u njima samima.
Filmovi „Zimovanje u Jakobsfeldu" i „Hitler iz našeg sokaka", koji po svojoj vrednosti odskaču, ne mogu mnogo da izmene ukupan utisak jer su ostali filmovi o narodnooslobodilačkoj borbi slabi ili na nivou proseka. Prvi govori o rasističkoj mržnji prema, narodima "niže vrednosti" kojom su fašisti trovali duše i srca čak i najmlađih nemačkih podanika pa je svojom porukom vrlo aktuelan, pogotovu danas kada se povampiruju aveti fašizma. „Hitler iz našeg sokaka“ je ratna priča koja se zbiva daleko od fronta - u sokaku jednog vojvođanskog sela gde pijani folksdojčer Leksi muči svoje susede sa kojima je do juče lepo živeo. Ali u ratu na površinu često izbija ološ pa je i Leksiju, dolaskom Hitlerove soldateske porasla cena. Pošto je „ibermenš“ njegova glava vredi 50 drugih i on ucenjuje seljane pa dolazi do paradoksalne situacije — da ga oni štite kako bi sačuvali svoje živote.
Umetnička vrednost i „Zimovanja u Jakobsfeldu“ i „Hitlera iz našeg sokaka“ bila bi sigurno veća da radnja u jednom i drugom ne teče suviše sporo i narativno, bez tempa i dinamike.
Konfekcijski filmovi o revoluciji
Ostali filmovi koji obrađuju tematiku iz NOB uglavnom se nisu vinuli iznad klišea koji su nam dobro poznati. „Doktor Mladen“, „Crvena zemlja", „Okovani šoferi" su pravljeni šematski, likovi su im uglavnom ukalupljeni, gledaocu se čini da gleda ono što je već više puta video, pa mu je rasplet unapred jasan. Tu se mnogo puca, ruši i pali, što kao da govori da se neki filmski stvaraoci, međusobno takmiče u tome ko će tehnički doteranije i efikasnije da prikaže pogibije i prolivanje krvi. U filmu „Doktor Mladen", na primer, napad na pilanu traje čak nekoliko minuta. Oružje i tehnika gotovo su zasenuli ljude. To postaje manir, i naravno, mora da smeta.
Filmovi sa tematikom iz NOB-e prikazani na Pulskom festivalu potvrđuju staru slabost filmova ove vrste. U njima se uglavnom ilustruju ili interpretiraju događaji a manje se seže u dubinu zbivanja i to umetnički uobličava. Izgleda da pojedini sineasti, opredeljujući se da filmski transponuju zbivanja iz NOB-e, polaze od naklonosti filmske publike prema toj tematici i unapred računaju na komercijalni uspeh i zato proizvode konfekcijske filmove o našoj revoluciji.
Savremeni život najteži ispit naših sineasta
Savremena tema je bila, a Pulski festival pokazuje da i dalje ostaje, najteži ispit naše kinematografije. Kod nas je film dosad uglavnom korišćen za evokaciju bliže ili dalje prošlosti, a vrlo malo za produbljeno i osmišljeno prikazivanje naše stvarnosti, iako bi upravo angažovanjem u sadašnjosti trebale ponajviše i najpotpunije da se ostvaruje njegova vrlo značajna društvena i umetnička uloga.
Ovogodišnja Pula ne menja ili bar bitno ne menja nepovoljno stanje u filmskom tretiranju savremene stvarnosti iako je na festivalu prikazano šest filmova sa aktuelnom tematikom. Ali broj malo kazuje ako se ne zna šta ti filmovi sadrže, na kom su umetničkom nivou i kakva im je poruka. Ako od toga pođemo, onda tri filma iz ovog tematskog područja moramo smatrati tegovima na negativnoj strani bilansa ove filmske smotre. „Prolećni vetar" reditelja Rajka Ranfla je prazna igrija koja niti pobuđuje na razmišljanje niti je u stanju da razvedri. To je beživotna priča o ljubavi između studenta slikarstva i devojke - slikarskog modela, potpuno istrgnutoj iz socijalnog miljea. „Testament“ Miloša Radivojevića je bio „eksperiment“ koji je sam sebi cilj, a „Kičma" Vlatka Milića, i pored tehničke perfekcije, je potpuno zatvorena, misaono nesređena i odbojna priča s zagađenosti sredine i čoveka iznutra. Ako filmsko ostvarenje živi jedino pred publikom, a živi, onda su ova tri filma, srećom već završila život koji nisu ni počeli.
Prilično nisku prosečnu umetničku vrednost filmske produkcije koja obrađuje savremeno tematsko područje poboljšavaju filmovi „Kuća“ Bogdana Žižića, kome je dodeljena „Velika zlatna arena", "Pavle Pavlović" Puriše Đorđevića i „Muke po Mati" Lordana Zafranovića, pa začuđuje stav službenog žirija što ova dva poslednja filma nije uvrstio u zvaničnu konkurenciju. Oni govore o aktuelnim socijalnim problemima - "Kuća“ o iskušenjima kojima čovek često podleže u trci za bogaćenjem, „Pavle Pavlović" o borbi radnika protiv birokratskog vrha u preduzeću, a „Muke po Mati“ o duševnim tegobama mladog čoveka iz sela koji se zapošljava u gradu.
Priča na kojoj je zasnovan film „Kuća“ deluje svojom realnošću i autentičnošću, ali smeta to što je prilično uprošćena i pojednostavljena. U filmu „Pavle Pavlović" Puriša Đorđević je uspešno prikazao atmosferu među radnicima posle Pisma, ali je ipak ostao na pokorici zbivanja jer nije posegao dublje u uzroke birokratskog ponašanja. Lordan Zafranović u "Mukama po Mati" održava dobar tempo i dinamiku od početka do kraja filma, ali nije prikazao onaj neizbežni sukob i traume do kojih dolazi prilikom migracije iz seoske u urbanu sredinu.
I pored toga što ova tri filma ne domašuju osobiti umetnički nivo, oni dobijaju u značaju zbog aktuelnosti tema kojima se bave. „Pavle Pavlović“ i „Muke po Mati" koliko - toliko obogaćuju fond filmskih ostvarenja o radnicima kojih u čitavoj posleratnoj filmskoj produkciji od ukupno 500 filmova, ima frapantno malo - nepunih 30.
Od tri filma sa Pulskog festivala koji nas vraćaju u bližu ili dalju prošlost svojom umetničkom vrednošću, nekom tihom i melodičnom poezijom, izdvaja se „Priča o dobrim ljudima" Franceta Štiglica (prema romanu Miška Kranjca). Reditelji Matijaš Klopčič i Kiril Cenevski filmovima „Strah“ i „Jad“ nisu ni približno iskoristili mogućnosti koje im teme pružaju uglavnom zbog slabih scenarija koje su sami napisali.
Lažni avangardizam
I ovogodišnji Pulski festival pokazao je da se u našem filmu i dalje održavaju hermetičnost, nekomunikativnost i egzibicionizam koji nekim sineastima služe kao rekviziti za dokazivanje modernog i avangardnog. U tom tobožnjem avangardizmu naročito prednjače „Testament“ Miloša Radivojevića i „Kičma“ Vlatka Galića, koji su obilato natopljeni morbidnošću.
O dubokim korenima privatizacije u našoj kinematografiji najbolje govori film „Dečak i violina". Muž i žena - Jovan i Alenka Rančić snimili su po svom zajedničkom scenariju film, u kome on režira, a ona glumi. Potpuno promašen, porodični film ali novac koji je za njega utrošen nije porodični nego društveni.
Pošto ovogodišnji Pulski festival nije dao određeniji putokaz za buduću filmsku produkciju, niti ponudio neke nove ideje i program, ostaje nam nadanje da su filmovi "Kuća“, „Pavle Pavlović", i „Muke po Mati“, iako se u njima više prepričava a manje analizira naša stvarnost, možda naznačili nešto brži prodor savremene socijalne tematike u našu kinematografiju. Da li će se ta nada ostvariti pokazaće sledeća Pula.
Ta članek še ni bil pregledan.
- Osebe
- Miško Kranjec Matjaž Klopčič
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1975-08-01-12_799-7