Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Mladi u ratu, mladi danas

Milutin Čolić, Politika Beograd, 1. 8. 1975

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
22. FESTIVAL JUGOSLOVENSKOG IGRANOG FILMA Mladi u ratu, mladi danas Prikazani: "Zimovanje u Jakobsfeldu“ Branka Bauera i „Proletnji vetar“ Rajka Ranfla Pula, 31. jula Peto veče smo videli „Zimovanje u Jakobsfeldu" Branka Bauera i „Proletnji vetar" Rajka Ranfla. Filmove koje deli vreme, ambijent, predmet, motivi... Prvi je iz rata, sa panonskih atara, o borbi protiv fašista, a drugi vremena sadašnjeg, urbane sredine, o voljenju. Jedan je u savladavanju mržnje, a drugi u nemirima ljubavi. Bauerovi junaci se bore da bi, s drugima, opstali, a Ranflovi da bi u tome izvojevanom opstanku slobodnije živeli... Udaljenih relacija i u mnogo čemu antipodni, u jednom su analogu: u mladosti, svejedno što su prvi dečaci, a drugi stariji, jer u ratu detinjstva nema, a u miru se sporije zri. Tako, u neku ruku, postaju vršnjaci, i tim nesvakidašnjim sličnostima povezuju, bivajući jedni drugima uzor, odnosno produženje. O drugome, „Proletnjem vetru", pisali smo prilikom njegove beogradske premijere, te podsetimo samo da je to nešto oporija i pomalo indiskretna lirska avantura savremenih Kazanova i njihovih štićenica sa ljubljanskih ulica i studentskih mansardi. „Zimovanje u Jakobsfeldu" je film za koji recimo najpre da je snimljen po romanu Arsena Diklića, odnosno da mu je pretekst televizijska serija iz čijih je desetak epizoda, spremljenih za jesen, Bauer izlučio ovu filmsku storiju. Prilično spretno, i bez obzira na pojedine sporije pasaže i počestu naraciju, sačinio je film celovite sadržine, organskog jedinstva i kontinuirane fabule. Rekosmo, vreme rata, neko od vojvođanskih sela koje su okupatori proglasili nemačkim, Jakobsfeld. U taj šor crnih Folksdojčera, kukastih krstova Hitler-jugenda, u kome se maršira, peva „Oі, la, la“ uzvikuje „Los, los", i salutira „Hajl Hitler“ stižu dva dečaka. Milan i Raša. Stižu iz Banata, iz partizanskog odreda, da bi prezimili i na proleće, kad i odred, prešli u Srem. Uz put se Raša razboleo, te je morao ostati u obližnjoj šikari. Milan se zapošljava, danju radi a noću nosi hranu bolesnom drugu, koga kasnije krišom prebacuje u seosku štalu... Tako, sve do proleća, kada Milan, odvodeći Rašu roditeljima, napušta Jakobsfeld i nasledstvo koje mu je bio namenio gazda-onkl, odlazi u partizane... Rat, neki miran rat, bez ubijanja, razaranja, a surov, bolan, gnusan. Po strasti militantnosti, po mržnji rasizma, po tome što je prekinuo mladost, što je igru deteta učinio dužnošću, a njene predstave o životu i ljudima. Rat bez vešala i popaljenih sela, a sa zgarištem u duši. U duši nedužnih, dece, čije su uobrazilje brutalno dezilucionirane. Rat koji je zatro detinjstvo. S vremena na vreme, repeticijama, u sličnim ili različitim situacijama, kao neka vrsta lajtmotiva, iskrsavaju slike dece s kukastim krstom oko ruke, u vojničkim cokulicama, s Hitler-jugend maramama, sa "hajl" usnama i mržnjom u očima. Ustremljuju se na Milana, podmeću noge, gaze po torbi koju iz bakalnice nosi Milan, kome je sve to, i taj rat, u šumi ili u Jakobsfeldu izgledalo u početku kao igra, neka neobična i čudna igra — najpre ne shvata, ali, iskušenja su sve teža, te je svaka dalja iluzija nemogućna. Mržnja mora dobiti svoju cenu i odbranu od nje. Taj motiv mržnje nevinih, to saznanje da deca nisu sva jednaka, da su zapravo prestala biti decom, preobražavajući se instinktom i gestom u svoje bolne antipode ima u filmu posebni dramski valer. Tragični zapravo, jer je izobličenje čedno, nedužno. Delikatni su to motivi i stanja, jer su u stalnoj opasnosti patetike, lamentacije ili jeftine lekcije. Bauer ta iskušenja lako izbegava, i njegova priča o deci koja su to ratom prestala da budu, o nesreći te mladosti, nema nijedan ton ili pastel velikih reči i melodramskih eksklamacija. Film teče mirno, razgovetno, bez parola, naknadnih misaonih gradnji, prirodno, jednostavno, preciznih psihologija i lokacija radnje i zapleta. Film klasične kompozicije i realističkog postupka, sigurnog vođenja fabule, bez egzibicija kamere i montažnih senzacija. Film čijoj se sadržini i junacima služi, a ne da se s njima manipuliše kako bi bili sredstvo samoljublja ili kakvih formalističkih parada. Iskren, topao, human film, skromne ambicije a znatno veće realizacije već kako to doliči stvaraocu kakav je Bauer, autor filmova koji ne mogu mimoići ovu našu povest, bilo da su o ratu („Ne okreći se, sine"), dečiji („Sinji galeb"), ili savremeni („Prekobrojna“, „Tri Ane“, „Licem u lice“). Ima ovaj film jednu vrlinu koje su ili retke, ili kod drugih neprikladne — velikodušnost, tolerancija, a što je izraz i sigurnih, ne same plemenitih. Bauer, kome je svaka saradnja sa scenaristom ili tekstom Arsena Diklića donosila uspehe, i ovim filmom otelovljuje tu podudarnost njihovih senzibiliteta i humanističkih nazora. „Zimovanje u Jakobsfeldu" je film bez osvete, bez uvrede. Time ta sećanja postaju reinkarnacijom humanizma revolucije za koju se vezuju, i kojim je ona nadahnuta. Ona takva i danas mora biti. Doživljujući film Arena je bila jedinstvena. Sigurno je da je to zahvaljujući pre svega tome njegovom čovekoljublju. Mali Slavko Štimac, koji je tumačio Milana, Svetislav Gonić u ulozi drugog dečaka, Raše postali su prvi junaci Arene, a da je s Bauerom raditi uvek što i tvoriti, govori i igra Slobodana Perovića, M. Srdoča, G. Sultanovića, M. Tomića, Ljubice Ković i drugih. Film koji, uz to, navodi da se opet pitamo: zašto tako dugo i toliko iz naše kinematografije odsustvuje izuzetni reditelj kakav je Branko Bauer. Milutin Čolić

Ta članek še ni bil pregledan.

Oznaka arhivskega gradiva
1975-08-01-12_799-7
Javi napako na oder@slogi.si.