Stolice ipak moraju biti pune
Zoran Bošnjak, Vjesnik u srijedu, 13. 8. 1975
Dostop do članka je zaklenjen
Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.
-
Izpolni vlogo
Izpolnite vlogo za dostop
Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.
-
Prijavi se
Dostop imam že odobren
Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.
Razgovor s filmskim režiserom Brankom Bauerom, dobitnikom ovogodišnje VUS-ove nagrade JELEN za film »Zimovanje u Jakobsfeldu<<
Stolice ipak
moraju
biti pune
Ovogodišnji JELEN potvrda mi je da sam bio na dobrom putu
»Najveća je naša nesreća što nam filmski stvaraoci stvaraju u grču: ili financijskom, ili u strahu da će ih netko na bezobrazan način popljuvati...<< >>Na ovogodišnjoj Puli goto-
vo su se svi suvremeni filmovi našli izvan službene konkurencije, a to nije poticaj suvremenom filmu<<
»Ne možeš praviti film za tri prijatelja koji će ti reći da si genijalan«
BRANKO BAUER, naš ugledni filmski režiser, koji već šest godina ne snima filmove za veliki ekran, u Puli je nedvojbeno osvojio publiku. Njegovo izbivanje s filmskog platna i rad na televiziji u ovom su filmu na neki način sjedinjeni. Od televizijske serije stvorena je filmska priča koja je osvojila gledaoce i to Branka Bauera opet vraća u kino dvorane.
Ovaj razgovor s laureatom ovogodišnje nagrade JELEN vođen je neposredno nakon dodjeljivanja tog značajnog priznanja u pulskoj Areni.
- Ovogodišnja Pula za vas je, druže Bauer, na neki način i mali povratak filmu.
-Donekle. Jedno pet-šest godina radio sam na televiziji. Za mene je to bilo određeno osvježenje: poslije dvadesetak godina rada s glumcima našao sam se u dokumentarnom programu televizije gdje je, da tako kažem, smijeh uistinu smijeh, a suze prave suze. U međuvremenu pokušao sam s jednim ili dva projekta doći na naš fond. Ti projekti, međutim, nisu prošli na Fondu jer te moje umjetničke estetiske koncepcije vjerojatno se nisu u to vrijeme uklapale u orijentacije i tokove našeg filma. A možda je greška bila u scenarijima. Ne znam.
Zavolio sam rad
s djecom
- Često ste posezali za dječjom literaturom i na osnovi tog literarnog žanra pravili filmove. Dosad ste snimili četiri filma s tom tematikom (»Sinji galeb«, »Ne okreći se, sine«, »Milijuni na otoku« i »Zimovanje u Jakobsfeldu<<)...
Ako mislite na dječje filmove i filmove o djeci, onda je stvarno tako. Međutim, dosta je vremena prošlo otkako radim i tu vrstu filmova, pa je u javnosti došlo do zabune. Od završenih djela s područja dječje literature jedino sam uzeo »Sinjeg galeba« od Toneta Seliškara i po njemu snimio film. Obično se misli da je i film »Ne okreći se, sine« ekranizacija jednog dječjeg romana. Međutim, Arsen Diklić tek je poslije filma napisao taj roman. Scenarij smo napisali zajednički. Film Zimovanje u Jakobsfeldu samo je djelomično nastao na osnovi romana »Salaš u malom ritu«. Iako su inspiracija i likovi uzeti iz tog djela, sam film nastao je na osnovi istoimene televizijske serije. U cijeloj je seriji trinaest priča, sedam zimskih i šest ljetnih. Jakobsfeld je napravljen od sedam zimskih nastavaka, šest ljetnih storija zapravo su ekranizacija »Salaša u malom ritu«, poznatog Diklićeva dječjeg romana i od toga ću sad praviti film. »Zimovanje« kao roman Diklić tek sada piše.
-Zašto ste se tako često odlučivali na snimanje filmova o djeci, odnosno dječjih filmova?
Takva mi je filmska biografija. Kao što i svi mi počinjemo, i ja sam, naravno, počeo kao dokumentarist. Napravio jedan dokumentarac o djeci koji je imao jako puno uspjeha. Kako je taj film imao puno uspjeha, rekli su mi da sam mlad i talentiran i dali mi igrani film na dječju temu. Tako je to počelo. Naravno, da sam i ja onda bio mlad i gnjevan i da mi nije valjalo ništa što su drugi radili. Međutim, zavolio sam rad s djecom. Meni su najdraži baš filmovi te vrste, ne isključivo dječji, kao što su bila prva dva, nego filmovi poput »Ne okreći se, sine« i ovaj najnoviji, koji, kao što sam već rekao, tretiram i kao film za djecu, a ne isključivo film za djecu.
- U posljednje vrijeme sve je češća pojava da režiseri sami počinju pisati scenarije. Je li to zbog nedostatka scenarija ili zbog nekih drugih razloga?
- Ponekad zaista nedostaje scenarija, ali ima i drugih razloga. Za nekoliko svojih filmova (od jedanaest, koliko sam ih snimio) sâm sam pisao scenarije, ali gotovo u svim filmovima bio sam koscenarist. Scenarij ili neka scena u scenariju može biti genijalna, ali što imamo od toga ako je ja kao režiser ne znam napraviti? Scenarij zato moram prilagoditi svojim mogućnostima i afinitetima. Mislim da je potrebno da režiser sudjeluje u jednoj fazi rada na scenariju, barem u zadnjoj, i da ga nekako skroji prema sebi. Zbog svega toga smatram da je ta pojava normalna i opravdana, jer je bolje da se prepravke i prilagođavanja vrše u izradi scenarija nego na samom filmu, kad mnogo lakše dolazi do promašaja.
Ne poštuje se
čak ni rad
-Mladi režiseri, međutim, upravo inzistiraju na tome da budu i glavni scenaristi.
Kod tih autora, kako vi kažete »mladih<<, i ne postoji scenarij u klasičnom smislu, jer ni ti filmovi nisu pravljeni u klasičnom smislu. Oni na tim filmovima traže nešto sasvim novo, sasvim drukčije ih komponiraju, druga im je dramaturgija, pa im je, vjerojatno, i potrebno da sami pišu scenarije. To su različiti pristupi.
Kad smo već spomenuli te mlade i, kako ih neki smatraju, »gnjevne«, što mislite o ovoj našoj mladoj filmskoj generaciji?
Mislim da su oni potrebna vitalnost kinematografije. No, cijela naša situacija, iako ne znam zašto, nekako je krivo uperena, krivo usmjerena. Pravimo nekakve razlike mladi-stari, pravimo razlike klasičan film-moderan film. Međutim, niti se mladi i stari isključuju, niti se moderni i klasični film isključuju. Ima samo dobrih i loših filmova, a forma je efemerna stvar, nešto što se neprestano mijenja i prolazi. Ostaje jedino ono što je dobro, ostaje samo dobar film. Nekako klubasidi prilazimo svemu: netko je za moderan film, isključivo moderan, i što nije moderan film, to ne valja. Ili netko je za klasičan film, pa što je moderan film opet ne valja ništa. E, tu mi griješimo, iako jedno drugo nikako ne isključuje.
Ne znam prave razloge pomanjkanju suvremenih filmova, ne znam da li nema tekstova, nismo li još previše u ovom, da tako kažem, dinamičnom, burnom vremenu, pa ga ne možemo pravo sagledati i prići mu. Međutim, ovogodišnjoj Puli gotovo su se svi suvremeni filmovi našli izvan službene konkurencije, a to nije stimulans, poticaj suvremenom filmu. Ako želimo dobiti suvremeni film, možda bismo morali biti čak i malo benevolentniji prema takvom filmu i stimulirati ga. Onako, ljudi se povlače, ne žele riskirati.
Stvarno bi moglo normalno živjeti, a time i pomoći ovoj našoj kinematografiji, dati ljudima da u miru stvaraju. Najveća je naša nesreća što nam filmski stvaraoci stvaraju u grču. Ili u financijskom grču ili u strahu da će ga netko na bezobrazan način popljuvati. U redu, često netko i ne uspije. Ali, može mu se to reći na normalan i pristojan način. Ali, često je to kod nas jako uvredljivo. Često se ne poštuje čak ni rad, iako bi trebalo respektirati barem trud koji je taj čovjek uložio u određeno djelo. Malo smo preegzaltirani u tim našim filmskim stvarima i raspravama i tu je, po mojem mišljenju, naša greška.
Festival u Puli najbolja je prilika da steknemo neke spoznaje o našem suvremenom filmu. Kako god okreneš, suvremeni film zapravo je eksperiment, a taj eksperiment treba negdje i provjeriti. A gdje bolje nego pred auditorijem od nekoliko tisuća ljudi? S druge strane, čini mi se da autori na neki način ne idu direktno. Nešto se uvijek zakukulji, ide na nejasne simbole i time se često pravi medvjeđa usluga filmu, jer običan gledalac to ne prima.
Međutim, film je ipak umjetnost gdje osim filma, potrebne i pune stolice. Ne možeš praviti film za tri prijatelja i nekoliko simpatizera koji će ti reći da si genijalan. Stolice, ipak moraju biti pune. Moraš pronaći način da, ne podilazeći nekim niskim ukusima, jasno i razumljivo kažeš što imaš reći. Da bi publiku mogao odgojiti, kako to mnogi kažu, moraš je najprije osvojiti, dobiti da sjedi. Ako je nemaš, koga ćeš odgajati? Tu je, vjerojatno, greška. U filmu, naravno, treba i eksperimentirati, ali govoriti direktnije, jasnije, nekako bliže gledaocu.
- Čini mi se da su mladi dosta nastradali ove godine. Spremni su prihvatiti dobar, klasičan film, eto, dobro su prihvatili vaš film, međutim njihovi filmovi često se a priori ne prihvaćaju.
Što se tiče ovogodišnje Pule, ne mogu vam puno reći, jer sam, osim svoga filma, vidio samo film Puriše Đorđevića, još dok je bio u »gruboj montaži«. Međutim, čini mi se da je pogriješeno što je uopće pravljena selekcija. To više što je ove godine naša kinematografija proizvela samo 16 filmova. Ne znam da li se žiri želio postaviti u ulogu neke cenzure. Ako je to to, čini mi se da je i to greška. Kod nas postoje raznorazni oblici društvene i samoupravne kontrole, a konačno gdje možete naći veću kontrolu od osam tisuća gledalaca u Areni?
Sjećam se projekcije filma Licem u lice<<. Sjedili smo u glumačkoj loži i gledaoci iza nas prepoznali su jednog »negativca« iz filma. Svaki put kad bi on na filmu rekao ili učinio nešto loše, odstraga su ga udarali po glavi. Publika je živjela, treptila s tim filmom. To je podrška suvremenom filmu, poslije ovakvog prijema reakcije, poslije punih kino-dvorana, nitko više ne može napasti jedan takav film. Autor se mora na nekoga osloniti, moraš za nekoga napraviti film, koji će biti prihvaćen. Kad dobije gledaoca iza sebe, onda je tek krenuo naprijed. Međutim, žalosno je da sada, kad još nema podrške publike, suvremeni film uvijek nekako dobiva po glavi.
Suvremeni film
dobija po glavi
-Vi ste »Jelena« dobili i za film »Licem u lice«, prvi film u nas koji je tretirao jednu suvremenu temu i za ono vrijeme, a i sada, bio vrlo političan. Na ovogodišnjoj Puli pojavilo se nekoliko suvremenih i na svoj način političkih filmova koji su, s izuzetkom Žižićeve »Kuće«<, kod žirija prošli dosta loše. Autori nisu baš skloni snimanju takvih filmova, pa i ako ih i snimaju, onda često osnovni problem zaviju, ometaju i zamotaju tako da se običan gledalac vrlo teško snalazi u svemu tome.
U vrijeme kad smo radili »Licem u lice«<, moram vam priznati da je bilo uzbudljivo i komplicirano snimiti jedan takav film. To nije mogao biti bolji, odnosno lošiji film, samo ili-ili. Živeći u današnje vrijeme, tretirati suvremene teme jako je odgovorno, odgovorno i časno. Ako se upusti u takvo što, autor ima strašno velik broj kritičara. Ne kritizera, nego kritičara, koji zajedno s njim žive u tom vremenu, zajedno s njim osjećaju to vrijeme, zajedno s njim ga znaju.
Kako je publika
glasala za
»JELENA«
Publika je svake večeri, nakon prikazivanja filmova u pulskoj Areni, glasala za VUS-ovu nagradu »JELEN«<. Nakon zbrajanja glasova i izračunavanja prosječnih vrijednosti odlučeno je tko će dobiti ovogodišnju nagradu.
Nakon završetka festivala rang-ljestvica publike izgleda ovako:
FILM
1. »Zimovanje u Jakobsfeldu<<
- u režiji Branka Bauera
CFS Košutnjak - OOUR »Avala-film«<, Beograd
4,358
2. »Dr Mladen<<
-u režiji Midhata Mutapčića
Studio-film, Sarajevo
4,353
3. »Crvena zemlja<<
- u režiji Torija Jankovića
»Film danas«<, Beograd
4,341
4. »Hitler iz našeg sokaka<<
-u režiji Vladimira Tadeja
»Jadran-film«<, Zagreb
4,306
5. »Kuća<<
- u režiji Bogdana Žižića
»Jadran-film«<, Zagreb
4,066
6. »Priča o dobrim ljudima<< 4,022
u režiji Franca Štiglica
»Viba-film«<, Ljubljana
7. »Okovani šoferi<<
- u režiji Vladimira Pavlovića
Filmski studio, Titograd
3,830
8. »Divota prašine<<
- u režiji Milana Ljubiča
»Viba-film«<, Ljubljana
3,562
9. »Jad«<
- u režiji Kirila Cenevskog
»Vardar« film Skopje
2,973
10. »Strah«<
-u režiji Matjaža Klopčića
»Viba« film Ljubljana
2,940
S pirotehnikom
ne znam raditi
S pirotehnikom ne znam raditi i ne radim. Uvijek tražimo nekakve eksperimente u formi, a novo ne tražim i u sadržaju. U »Zimovanju u Jakobsfeldu« željeli smo da u odnosu na ratni film damo nešto novo i u sadržaju. A ovakav sadržaj najprikladnije je bilo obraditi u klasičnoj formi.
Osim Tadejeva filma »Hitler iz našeg sokaka«, ovo je jedini naš film koji analizira problem folksdojčera. Što vas je nagnalo da se pozabavite ovom vrlo osebujnom tematikom?
Prije svega Diklićeva priča. Osim toga. Vojvodina je stvarno živjela u vrlo specifičnim uvjetima. Mnogi od nas mislili su u ono vrijeme da se, s obzirom na to da je u Vojvodini bilo kruha i slanine, tamo lako i ratovalo. Ipak, tamo se vodio rat druge vrste, na drugi način. Njemačka, srpska, slovačka sela u Vojvodini živjela su u relativnoj slozi sve dok se nije pojavio fašizam i njemačkoj manjini dao vlast. Sve se tada izvitoperilo i izobličilo. Osnovni odnos u filmu ipak su odnosi između djece. Djeca su i jedno, djeca su i drugo, a htjeli smo prikazati koliko je tu djecu fašizam izvitoperio, neke od njih poživinčio.
Nagrada je i svojevrsna potvrda djela, pogotovu ako se do nje dođe glasanjem jednog velikog auditorija. Što ona znači za vas osobno i za Branka Bauera, filmskog režisera?
- Meni je »Jelen« neobično draga nagrada. Naročito stoga što je moj, ako tako mogu reći, umjetnički credo uvijek bio praviti film koji će se svidjeti i koji će publika voljeti. Ovogodišnji »Jelen« potvrda mi je da sam bio na dobrom putu.
Filmski režiser Branko Bauer ispred velikog ekrana pulske Arene prima statuu JELEN akademskog kipara Dušana Džamonje od našeg urednika Zorana Bošnjaka
Razgovarao Zoran BOŠNJAK
Ta članek še ni bil pregledan.
- Področja
- Film in TV Nagrade
- Oznaka arhivskega gradiva
- 1975-08-13-31_799-7