Jedno tako dugo odsustvo
Aco Štaka, Oslobođenje Sarajevo, 1. 8. 1975
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
FILMSKI FESTIVAL U PULI
JEDNO TAKO DUGO ODSUSTVO
S BAUEROM POSLIJE NEKOLIKO GODINA (»ZIMOVANJE U JAKOBSFELDU«) ♦ ČAPOV NASLJEDNIK »PROLJEĆNI VJETAR«
PULA, 31. JULA - Krajnji ishod osmodnevnog ogledanja u Areni biće poznat u subotu. Do tada ostaje da vidimo još pet filmova: »Hitlera iz našeg sokaka« Tadeja i »Muke po Mati« Zaninovića (večeras) »Priču o dobrim ljudima« Štiglica i »Okovane šofere« Pavlovića (sutra) »Kuću« Žižića (posljednje večeri).
Ko su favoriti teško je prognozirati, tim teže što su van konkurencije ostala neka ostvarenja čiji bi dometi i te kako zasluživali da budu uzeti u obzir prilikom premiranja. Među kandidatima iz oficijelne selekcije u festivalskim kuloarima se pominju »Strah« Klopčiča, »Jad« Cenevskog i, nakon sinoćnje projekcije »Zimovanje u Jakobsfeldu« Bauera. No, ove prognoze su vrlo relativne, jer je više nego teško makar samo i naslutiti kojim pravcem će se usmjeriti konačni sudovi jednog tako nesigurnog i kontroverznog festivalskog žirija kao što je ovogodišnji pulski.
Čudesni folksdojčer
Ponovni susret sa rediteljem Brankom Bauerom nakon njegovog tako dugog odsustvovanja sa filmske piste, rađa mješovito osjećanje zadovoljstva i nedoumice. Oba utiska su stvorena nakon gledanja njegovog novog filma »Zimovanje u Jakobsfeldu« rađenog po scenariju Arsena Diklića, koji opisuje zbivanja što su se dešavala u ratnoj, banatskoj, partizanskoj sredini. Film govori o jednom folksdojčerskom selu u Vojvodini u koje su zalutala dva dječaka, da bi tu, te ratne jeseni, bili sudionici za njihovo ranjeno djetinjstvo tako značajnih i nezaboravnih događaja.
Nakon niza filmova koje smo pratili nerijetko s naporom, često i sasvim nezadovoljni, došao je »dobri, stari« Bauer sa svojim bogatim i sigurnim realizatorskim iskustvom. Vrlo jednostavno, svima dostupnim filmskim jezikom, ispričao je dopadljivu priču o ljubavi, mržnji, prijateljstvu, dobroti. Njegovo pripovijedanje teče glatko, iako dosta sporo, likovi su jasni i sve vrijeme se potvrđuju u akciji što teče bez pretjerivanja ili nenadnih obrta. Bauer se o opštem izjašnjava projicirajući pojedinačno a velike stvari tumači na primjerima naoko nevažnih detalja. Pred nama se kreću partizani, pa junoše koje žele da izgledaju kao odrasli. Pa paori, gazde, hitlerjugendovci, partizanski simpatizeri, usamljenici... Svi su oni tako obični, ali i tako tipični za zlo rata, mržnje i nesigurnosti.
Da, sve je to prijatno gledati, ali evo i onog drugog, manje ponesenog utiska osjećanja da je Bauer, uprkos svom zdravom pripovjedačkom realizmu, u izvjesnom stilskom zaostajanju, da nerijetko djeluje starinski, da je statičan, doslovan, da njegovom filmu nedostaje više ritma i akcionih iznenađenja, slobodnije metaforične otvorenosti. Zato »Zimovanje u Jakobsfeldu« nakon gledanja vrlo brzo i nestaje iz naše uobrazilje i naše osjećajnosti.
Glavna uloga povjerena je malom glumačkom čudu, dječaku Slavku Štimcu, koji je i duša filma i njegova najveća satisfakcija. Karakterističnu ulogu folksdojčera Jakova dao je Slobodan Perović. Bio je to čudesni Nijemac, u interpretaciji koja je toliko autonomna, svojevrsna i neuhvatljiva da prosto iskače iz okvira filma i egzistira kao kakav samostalni, apsurdni izazov. Perovićev Jakov je istovremeno i dobri čiča Toma i pritajeni Drakula, ruševina od čovjeka, dželat u ostavci, dobročinitelj, despot, njemački ujka Vanja i Beketov veliki NIKO... Predimenzionirani Perović bi prije bio dostojan BITEF-a nego jednostavnog, uprošćenog, filmskog »Zimovanja u Jakobsfeldu«.
FESTIVALIJE
JUGOSLOVENSKA KINEMATOGRAFIJA je u umjetničkom smislu u krizi. A pravi uzrok u lancu su slabosti početnog, literarnog pristupa djelima i pomanjkanje dobrih scenarija.
Takav se utisak mogao ponijeti sa sastanka filmskih poslenika, na kojem se razgovaralo o stvaralačkoj i umjetničkoj koncepciji i orijentaciji domaćeg filma, koji je izazvao veliko zanimanje. O temi se razgovaralo više od tri sata, a u diskusiji je učestvovalo više od 20 filmskih radnika. Uvodno izlaganje podnio je reditelj Predrag Golubović.
Završni, treći po redu okrugli sto održaće se sutra. Razgovaraće se o stanju u kinematografiji 1975. godine. Time će se, eto, zaokružiti ciklus okruglih stolova. Zahvaljujući njima, kao i viđenim filmovima kriza domaćeg filma sagledaće se izbliza. Poslovi na izlazu iz nje su u toku, a oni pravi tek predstoje. Očigledno je da se ovako više ne može.
PRODUCENT »JADRAN-FILM« spada među one koji nisu osjetili gorki ukus krize. U Puli je nastupio sa tri filma: »Kuća« Bogdana Žižića, »Hitler iz našeg sokaka« Vladimira Tadeja i »Muke po Mati«, Lordana Zafranovića. Prva dva u zvaničnoj konkurenciji, a o trećem se govori kao o jednom od najuspješnijih ostvarenja Festivala.
Direktor Sulejman Kapić na to kaže:
- Zadovoljan sam našom produkcijom i mislim da je natprosječna. To mogu da izjavim sada, kada sam vidio većinu filmova. Inače, do Pule nisam u to bio siguran.
MARK LAVIL, DIREKTOR FESTIVALA »Filmski dani« iz Poatjea (Francuska) o viđenim filmovima:
Među njima bih posebno istakao »Testament« Miše Radivojevića, koji je u prvom dijelu filma ostvario dorečenu cjelinu. Na žalost, film se nakon toga počinje rasplinjavati. Ne bih želio zaobići niti film »Strah« Matjaža Klopčiča koji je vrlo rafinirano i značajno filmsko ostvarenje.
Mišljenje Dejvida Stratona, direktora Sidnejskog filmskog festivala je vrlo pesimistično:
- Kao prilično redovitom posjetiocu Pule u nekoliko posljednjih godina, uistinu mi je vrlo tužno vidjeti do koje je razine pao nekad ponosni jugoslovenski film.
»DOKTOR MLADEN« VIŠE NIJE na prvom mjestu. Gledaoci su za 0,1 promila prednost dali filmu Branka Bauera »Zimovanje u Jakobsfeldu« u kojem glavnu ulogu igra Slavko Štimac, dječak koga znamo iz filma »Vuk samotnjak«.
Teško je pretpostaviti da neki od naredna tri filma iz zvanične konkurencije nadmaši ocjenu 4,36 (od maksimalne petice).
Hajde da se volimo
Slatkasto sjeme ispraznog omladinskog filma koje je dosta davno posijao František Čap, još uvijek klija na tlu slovenačke kinematografije. Scenarista i reditelj Rajko Ranfl filmuje takvu omladinsku ljubavnu avanturu za koju se može reći da je elaborirana koliko je sadržajem nespremna da se iole autonomnije potvrdi, a neiskrena je za istu mjeru u kojoj je autor slijep pred stvarnošću. Ne želim da iz ove opaske izvlačim neke »teške« idejne ili socijalne zaključke, već namjeravam kazati samo to da Ranfl ne samo što ne zna da savremeno misli, nego čak ne vidi ni ono što sav bijel svijet oko njega vidi da je omladina davno izašla iz infantilnog kalupa kakav on modeluje, pa iako je zelena, neodgovorna, zasićena seksom, drska, itd. - nije sve to više na način kakav je u svojim soda-voda filmovima predstavljao Čap a prije njega legije sentimentalnih čeških i austrijskih operetskih reditelja. Uz dužno poštovanje diletantskog glumačkog napora protagonista, posebno se diveći tjelesnim proporcijama ženskog dijela razigrane ekipe na čelu sa lijepo krojenom Mirom Nikolić, složiću se sa riječima kritičarke ljubljanskog »Dela« Stanke Godnic: »Ti mladi ljudi dolaze iz ništa i odlaze u ništa«...
M. V.
Aco ŠTAKA
Ta članek še ni bil pregledan.
- Področja
- Film in TV Festivali
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1975-08-01-12_799-7