Filmska stvaranja i festivalska ogovaranja
autorsko, Studio Zagreb, 9. 8. 1975
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
argus
Filmska stvaranja i festivalska ogovaranja
Dvadeset i drugo po redu pulsko čangrizanje, trućkanje i klapusanje proteklo je uglavnom u stilu gdje si bio, šta si radio... ništa, ničevo, hvala na pitanju, dobro smo se svađali.
I da nije bilo Rajka Ranfila, burini zavrzlama još bi jače šibali zbunjenog neutralca, građanina i ljubitelja. Rajko se pobrinuo da sroći bezvezan, kvazikomičan filmčić, od toliko i toliko milijuna. Dunuo je »Proljetni vjetar studenti su pravili tandare-mandare, šegačili se i pokušali nasmijati pulski auditorijum. Kako saznaje Petar Krelja, filmu se smijao samo jedan promatrač. Dežurni vatrogasac posvjedočio je da je napadaje smijeha dobio osobno režiser Rajko Ranfil.
Stefica Bazlamača pažljivo je pratila Pulu 75. Pošto je Silobrčić, Novaković i Krelja nisu zapitali šta ona, Stefica, misli i kakvi su joj stavovi poslije Pule, zamolio sam Bazlamaču da za one čitaoce »Studija« što su se kupali na moru (pa prema tome u vodi nisu otvarali TV-prijemnike), iznese šta ima iznijeti.
Je, čujte, kaj se Pule tiče, sad se istom niš ne kuži. Strahovi, jadi i muke nisu se našli samo u naslovima filmova. Čitala sam kritičare (maestralnog Čolića i širokogrudnu Miru Boglić, da nabrojim samo najvažnije) i davila se od oprečnih ocjena. Slušala sam preplašene vrapce, pardon, to jest članove žirija, a naročito onog druga Miroslava Jančića. Po njemu uopće nije bilo problema. Jančiću je sve jasno (kao da je Bobi Marotti) problema, dakle, nema. No, nije baš tako. Čuje se da je žiri skuhal nekoliko autora. Na kraju je ispalo da je film godine »Kuća«, gdje jedan direktor radi strašne svinjarije i moralno pada kao nula ispod ništice. Toga, dakako, ima, i film je u neku ruku suvremen, iako svi direktori nisu belzebubi i crni davoli. Novinari su »Pavla Pavlovića« izglasali kao proizvod domaćeg Kurosawe, ti. Puriše Djordjevića. To je jako dobro ta Purišu. Pjenio se kao more u Puli, bio je srdit i naginjao je infarktu; sad će valjda popraviti narušeno zdravlje i manje kleti rodbinu članovima žirija.
Pošto je malo pogledala u notes, gdje inače zapisuje kuhinjske recepte, tj. u svoj cineastički podsjetnik, Stefica Bazlamača je nastavila:
Jedni su bili za Zafranovića, drugi su rekli da falš špila, jedni su rekli da je glumac godine Ljuba Tadić, drugi misle da je najbolji glumac bio boksač. Prebeg. »Muke po Mati« je po Čoliću sadomazohistički, neurastenični, delirični inzult gorerećenog Lordana. O, ne, moja gospodo, to je novo, nekonvencionalno, misli žiri akupljen oko lista »Mladost«. Publika glasa za Bauera. Bauer i neki drugi bave se pirotehnikom, misle treći. Četvrti smatraju da je premalo pinje poklonjeno Vlatku Giliću i njegovoj hrptenjači, tj. »Kičmi«. Čujte, kakva se tu vražja pažnja mora poklanjati, kad cijeli film vonja po krematorijumu veli Štefica Bazalamača kaj je to avangardno kad glavni junak ispušta sam sebi krv, a kroz krv svoju dušu... To je bedasto, a vidite, to neki zovu Bergmanom numero cvaj.
Šta mislite o »Testamentu« Miše Radivojevića?
Kaj mislim? Ne znam kaj je Miša ostavil u toj oporuci, ali čujem da su gledaoci kidali kući, svega im je bilo prek glave!
Ne shvacate, Štefice korim je stvaranje. Za vas su Onedin i »Jedrenjaci, bez uvrede!
Gadala me palačinkama, pa sam pomislio da sam član pulskog žirija. Osjećao sam se kao autor nekog filma iz informativne sekcije. Tu smo prekinuli razgovor o Puli, s napomenom da su tri mušketira valjano obavila svoj informativni TV-posao, a naročito simpatični Petar Krelja. Krelja je prošlog tjedna, pored Kojaka, postao prava zvijezda, simpatičan, rječit i nabijen šarmom, s onom rijetko lijepom kosom a la Telly Savalas.
Kojak je opet među nama. Sad ćemo ponovo uživati u gangsterizmu i ubijanju. Celavi poručnik hvatat će lupeže kao komarce. A već 11. kolovoza na male ekrane stupa još jedan detektiv. Londonski BBC, preko svog odjela za izvoz, žalje nam pustolovine lorda Petera Wimseya. Lord, umjesto da brani stavove konzervativaca u britanskom parlamentu, lord, kažem, pravi detektivske ekshibicije, traži ubojicu mladog Victora Deana. Svi su mislili da je Victor pao niza stube i tragično stradao vlastitom nepažnjom. Ali tu je lord Peter Wimsey da nam objasni kako su zapravo netko i neki ucmekali gorerečenog mistera Deana. Bolje i to nego da gledam seriju »Staro i novo« veli Štefica Bazlamača. Retrospektive naših prašnjavih filmova preko glave mi je. Najprije me je masirao Novaković, u sitne sate direktno iz Pule, a sad masažu nastavljaju u štafeti Vojo Šiljak, Eduard Galić i Mario Krivić. Svaka čast Nalisu i Pajeru, feš su dečki, čast i milostivici Oremović. No, čujte, »Staro i novo« je bilo razvučeno kao gibanica koju pravim nedjeljom. Inserti su mi se popeli evo ovdje pokazaa je na tjeme poštovana Bazlamača. Čak su i one epizode s Vidocqom probavljivije, iako im umnost i ukus nisu glavna osobina.
Ljeto je, limunada svima prija branim robijaša, falsifikatora i niškoristi, koji je dotjerao čak do šefa policije. Ne mogu svi gledati Silonea!
A jeste li gledali Žiku Bogdanovića kao urednika-gosta?
Nisam. Te večeri igrao sam preferans. Jesam li mnogo izgubio?
Prava je šteta što niste gledali čika Žiku. Prekrizio je nogu preko noge, pa pravi reklamu za svoga »Pegaza«. Propustili ste da upoznate jednog strasnog ljubitelja stripova. Imena mu se više ne sjećam. Dečko se zapjenio pri spominjanju onih kojima strip ide na vegetativno-nervni sistem. I izjavio je da su neki stripovi vredniji od čitave naše literature!
I?
I ništa. Rekao i ostao živ!
Gledate li, Stefice, prijenose s »Dubrovačkih ljetnih igara«?
Počela se smijati kao luda.
Čujte, ja imam nekoliko razreda osnovne škole, s opetovnicom, a svršila sam i tečaj kuhanja u Mjesnoj zajednici, no moram vam reći da je sasvim glupo na televiziji gledati prijenose iz 1974. godine, a sada je, ako se ne varam 1975!
-I to rade?
Pa naravno, vi gledate samo kajak na mirnim vodama i slušate što Delić priča o Nikiju Laudi i formuli 1. Eh, da, taj Lauda! Padala je većer kad smo vodili ovaj razgovor ugodni. Štefica me zadržala. Ne, nema kidanja! Sad ćete gledati crtani film »Tata Brada«. Ja sam u životu vidjela svakakvih bedastoća, ali OVO kao da sam sama nacrtala, ali tekst za našu dječicu nikad ne bi napisala tako stupidno.
Izdržali smo i taj crtić. No, došlo je vrijeme da se bježi. Pocinjale su »Davolje merdevine«, deveta epizoda muka ne po Mati, nego po Gordanu Mihiću.
autorsko
augus
89
Ta članek še ni bil pregledan.
- Področja
- Film in TV Refleksija in publicistika
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1975-08-01-12_799-7