Brisani i dopisivani Lorka
Eli Finci, Politika, 3. 7. 1963
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
Kulturni život SAVREMENO POZORIŠTE — SCENA NA TERAZIJAMA
BRISANI I DOPISIVANI LORKA
Ljubav gospodina Perlimplina Federika Garsija Lorke u adaptaciji i režiji Jovana Putnika
Postavljajući, pre nekoliko godina, Ljubav gospodina Perlimplina Federika Garsija Lorke na scenu Narodnog pozorišta u Novom Sadu kao čisto lirsku dramu baladičnog karaktera, Jovan Putnik kao da je iscrpao sve svoje potrebe u traganju za lirskim u ovom tekstu što ga je sam autor, igrajući ga na kamernim scenama, nazivao „ljubavnim aliluja". U svojoj novoj režiji ove farsične lirske balade, na terazijskoj sceni Savremenog pozorišta, Jovan Putnik krenuo je od vizuelnog bogatstva Lorkine drame, i od njegove realizacije, glumačkim i baletskim sredstvima, očekivao razrešenje svih vidova i problema drame. Treba odmah reći, da za takvu jednu koncepciju Ljubav gospodina Perlimplina pruža više no zanimljive mogućnosti. Tekst je lirski stilizovan i sveden, lica jarko simbolizovana, cela fabula više jedna farsično-alegorijska arabeska negoli razuđena i celovita realistička drama.
Ćudljiva mašta Jovana Putnika, koja se toliko puta dosad poslužila piščevim tekstom samo kao povodom za sopstvene izlete, i ovoga puta razigrala je svoje autorske ambicije. U samom tekstu, ona je brisala i dopisivala, opravljala i dopravljala, menjala i preobličavala. Od Lorkinog dramskog scenarija ostao je samo osnovni kostur i ispretrgana povesma lirskog dijaloga. Što je najgore, duh dopisanih i preobraženih scena vidljivo je odudarao od suštinskog karaktera Lorkine vizije, od koloritnog stila kojim on tu viziju strasno ostvaruje. A i baletske nadopune i interpretacije (svadba, san i dr.), u koreografiji Irene Kiš, više su izražavale konfuzna i tumultna htenja reditelja, nego čistu, lirski esencijelnu Lorkinu alegorijsku basnu. Jednostavan i jasan u ciljevima koje sebi postavlja, Lorka je rafinovano uprošćen i u sredstvima, direktnim i simboličnim, koja upotrebljava za ovaploćenje svoje suštinski lirske vizionarnosti. Najčešće, to su hemijski čisti elementi strasti, nagona i čežnje, u uznemirenom ritmu i jarke sonornosti, intenzivni, kao sa metalnih žica gitare. Međutim, rediteljska zamisao Jovana Putnika imala je nečeg konfuznog, tromog, morbidno zamršenog. Dok je scenograf i kostimograf Dušan Ristić vizuelni izgled scene rešavao u tri osnovne boje, crvenoj, crnoj i beloj, rediteljeva pikturalna faktura ostvarena je mutnom gamom nečistih boja.
Rediteljevo pomeranje Lorkine lirsko-dramske suštine ponajviše se osetilo u glumačkim tumačenjima. Don Perlimplin Dragutina Dobričanina bio je samo jedan dobroćudni, sažaljenja dostojni starac, komične blagorodnosti, bez ikakve španske grandece u stavu i postupcima i bez one čudovišne mašte kojom snuje i ostvaruje mitsku klopku samome sebi. Belisa Tamare Miletić više je bila hladna, racionalno ustrojena nordijska porculanska lutka sa naslovnih strana nedeljnih ilustrovanih listova, negoli strasno, instinktom vođeno i čulno razigrano žensko biće, plameno i vibrantno oličenje neutažive ženske čežnje za ljubavlju. Jedini autentični Lorkin lik ostvarila je Tatjana Lukanova. Njena Markolfa imala je obilje izražajnih karakteristika ljubavi i žrtvovanja, odanosti i samozataje.
Muzika Jovana Jovičića, bolnog i grcavog tembra, u svemu je, svojom zvučnošću i svojom snagom, odlučno prkosila Putnikovoj u stranu zaošijanoj rediteljskoj mašti. U njenoj čežnjivosti kao da se slutila tuga za prezrenim i ugušenim Lorkom.
Dragutin Dobričanin i Tamara Miletić
Eli Finci
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Gledališče Refleksija in publicistika
- Archival material identifier
- 1963-11-1701-1800_1912