Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Tragična dobrota dobrih ljudi

Vjesnik Zagreb, 6. 8. 1975

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
Tragična dobrota dobrih ljudi Posljednja dva dana pulskog festivala donijela su tri filma, od kojih dva posebno animiraju našu pažnju. To su filmovi »Priča o dobrim ljudima« u režiji Franceta Štiglica, te film Bogdana Žižića »Kuća«, koji je dobio Veliku zlatnu arenu i tako proglašen najboljim filmom ovogodišnje pulske manifestacije. Primjer diletantizma Treći film, »Okovani šoferi« u režiji Vladimira Pavlovića, još je jedna od onih nesretnih koprodukcija u kojima se autentičnost zbivanja podvrgava jeftinim i nemotiviranim paradama, koje ne čine film komercijalnim, ali mu oduzimaju bilo kakvu drugu vrijednost! Film »Okovani šoferi« je koprodukcija između »Studio-filma« iz Titograda i »Zeta-filma« iz Budve, s poznatim sovjetskim producentom »Mosfilmom«. Na žalost, već scenaristička priča, puna neuvjerljivosti i iskonstruiranih situacija i detalja, a koju je napisao Vadim Trunjin, nije ukazivala na mogućnost vrijedne filmske storije. Režiser Vladimir Pavlović, koji je u našu kinematografiju ušao u umjetničkom pogledu više nego slabim filmovima »Djeca vojvode Šmita« i »Oseka«, pokazujući već tada nevjerojatnu sklonosti prema kiču u realizaciji, a jeftinoći u priči, nije bio u mogućnosti da ispliva iz takvog scenarija. Film, koji smo vidjeli upravo je primjer diletantizma i proizvoljnosti, čime je priča s okovanim sovjetskim šoferima i našim partizanima koji ih oslobađaju zapravo izgubila i na autentičnosti, te je o ovom filmu gotovo nemoguće govoriti kao o ozbiljnom filmskom djelu. Suvremena tema Međutim, Štiglic i Žižić, jedan veteran, a drugi debitant u igranom filmu, ostvarili su dva djela bez sumnje vrijedna pažnje i analize. To se posebno odnosi na Žižićev film »Kuća«, koji donosi nadasve suvremenu i poznatu priču, ali joj prilazi na ponešto manje uobičajen način. Po scenariju što ga je napisao zajedno sa Željkom Senečićem, Žižić nastoji donijeti na ekran jedan od motiva koji mu omogućava stanovitu analizu naše stvarnosti i društvenih odnosa u njoj. Filmovi »Kuća« Bogdana Žižića, »Priča o dobrim ljudima« Franceta Štiglica i »Okovani šoferi« Vladimira Pavlovića Zapravo tema »Kuće« je moral, odnosno nemoral ljudi koji po prirodi svoga posla mogu vršiti malverzacije u vlastitu korist. To je drama jednog direktora, koji će pasti na tom klizavom putu i izgubiti svoj moralni lik i svoj osobni životni smisao, uhvaćen u klopku banalnih životnih situacija. Naime, njegova kasna ljubav i brak, težnja za obnovom jedne kuće, koja svakako u filmu predstavlja nešto više od rekvizita, odvodi ga u kriminal i ruši... Dakako, osnovni motiv ovdje nije upravo kasna ljubav, koliko simbolika restauracije stare kuće, koja označava povratak u nešto što je arhaični ostatak bivših društvenih odnosa, u okviru čega se i privredni kriminal javlja kao restauracija tih bivših odnosa, dakle nešto što bi moralo biti »strano tijelo« u našem novom društvenom tkivu. Očigledno da je autor imao ozbiljne i prilično velike pretenzije, a to znači da je preuzeo zadatak, koji u cjelini i nije mogao ispuniti a da pri tom zadovolji i kreativni, i dramaturški, i logički i filozofijski postulat. Žižić je realizirajući svoj prvi film imao da riješi čitav niz stvaralačkih problema i odnosa i on nije mogao ići dalje od korektne realističke naracije, koja je takvoj priči osigurala maksimalnu dostupnost gledaocu. Dakako da će artistički vid stvari ostati i dalje otvoren problem za ovog autora, no njegov prvi film je pokazao suvremenost i angažiranost, te stanovitu hrabrost u susretu s jednim aspektom problema naše stvarnosti. Fabijan Šovagović i Jagoda Kaloper mnogo su pridonijeli životnosti čitave priče. Zanimljiv prilog O tragediji dobrih ljudi govori uz Žižića i France Štiglic, ali u filmu iz jednog prošlog vremena, koji je snimljen prema romanu Miška Kranjca. Film »Priča o dobrim ljudima« doduše ponešto mijenja roman, no filozofska suština ostaje ista. Štiglic polazi u ovom filmu od postulata dobrote, koja, šibana društvenim prilikama, ne doživljava svoju potvrdu. Glavni junaci filma svi stradaju, nestaju, a ta sudbinska tragika dana je uvjerljivo i s osjećajem za poetski aspekt ljudskog trajanja. Međutim Štiglic je, prilazeći priči upravo na taj način, napravio od te literature ponešto odviše sentimentalan film, inzistirajući upravo na takvim elementima. Posebno se Štiglic tu ponešto gubio u odnosu na dvoje staraca, koji igraju značajne uloge u njegovu filmu, dok je istovremeno lik i impostaciju lika slijepe djevojke riješio s vrlo mnogo mjere i čistote. U globalu taj film, koji je vrlo dobro glumljen, predstavlja zanimljiv prilog Štiglicovu opusu, iako u nj ne unosi ništa novo. U okviru ovogodišnjeg festivala u Puli to je djelo ipak zadovoljilo pravu mjeru vrijednosti.

Ta članek še ni bil pregledan.

Oznaka arhivskega gradiva
1975-08-01-12_799-7
Javi napako na oder@slogi.si.