Nagrada u prave ruke
Nenad Polimac, Slobodna Dalmacija, 4. 8. 1975
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
„KUĆA” FILM O NAŠOJ SVAKIDAŠNJICI
NAGRADA U PRAVE RUKE
TO JE FILM U KOJEM OSJEĆANJA REDATELJA PREMA NJEGOVIM JUNACIMA NISU LAŽNA I U KOJEM JUNACI NISU LUTKE – IAKO JE OSTAO BEZ IKAKVE NAGRADE, FABIJAN ŠOVAGOVIĆ OVOGODIŠNJI GLUMAC FESTIVALA
PULA, 3. VIII – Nakon prikazivanja filmova koji su bili na programu posljednje dvije večeri pulskog festivala, potvrdilo se da je ovogodišnja pulska smotra bila upravo onakva kakvom smo je i zamišljali: bez briljantnih ostvarenja, ali donekle zanimljivija od prošlogodišnje. Razlog je jednostavno u tome što je na Puli 75. bilo znatno više filmova priznatih autorskih ličnosti, i premda većina njih nije ove godine ponovila svoje nekadašnje uspjehe, ipak su to bili filmovi koje je vrijedilo vidjeti i koji će imati određeno značenje u nastojanju da se riješi kriza naše kinematografije.
U petak navečer prikazani su filmovi „Priča o dobrim ljudima” Franceta Štiglica i „Okovani šoferi” Vladimira Pavlovića. Štiglicovu filmu dvije porodice žive izdvojeno usred močvara i rijeka, iako su upućene na zajedništvu njihovi se problemi osjećaju još snažnije. Jednima smeta zabitna sredina, kušaju se na sve načine izvući iz tog prisilnog raja, drugi pak smatraju da će na ograđenom prostoru mnogo lakše naći sreću nego u velikom svijetu. No, u oba slučaja interesi unutar pojedine porodice toliko su raznoliki da suprotne težnje moraju završiti nesrećom, i to upravo onih koji nam se čine za taj razdor ponajmanje krivi. Štiglicov film izdvojen je od bilo kakve povijesne zbilje, tako da se samo po odjeći predstavnika vlasti može naslutiti kako se fabula filma događa u predratno vrijeme. Štiglicove su namjere očito bile da stvori film o sreći i patnji ljudi čije sudbine nemaju samo pojedinačno nego i univerzalno značenje. No, da bi se to postiglo, ta lijepa ali pomalo prazna slikovnica morala je ponešto drukčije izgledati, jer sve je u tom filmu ostalo na površini.
Početne scene jugoslavensko-sovjetske koprodukcije „Okovani šoferi” obećavale su uzbudljiv film, neuobičajeno vješto napravljen, pogotovu ako ga usporedimo s našim akcionim filmovima. Čak je i tema bila izvanredna: nacisti se koriste krajem rata sovjetskim zarobljenicima kao šoferima u kamionima što prevoze naftu iz Rumunjske, nadajući se da će nevine žrtve spriječiti partizane u uništavanju kamiona. Međutim kako film traje, tako postajemo svjesni da je ono što je obećavalo da će biti dinamičan film u stvari samo gomilanje otrcanih klišeja, a zanimljiva priča pomalo postaje nerazumljiv zaplet što čini gledanje „Okovanih šofera” zamornim. Smeta, međutim, nešto drugo: kako su neki opravdano prigovorili, ne znamo koliko je primjereno u jednoj koprodukciji prikazivati partizane kao grupicu boraca koja se ne čini dijelom organizirane vojske nego gerilskom družinom. O tome bi vrijedilo razmisliti jer radnja filma se zbiva ipak 1944.
Posljednjeg dana festivala prikazan je ovogodišnji dobitnik „Zlatne arene” film Bogdana Žižića „Kuća”. Unatoč poprilično rijetkih priznanja koje možemo smatrati opravdanim iako „Kuća” ne dostiže vrline „Straha” Matjaža Klopčiča (iako nema ni njegovih mana), ipak je to film u kojem je moguće prepoznati najviše vrijednosti. „Kuća” je film o našoj svakidašnjosti (u tome je uspješnija i od „Pavla Pavlovića”), zatim, što je iznad svega važno, to je film u kojem osjećanja redatelja prema svojim junacima nisu lažna, i u kojem junaci nisu lutke. To je bila rijetkost na ovogodišnjem pulskom festivalu i najveća vrijednost „Kuće” upravo u tome. Režija je jednostavna i funkcionalna i potpuno oslobođena od pretencioznih blefova koje smo vidjeli na festivalu, Žižić ne osuđuje svoje junake jer su životne situacije u kojima se nalaze tragično predvidljive, on ih pokušava razumjeti, pa čak i kad čine ono zbog čega su nekad osuđivali druge. U Žižićevu filmu jedan se 50-godišnji direktor zaljubljuje u više nego dva puta mlađu ljepoticu i svoju iskrenost dokazuje omogućivši svojoj dragoj da se useli u kuću iz koje je sa svojim roditeljima istjerana zabunom u poslijeratnim godinama.
Kuća postaje zlokobna prepreka njihovoj sreći jer njen popravak tjera inače asketski poštenog direktora u privredni kriminal, a želja da se ta nesretna ljubav neprestano na kušnji, ponekad se čini da je nije ni bilo, ona ipak uspijeva potrajati, pa i po cijenu da postane samo bolesna privrženost. „Kuća” je melodrama u čiju su sudbinu vrlo spretno uklopljeni odrazi naše svakidašnjice gradske sredine, socijalni i ekonomski problemi, odnosi među ljudima i nevjerojatno je kako je to sve uspio zahvatiti redatelj koji se prvi put okušao u cjelovečernjem igranom filmu i koji je dosad u svojim kratkim filmovima bio toliko sklon intelektualnim konstrukcijama, da je time nepotrebno gušio svoja ponekad zanimljiva ostvarenja.
„Kuća” je suvremeni film o gradskim ljudima kakav smo priželjkivali već godinama i koji sve elemente naše svakodnevice nastoji organizirati u cjelinu koja se može nazvati umjetničkim djelom. „Kuća” nije bez mana, film u drugom dijelu nema isti intenzitet kao u prvom, jer Žižić umjesto da se bavi odnosom dvoje zaljubljenih, razvija svoju ne baš slojevitu priču, a smetaju i neki preostaci iz Žižićeva pređašnjeg bavljenja kratkim filmom.
No, da ipak završimo s pohvalama: Fabijan Šovagović je svakako najbolji glumac festivala, iako je ostao bez ikakve nagrade. Jagoda Kaloper je zavrijedila svoju „Zlatnu arenu”, dok nas je kamera Tomislava Pintera podsjetila na to kako je besmislena nagrada lošem snimateljskom radu u filmu „Jad”. Ugodan završetak jednog festivala koji zaista nismo očekivali.
NENAD POLIMAC
Ta članek še ni bil pregledan.
- Področja
- Film in TV Nagrade
- Osebe
- Matjaž Klopčič
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1975-08-01-12_799-7