Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Grad opsjednut teatrom

Aziz Kadribegović, Odjek, 1. 7. 1975

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
KAD POSLIJE mnogobrojnih okuka i zavojnica konačno ulazite u Jajce, za trenutak imate osjećaj neke čudne nelagodnosti, jer vam se učini da će autobus kojim se vozite, tek što je prešao sivi željezni most sa uzdignutim lukovima na rijeci Plivi, udariti u brdo koje vam najednom zakloni vidik ispriječivši se u svoj svojoj silini i rogobatnosti, poput nekog nadobudnog historijskog silnika što je poslije netom izvojevane bitke stao nogom na grudi svog satrvenog neprijatelja i šepureći se poput ćurana naduo sve dijelove svoga tijela, kao da pozira pred nekom imaginarnom kamerom prošlosti koja će zaustaviti taj trenutak i postati svjedočanstvo ○ njegovoj neprolaznoj moći i slavi pobjede. Tamna asfaltna traka puta što je, sve do tada, bježala ispred vas, ličeći u magličastim sunčanim isparenjima na neku šumsku otrovnicu koja nikako ne umije da utekne izvan ljudskog pogleda nego se samo koprca i izmiče u magičnom vijuganju i čudesnom svjetlucanju svoje kože, kao da je u tom trenutku pronašla svoje utočište i nestala negdje u dverima tog brda, ostavljajući vas same i prepuštene tom neminovnom trenutku kojeg uopšte niste očekivali, niti ste se, naravno, za njega pripremili. Oči su vam zatvorene mahinalno, kao što to pred neposrednom opasnošću biva, povučeni ste u sebe, zgrčeni u nešto nedefinisano, očekujete taj trenutak udara, rasprskavanja, kad, umjesto toga, čujete samo škripu osovina kod točkova i, otvorivši oči, vidite, kako autobus krotko i poslušno klizi pored tog brda, onom istom asfaltnom trakom koja se sada ponovo pojavila, ali nešto sužena, usukana, tek toliko da omogući njegovo provlačenje između tog brda i obale rijeke Plive i da vas dovede do stajališta, do stanice, koja to i nije, jer osim malog platoa na kome su načičkani autobusi kao limene konzerve u nekom pedantnom izlogu, i male, trošne i prljavo žute zgrade u kojoj se prodaju karte i nema ništa više. Izlazite iz autobusa i vraćate se tom istom asfaltnom trakom kako biste došli do centra grada i, naravno, zagledate to brdo koje vas je maloprije tako zbunilo i gotovo uplašilo, pa tek onda vidite kako je bilo besmisleno vaše reagovanje, kako je to magnovenje trenutka u kome čovjek nije sposoban da racionalnim razlozima objasni svoju poziciju, da biste onda ustanovili kako to brdo uopšte nije tako strašno kako ste ga maloprije doživjeli, nego da je, naprotiv, pitomo i gotovo prisno, ne samo zato što je sada uvijeno u mekani zeleni ogrtač bujne vegetacije, nego i zbog topline tih mnogobrojnih kuća koje su po njemu načičkane kao gnijezda na nekom velikom, granatom stablu. Na vrhu brda kule i zidine, kao turban na glavi nekog starca koji je obukao zelenu dolamu, posivjele od praha godina, nagrižene i okrežavile od siline vjekova, čini se, potreban je samo vjetrić pa da se sve to poruši, da pokulja odozgo sa visine na te kuće koje su tako bezbrižne, skromne, lijepe i bijele u tom zelenom snu, a kojima su te zidine oduvijek bile više čuvar i zaštitnik nego neka latentna opasnost. Prolazite kroz staru kapiju, istovetnu s onom koja se nalazi povrh Vratnika, na ulazu u Sarajevo, samo nešto malo užu, da biste se obreli u onom dijelu grada koji bi se mogao nazvati centralnim, a u kojem staro i novo, ruku pod ruku, kao djed i unuk, žive u jednom skladnom sazvučju, u jednoj prijatnoj toplini sjećanja i savremenosti, historije i života sadašnjeg, dopunjujući se i prelivajući bogatstvom tonova i boja i nečeg fluidnog što samo duša može registrovati svojim treptajem i oglasiti na klatnu srca! Na lijevoj strani, neposredno kod ulaza, stara, renovirana Omerbegovića kuća, ispod nje česma koja valjda kao nekad, i danas teče širokim slapom; na desno, malo podalje, lijepa zgrada Doma kulture, a dalje, niz ulice i strme sokake spletovi starog i novog, sve je izukrštano, gotovo izraslo jedno iz drugog, tako da se samo sintetično može i promatrati, i kao takvo jedino izrasti u doživljaj, u punoću prisutnosti. Preko puta Doma kulture raznobojne zastave poigravaju u rukama vjetra. Zastave bosanskohercegovačkih pozorišta koja su ovdje okupljena na petim Pozorišnim igrama. I jedna zastava u tamno ljubičastom obojenju na kojoj piše: MESTNO GLEDALIŠČE LJUBLJANSKO! aziz kadribegović grad opsjednut teatrom zapis sa pozorišnih igara u jajcu II U katalogu petih Pozorišnih igara, između ostalog, piše: »Neka svako sa sobom nosi po neku misao na Jajce, po neki znak za njegovo prepoznavanje, za ljubav prema njemu. Nama, pozorišnim poslenicima, svima onima kojima je pozorišna umjetnost na bilo koji način bliska ili draga i svima onima koji su u bilo kakvom doticanju sa kulturnom djelatnošću, (a svi smo bez sumnje u doticanju s njom) ostaje ponos, ostaje radovanje što možemo reći da je Jajce naše, sasvim naše da je naša meka, naš praznik, da su to uspjesi i radosti, ponekad i mala, kratkotrajna razočarenja, da su to brojne nagrade i priznanja, hiljade i hiljade gledalaca zaljubljenika u teatar, salve aplauza, bezbrojni osmijesi i ljubazni susreti na ulicama i mnogo drugih radosti... Jer, Jajce i pozorišne igre nisu samo pozorišne predstave, Jajce su i simpozijumi, i skupovi, i dogovori svih onih kojima je pozorišna umjetnost svakodnevna preokupacija i kojima leži na duši. Jajce je, kad je u pitanju ova pozorišna manifestacija, nešto i mnogo više od toga, nešto što nas zbližava u radostima i ushićenjima, nešto što nas sjedinjava, obavezuje, Jajce su naša htijenja i dostignuća, Jajce je mnogo toga što je danas riječima teško izreći, pa neka je na dušu i amanet istoričarima, teatrolozima i drugim istraživačima da utvrde što nas je ovamo dovelo i zadržalo, što je ovaj grad učinilo simbolom naših nastojanja, naše želje da se pokažemo, iskažemo i dokažemo.<< Tako piše u katalogu, ali još ljepše, siguran sam, piše u dušama ovih ljudi koji iz večeri u večer dolaze na pozorišnu predstavu, kao na slavlje, na događaj, kao na neko savremeno čudo, ukoliko, naravno, čuda uopšte i postoje! I dovoljno je stati pred ulaznim vratima u pozorišnu dvoranu pa da se vidi i doživi predstava možda čak i ljepša od one koja se na daskama izvodi! Ljudi se počinju sakupljati gotovo čitav sat prije početka predstave, da tu, na uzanom prostoru ispred Doma kulture, razmijene svoje utiske, porazgovaraju... Ljudi u grupama kao buketi nekih velikih, rascvjetalih ruža! Njihova lica, njihove oči, pokreti ruku, sve je to scena, velika, široko otvorena scena, u kojoj nema glume, gdje se govori istinski, gdje je mizanscen tako spontan, tako neposredan, gdje je režija nepotrebna, izlišna. Muzika je melodija njihovih glasova, što se poput uzanih, šumskih brzaka sliva u jednu široku rijeku, čas mirnu i razlivenu, čas uzdrhtalu, bučnu i zatalasanu. I dok se dan polako gušio u dimu i sumračju, dok se nebo obremenjeno i otežalo od kišnih oblaka naslanjalo na okolna brda u ovom čudesnom gradskom dekoru od ulica i kuća, gledao sam te ljude gotovo zanosno i razmišljao o nekom totalnom pozorištu, pozorištu ulica, trgova, kafana i raznih drugih sastajališta. Nisam, naravno, razumijevao šta ti ljudi govore, to me posebno nije ni interesovalo, ali bilo je tu toliko toga za doživljaj, za spontanitet, za ono što čovjeka može tako dojmiti, tako razgaliti, da u tom trenutku može reći kako je gotovo srećan! Dok sam u sarajevskim pozorištima nerijetko bio svjedok poluprazne pozorišne dvorane i tim utiskom ne malo puta i rezigniram, ovdje sam, u ovome gradiću, bio zanesen gotovo do ushićenja i prije nego što sam nogom stupio u pozorišnu dvoranu! A tamo, u unutrašnjosti dvorane, u njenom holu, sve je vrvjelo, jer dvorana je bila mala, premala, za sve koji su došli. Sve ulaznice su već davno prije početka Pozorišnih igara bile bukvalno razgrabljene, pa su zato ljudi stajali u prolazima između redova, stajali prislonjeni uza zid, po dva ili više sati, zaboravljajući na umor, gotovo jedno preko drugog, slika kakvu u velikim gradovima vidamo samo na nekim rasprodajama! I tek tada, u tim i sličnim situacijama, čovjek postane veliki optimista, vrati mu se ona poljuljana vjera u teatar, u pozorište, shvati da će uvijek postojati ljudi koji neće moći da se odupru čarima scene, samo treba te ljude pronaći, kazati im se, pa će osjetiti vrelo njihove duše, sigurnost njihovog pljeska, privrženosti i odanost magiji igre. I mada čovjek po nekoj inerciji hrli u velike gradove u nadi da će tamo pronaći utjehu i sve ono što je očekivao i sanjao, sada se, kao vitalni paradoks, javlja činjenica da tek u ovako malim gradovima čovjek može pronaći i vidjeti ono što nije mogao pronaći i vidjeti u velikim gradovima, ono oduševljenje, spontanost, neposrednost, široko raširene ruke, osmijehe bez zlobe i ironije, ljudsku zahvalnost na onom najmanjem, na mrvicama slatkog kolača koji se, već po običaju, krčmi i dijeli na mjestima koja to nikako ne zaslužuju! Gledao sam i lica glumaca poslije predstave, ozarena nekom gotovo nadnaravnom svjetlošću, lica sa borama koja su postajala lica djece, razdragana, ushićena, srećna, kad im nekoliko stotina ljudi desetak ili više minuta, podignuti na noge u dostojanstvenom štimungu, odaju priznanje ovacijama kao nagradom koja nema premca! Gledao sam kako se zidovi razmiču, kako nestaje barijere između scene i gledališta, gledao sam kako predstave doživljavaju svoju istinsku metamorfozu, izrastajući kao gotovo nove, mada su do tada igrane nekoliko desetina puta. I nije onda čudo, a to su gotovo i svi kritičari primijetili da je, recimo, »Lir« Edvarda Bonda bio kao sasvim nova predstava, te da je ovo u Jajcu bila zapravo neka vrsta premijere! III Moram da navedem ovdje i riječi Refika Hukića izgovorene na otvaranju ovogodišnjih Pozorišnih igara, zapravo samo jedan njihov dio, riječi koje nisu samo nazdravičarske i prigodne, nego riječi koje odišu pravim stanjem stvari, i zato mnogo govore: >>Profesionalna pozorišta Bosne i Hercegovine su definitivno razbila svoju tradicionalnu zatvorenost i - izašla u narod. Jer, ne samo Jajce, nego i Mrkonjić Grad, Donji Vakuf, Bugojno, Šipovo i druga mjesta širom Bosne pomoću Igara su dobila mogućnost da njihovi građani i učesnici vide ono što je najbolje u pozorištima u našoj republici u toku godine ostvareno. Možda su baš ove Igre presudno doprinijele da se u našoj republici organizuje još nekoliko veoma uspjelih akcija profesionalnih i amaterskih pozorišta, da se predsaborska akcija >>600 pozorišnih predstava« nastavi i da 1975. postanę akcija »700 predstava«. U stvari, cilj je da to bude trajna orijentacija pozorišta BiH. U ovim činjenicama sadržana je praktična negacija tzv. metropolizacije kulture, njena demokratizacija i socijalizacija. Svi istinski umjetnici će potvrditi da su ovdje, u Jajcu, i širom Bosne i Hercegovine naišli na onu >>najzahvalniju publiku<<, na publiku koja se spontano sjedinjava sa pozornicom i umjetniku na taj način pričinjava ono najveće zadovoljstvo koje želi da osjeti. Nije za sada mjerljivo, ali je ipak nepobitno, da su Igre i druge velike akcije naših pozorišta doprinijele stvaranju novih hiljada poklonika pozorišne umjetnosti i lijepog uopšte. To kao krajnji rezultat ima kulturni preobražaj i onih sredina koje su označavane kao puste površine u kulturi, kao kulturna provincija.<< Refik Hukić je spomenuo samo nekoliko gradova u kojima su za vrijeme održavanja petih Pozorišnih susreta igrane predstave. Na reporteru, međutim, stoji da i ostale gradove i mjesta nabroji, ne samo da bi se vidjela aktivnost naših pozorišta, nego i zaista taj potpuni »izlazak u narod«<, taj svestrano prihvaćeni društveni zadatak i umjetnička obaveza. I dok su u Jajcu trajali pozorišni dani, još 29 mjesta širom naše republike imalo je pozorišno slavlje: Mrkonjić Grad, Velika Kladuša, Cazin, Visoko, Kupres, Bugojno, Bosanski Petrovac, Bihać, Drvar, Vitez, Živinice, Banovići, Brčko, Kreka, Kotor Varoš, Doboj, Zavidovići, Zenica, Vareš, Donji Vakuf, Breza, Odžak, Modriča, Doboj, Skender Vakuf, Kotor Varoš i Šipovo! A neki gradovi su čak izrazili želju da vide čitavu reprizu Pozorišnih igara u Jajcu, jer su im pojedinačne predstave nedovoljne! IV Prvi put ove godine Igre su obogaćene jednim novim, radikalnijim potezom: na osnovu Samoupravnog sporazuma saradnji dramskih festivala Jugoslavije, prvonagrađena predstava Sterijinog pozorja bila je gost PETIM POZORIŠNIM IGRAMA. Mestno gledališče ljubljansko iz SR Slovenije izvelo je predstavu »Izgubljeni sin« Andreja Hinga. Izlišno bi, čini se, bilo naglašavati srdačnost i sve ostalo što je pratilo prihvatanje ove predstave, jer bismo time ponavljali ono što je već rečeno, a svaka pozorišna predstava je bila doživljaj za sebe, i da se ne govori o onim najboljim... Ako na kraju ovog osvrta kažemo da Pozorišne igre istinski traju, onda time želimo podvući njihovu pravu vrijednost, kao što istinski traje sve ono što je veliko, slobodno i ljudsko!

Ta članek še ni bil pregledan.

Oznaka arhivskega gradiva
1975-07-01-31_799-11
Javi napako na oder@slogi.si.