Po kazni u banji
S. Šterić, Studio, 31. 5. 1975
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
>>Studijevi<< reporteri na mjestu
snimanja serije ● Priča čika Ra-
doja o slovenskim izbjeglicama
● Umjesto kazne četiri godine
prijateljstva
Scena iz serije »Žive veze« (lijevo) u kojoj
Nijemci tjeraju Slovence v izbjeglištvo, a na
slici desno današnja snimka obitelji Bajić u
čijoj su kući našle utočište slovenske izbjegli.
Smiraj svibanjskog dana.
Nešto je sada tamnija zelena dolina kroz koju se
probija Zapadna Morava da
bi se pedesetak kilometara
istočnije, kod Stalaća, udružila s Južnom. Asfaltni put
pred nama sve se više isteže. Tri se sata vozimo od
Beograda. Naš je cilj Medveda, selo u blizini Vrnjačke banje i Trstenika, u srcu Srbije. Stigli smo nešto
prije mraka, tako da smo
bez pomoći električnog
svjetla mogli razgledati
dvorište porodice Bajić, naših domaćina. U tom dvorištu jesenas se snimala
dramska serija »Žive veze«,
koprodukcija Ljubljanske i
Beogradske televizije, čiju
ćemo treću, posljednju epizodu gledati idućeg četvrtka uvečer.
Doček uz muziku
Stotine slovenskih porodica Nijemci su 1941. protjerali u Srbiju, o čemu
nam govori i trilogija Antona Ingoliča »Žive veze<<.
Putovali Slovenci danima
do Srbije, do Kraljeva, Trstenika, Vrnjačke Banje,
okolnih sela.
Premda nisu znali da ih tamo ne čeka tako teška kazna kao što su
im Nijemci priprijetili, razmišljali su o svemu, pribojavali se, kad tamo
trsteničkoj stanici dočekaše
ih uz glazbu i riječi »Dobro došli, braćo Slovenci<<.
Dobro, čika Radoje,
kako je to bilo, pričajte -
pitamo 68-godišnjeg Radoja
Bajića.
- Deder, vi, lepo uzmite
prvo slatko i vodu, pa ćemo onda po rakijicu i kaficu, a to ćemo lako, neće
nam to pobeći.
Onda onako, domaćinski,
obraća se svojoj ženi Milani (70) i snahi Zlati (47).
Tu je i njegov sin Radoš
(51), koji će i te kako pomoći svom ocu da se prisjeti tih davnih dana.
Patnje profesora
matematike
To vam je bilo četrdeset i prve, ali, kad ono beše,
bogati, Radoje, mislim maja da je bilo. Da, krajem
maja. Dakle, Nemci su već
bili tu, ali ovdje, u Medvedi, nismo ih mnogo primećivali. Oni su, čim su stigli,
naredili nama seljacima da
radimo svoj posao kao da
se ništa nije dogodilo. Jest,
radili smo mi svoj posao,
ali vraga kao da se ništa nije dogodilo! I tako,
jednoga dana pozove nas
predsednik trsteničke
štine, i načelnik, valjda se
tako onda zvao, i kaže nam:
»Slušajte, ljudi, sutra stižu
slovenačke porodice. Nemci
su ih proterali jer muške
glave nisu želele da s njima
sarađuju, da obuku uniformu hitlerovske vojske. Mi
ćemo ih sutra dočekati i ko
može neka primi po jednu
porodicu. Ali, nešto da vam
kažem: to su sve mahom
trgovci, profesori, učitelji,
ljudi koji nisu navikli da
rade na zemlji...<<
Bogami - smješka se
čika Radoje - neki se od
naših poplaše zbog toga.
Dobro, ako ima hleba za
nas, bit će i za njih, ljudi
smo, nego šta, ali malo se
uplašimo zbog toga što ne
možemo da računamo
neku njihovu pomoć. A posle je sve ispalo i malo
tako i malo drukčije. I sada, to da vam kažem, osvane lep dana, upregnem ti ja
konje u karuce i pravac u
Trstenik, na železničku stanicu. Nismo dugo čekali, eto
ti ćire, brekće i svira,
ulazi na peron, a ciganska
kapela, i ona svira, tresti
ceo Trstenik! Slovenci u
čudu: šta je sad to? Onda
ti se lepo ispozdravljamo,
izljubimo, bilo je i plakanja, nego šta!
Raspored, tko će koga
uzeti, izvršen je u osnovnoj školi. U jednoj učionici
jedan profesor matematike
iz Velenja, Miloš Plas, našao se u đačkoj klupi. »Gospodine profesore, rekoše
mu tada, »ima jedna domaćinska porodica, tu,
Medvedi, sedam kilometara
odavde, porodica braće Bajić. Pošteni su, dobri domaćini, imućni. Bilo bi za vas
najbolje da vi budete kod
njih.<<
Tako je i bilo. Miloš Plas
ostao je četiri i pol godine
u kući u kojoj sjedimo danas, u dvorištu po kojem
šetamo.
- Sećam se kao sada -
priča Radoš Bajić kad
smo seli da večeramo. Ja
sam tada imao osamnaest
godina, momak već. Sedimo. Majka spremila čorbu i
kupus, a Miloš, kada je malo prezalogajio, pita mog
strica Božu, tatina starijeg
brata: »Je li slobodno da
uzmem još malo?<<
Mi svi u smeh. Uzmi, prijatelju, koliko te volja! Sipaj samo! Imamo mi, ovo je
bogata kuća, ne brini!
I nije bilo potrebno da
nam Bajići o tome pričaju.
Jedan pogled dovoljan je
da se sve odjednom vidi:
njihovo je imanje od sedam
hektara, onda je bilo još
veće, poznati su ratari i vinogradari. Vrijedni ljudi,
pa imaju. Čika Radoja smo,
na primjer, zatekli kako
ispred štale nešto lopatom
čeprka. Poslije nam je Radoš objasnio da to njegov
otac i nije morao raditi, ali,
eto, navikao tako po cijeli
dan.
- Jednog dana vratimo
se mi s polja, a Miloš Plas
(umro je siroti Miloš pre
nekoliko godina) sedi u ladnjaku i plače. »Sta bi, prijatelju, šta je sad?« On nije
imao nikoga od porodice,
nije bio oženjen, znali smo
da oko toga nema šta da
brine.
- Prijatelji, sve je lepo
ovde. Ima svega i da se jede, i dobrog vina i dobre
rakije, i po ceo dan uživam.
Ali, imam jednu drugu muku, nemam cigare!
Radoje Bajić se izgubi,
nije ga bilo pet-šest sati (ne
sjeća se točno je li skoknuo
do Trstenika ili možda do
Vrnjačke Banje) i kad se
vratio, donio je dvije kutije
po sto cigareta. »Izvolite.
profesore, i taj smo problem
rešili, barem za neko
vreme!<<
Profesor matematike uz
čudenje je uzviknuo: »Uh,
bogamu, domaćine, pa to je
dvesta komada!<<
Berba grožđa u jesen 1941.
još nije počela a Bajići su
upoznali višečlanu porodicu
trojice braće Rajnik iz Slovengradeca. Ivan, Jože i
Drago, sa suprugama i
šestoro djece, bili su stacionirani u Vrnjačkoj Banji
kad je jednoga dana profesor Miloš Plas javio svojim
domaćinima u Medvedi da
njegovi zemljaci, desetak
kilometara odatle, gladuju.
Radoje, brat mu Boža i momak Radoš malko se zamisle i donesu odluku:
- Nećemo umreti od gladi ako i tim ljudima pomognemo. Kao prvo, odmah
smo iz našeg mlina u obližnjem selu Grabovcu dali
sto kilograma brašna.
U toku sve četiri ratne
godine, otprilike jednom na
tjedan, jedan od braće Rajnik dolazio je u Medveđu
po one najpotrebnije životne namirnice ili je netko od
Bajića odlazio u banju s natovarenim konjskim kolima.
Braća Rajnik, od kojih je
danas samo Drago živ, nikada to nisu zaboravila. Na
jednoj svečanoj večeri
hotelu, uz 500 prisutnih
Slovenaca i Srba, duhoviti
Ivan Rajnik u svojoj je
zdravici rekao otprilike i
ovo:
Nijemci mislili da nas
kazne, a mi po >>kazni<< cijeli rat u čuvenoj banji! To
ni danas ne može svatko sebi dopustiti, možda petnaest-dvadeset dana, ali četiri godine - nikako!
- Bio tu za vreme rata,
kod naših komšija, jedan
momak, Petar se zvao - priča čika Radoje. Vredan dečko, pomagao je, trčao, nikad nije sedeo skrštenih ruku. Kad se rat završio, sa ostalima i on se vratio u svoju Sloveniju. A pre nekoliko godina, baš
kad smo jednom išli u Maribor, voz se zaustavi u Zidano Mostu, kad na stanici Petar! On me vidi,
pritrči, skoči i počne da me
grli i izvlači kroz prozor.
Svet gleda, čudi se, zamalo
da bude gužve. Mi tu sidemo zog našeg Petra i za
Maribor krenemo drugim
vozom.
Potkraj listopada prošle
godine došli su u Medveđu ljudi s televizije da snime »Žive veze«.
Ja im pridem, ne znam
ni ko su ni šta su - Radoš
se još smije kad o tome
priča. Fini ljudi, a za
vreme snimanja, koje je
trajalo mesec dana, niti
jednog jedinog trenutka nije bilo nikakva problema.
Bilo ih je oko pedesetak.
Samo smo im rekli: sada je
berba grožđa, mi smo preko dana u vinogradu, vi se
ponašajte kao kod kuće.
Nije nas ništa začudilo
kad smo čuli da su povremeno u scenariju vršene i
izmjene, jer su Bajići bili i
konzultanti, neka vrsta supervizora.
S. Šterić
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Gledališče Film in TV
- People
- Anton Ingolič
- Archival material identifier
- 1975-05-16-31_799-8