Preskoči na glavno vsebino
Oder Portal slovenskih uprizoritvenih umetnosti
Enciklopedija

Po kazni u banji

S. Šterić, Studio, 31. 5. 1975

Dostop do članka je zaklenjen

Nekatere vsebine so zaradi zaščite avtorskih pravic dostopne samo uporabnikom z odobrenim dostopom.

  • Izpolnite vlogo za dostop

    Ogled gradiva bo omogočen za 30 dni.

    Izpolni vlogo
  • Dostop imam že odobren

    Prijavite se z geslom, ki ste si ga izbrali.

    Prijavi se
>>Studijevi<< reporteri na mjestu snimanja serije ● Priča čika Ra- doja o slovenskim izbjeglicama ● Umjesto kazne četiri godine prijateljstva Scena iz serije »Žive veze« (lijevo) u kojoj Nijemci tjeraju Slovence v izbjeglištvo, a na slici desno današnja snimka obitelji Bajić u čijoj su kući našle utočište slovenske izbjegli. Smiraj svibanjskog dana. Nešto je sada tamnija zelena dolina kroz koju se probija Zapadna Morava da bi se pedesetak kilometara istočnije, kod Stalaća, udružila s Južnom. Asfaltni put pred nama sve se više isteže. Tri se sata vozimo od Beograda. Naš je cilj Medveda, selo u blizini Vrnjačke banje i Trstenika, u srcu Srbije. Stigli smo nešto prije mraka, tako da smo bez pomoći električnog svjetla mogli razgledati dvorište porodice Bajić, naših domaćina. U tom dvorištu jesenas se snimala dramska serija »Žive veze«, koprodukcija Ljubljanske i Beogradske televizije, čiju ćemo treću, posljednju epizodu gledati idućeg četvrtka uvečer. Doček uz muziku Stotine slovenskih porodica Nijemci su 1941. protjerali u Srbiju, o čemu nam govori i trilogija Antona Ingoliča »Žive veze<<. Putovali Slovenci danima do Srbije, do Kraljeva, Trstenika, Vrnjačke Banje, okolnih sela. Premda nisu znali da ih tamo ne čeka tako teška kazna kao što su im Nijemci priprijetili, razmišljali su o svemu, pribojavali se, kad tamo trsteničkoj stanici dočekaše ih uz glazbu i riječi »Dobro došli, braćo Slovenci<<. Dobro, čika Radoje, kako je to bilo, pričajte - pitamo 68-godišnjeg Radoja Bajića. - Deder, vi, lepo uzmite prvo slatko i vodu, pa ćemo onda po rakijicu i kaficu, a to ćemo lako, neće nam to pobeći. Onda onako, domaćinski, obraća se svojoj ženi Milani (70) i snahi Zlati (47). Tu je i njegov sin Radoš (51), koji će i te kako pomoći svom ocu da se prisjeti tih davnih dana. Patnje profesora matematike To vam je bilo četrdeset i prve, ali, kad ono beše, bogati, Radoje, mislim maja da je bilo. Da, krajem maja. Dakle, Nemci su već bili tu, ali ovdje, u Medvedi, nismo ih mnogo primećivali. Oni su, čim su stigli, naredili nama seljacima da radimo svoj posao kao da se ništa nije dogodilo. Jest, radili smo mi svoj posao, ali vraga kao da se ništa nije dogodilo! I tako, jednoga dana pozove nas predsednik trsteničke štine, i načelnik, valjda se tako onda zvao, i kaže nam: »Slušajte, ljudi, sutra stižu slovenačke porodice. Nemci su ih proterali jer muške glave nisu želele da s njima sarađuju, da obuku uniformu hitlerovske vojske. Mi ćemo ih sutra dočekati i ko može neka primi po jednu porodicu. Ali, nešto da vam kažem: to su sve mahom trgovci, profesori, učitelji, ljudi koji nisu navikli da rade na zemlji...<< Bogami - smješka se čika Radoje - neki se od naših poplaše zbog toga. Dobro, ako ima hleba za nas, bit će i za njih, ljudi smo, nego šta, ali malo se uplašimo zbog toga što ne možemo da računamo neku njihovu pomoć. A posle je sve ispalo i malo tako i malo drukčije. I sada, to da vam kažem, osvane lep dana, upregnem ti ja konje u karuce i pravac u Trstenik, na železničku stanicu. Nismo dugo čekali, eto ti ćire, brekće i svira, ulazi na peron, a ciganska kapela, i ona svira, tresti ceo Trstenik! Slovenci u čudu: šta je sad to? Onda ti se lepo ispozdravljamo, izljubimo, bilo je i plakanja, nego šta! Raspored, tko će koga uzeti, izvršen je u osnovnoj školi. U jednoj učionici jedan profesor matematike iz Velenja, Miloš Plas, našao se u đačkoj klupi. »Gospodine profesore, rekoše mu tada, »ima jedna domaćinska porodica, tu, Medvedi, sedam kilometara odavde, porodica braće Bajić. Pošteni su, dobri domaćini, imućni. Bilo bi za vas najbolje da vi budete kod njih.<< Tako je i bilo. Miloš Plas ostao je četiri i pol godine u kući u kojoj sjedimo danas, u dvorištu po kojem šetamo. - Sećam se kao sada - priča Radoš Bajić kad smo seli da večeramo. Ja sam tada imao osamnaest godina, momak već. Sedimo. Majka spremila čorbu i kupus, a Miloš, kada je malo prezalogajio, pita mog strica Božu, tatina starijeg brata: »Je li slobodno da uzmem još malo?<< Mi svi u smeh. Uzmi, prijatelju, koliko te volja! Sipaj samo! Imamo mi, ovo je bogata kuća, ne brini! I nije bilo potrebno da nam Bajići o tome pričaju. Jedan pogled dovoljan je da se sve odjednom vidi: njihovo je imanje od sedam hektara, onda je bilo još veće, poznati su ratari i vinogradari. Vrijedni ljudi, pa imaju. Čika Radoja smo, na primjer, zatekli kako ispred štale nešto lopatom čeprka. Poslije nam je Radoš objasnio da to njegov otac i nije morao raditi, ali, eto, navikao tako po cijeli dan. - Jednog dana vratimo se mi s polja, a Miloš Plas (umro je siroti Miloš pre nekoliko godina) sedi u ladnjaku i plače. »Sta bi, prijatelju, šta je sad?« On nije imao nikoga od porodice, nije bio oženjen, znali smo da oko toga nema šta da brine. - Prijatelji, sve je lepo ovde. Ima svega i da se jede, i dobrog vina i dobre rakije, i po ceo dan uživam. Ali, imam jednu drugu muku, nemam cigare! Radoje Bajić se izgubi, nije ga bilo pet-šest sati (ne sjeća se točno je li skoknuo do Trstenika ili možda do Vrnjačke Banje) i kad se vratio, donio je dvije kutije po sto cigareta. »Izvolite. profesore, i taj smo problem rešili, barem za neko vreme!<< Profesor matematike uz čudenje je uzviknuo: »Uh, bogamu, domaćine, pa to je dvesta komada!<< Berba grožđa u jesen 1941. još nije počela a Bajići su upoznali višečlanu porodicu trojice braće Rajnik iz Slovengradeca. Ivan, Jože i Drago, sa suprugama i šestoro djece, bili su stacionirani u Vrnjačkoj Banji kad je jednoga dana profesor Miloš Plas javio svojim domaćinima u Medvedi da njegovi zemljaci, desetak kilometara odatle, gladuju. Radoje, brat mu Boža i momak Radoš malko se zamisle i donesu odluku: - Nećemo umreti od gladi ako i tim ljudima pomognemo. Kao prvo, odmah smo iz našeg mlina u obližnjem selu Grabovcu dali sto kilograma brašna. U toku sve četiri ratne godine, otprilike jednom na tjedan, jedan od braće Rajnik dolazio je u Medveđu po one najpotrebnije životne namirnice ili je netko od Bajića odlazio u banju s natovarenim konjskim kolima. Braća Rajnik, od kojih je danas samo Drago živ, nikada to nisu zaboravila. Na jednoj svečanoj večeri hotelu, uz 500 prisutnih Slovenaca i Srba, duhoviti Ivan Rajnik u svojoj je zdravici rekao otprilike i ovo: Nijemci mislili da nas kazne, a mi po >>kazni<< cijeli rat u čuvenoj banji! To ni danas ne može svatko sebi dopustiti, možda petnaest-dvadeset dana, ali četiri godine - nikako! - Bio tu za vreme rata, kod naših komšija, jedan momak, Petar se zvao - priča čika Radoje. Vredan dečko, pomagao je, trčao, nikad nije sedeo skrštenih ruku. Kad se rat završio, sa ostalima i on se vratio u svoju Sloveniju. A pre nekoliko godina, baš kad smo jednom išli u Maribor, voz se zaustavi u Zidano Mostu, kad na stanici Petar! On me vidi, pritrči, skoči i počne da me grli i izvlači kroz prozor. Svet gleda, čudi se, zamalo da bude gužve. Mi tu sidemo zog našeg Petra i za Maribor krenemo drugim vozom. Potkraj listopada prošle godine došli su u Medveđu ljudi s televizije da snime »Žive veze«. Ja im pridem, ne znam ni ko su ni šta su - Radoš se još smije kad o tome priča. Fini ljudi, a za vreme snimanja, koje je trajalo mesec dana, niti jednog jedinog trenutka nije bilo nikakva problema. Bilo ih je oko pedesetak. Samo smo im rekli: sada je berba grožđa, mi smo preko dana u vinogradu, vi se ponašajte kao kod kuće. Nije nas ništa začudilo kad smo čuli da su povremeno u scenariju vršene i izmjene, jer su Bajići bili i konzultanti, neka vrsta supervizora. S. Šterić

Ta članek še ni bil pregledan.

Oznaka arhivskega gradiva
1975-05-16-31_799-8
Javi napako na oder@slogi.si.