O licemeru ili licemerju
Slobodan Selenic, Borba, 12. 11. 1964
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
O licemeru ili licemerju
Molijer: „Tartif“ premijera y Jugoslovenskom Dramskom pozorištu, reditelj Slavko Jan, u naslovnoj ulozi Mija Aleksić.
Da li je „Tartif“, čuvena Molijerova komedija koju je Jugoslovensko dramsko pozorište prikazalo kao svoju drugu premijeru u ovoj sezoni - komedija o licemeru, ili komedija o licemerju? Ukoliko je priča o uljezu Tartifu, crnorizcu koji se uvuče u kuću prostodušnog i priglupog plemića Orgona da bi u njoj svojom lažnom pobožnošću i moralnom pravnošću, svojim dobro smišljenim ponašanjem, postao gospodar, - ukoliko je, drugim rečima „Tartif“ priča o jednom veštom licemeru i njegovoj zaslepljenoj žrtvi, ova komedija je pre svega komedija naravi, najinteresantnija po svojim psihološkim valerima. Ukoliko je „Tartif" komedija o licemerju, ako je reditelju važnije da podvuče društveni vid te moralne deformacije, ova komedija nadrasta ne samo psihološke okvire komediografske studije jednog karaktera, već i vreme u kome je i mala nesumnjivu društvenu aktuelnost, i postaje komedija o licemerju osobini svih doba i svih vremena sem onih, retkih, najburnijih i najčistijih.
Ki bezizglednost čovekove situacije, čoveka koji je ugrožen, s jedne strane, tartifovskom, licemernom taktikom, a s druge, u podjednakoj i većoj meri, glupošću onih koji bi mogli da stanu na put tartifovskom lukavstvu, - režija može od ove komedije da napravi gorku i potresnu predstavu koja se u svom osnovnom tonu doživljava ipak kao tragedija.
Da bi do kraja sproveo ovakvu koncepciju, reditelju će, naravno smetati poltronski i kompromiserski rasplet ove komedije, koja bi, da je Molijer bio slobodan da kaže istinu do kraja, morala da se završi stvarnim izbacivanjem svih poštenih iz Orgonove kuće u kojoj bi ostao samo Tartif i možda, uz njega, gospođa Pernel. Budući da je ovakvu dramaturšku intervenciju nemoguće sprovesti, a da se ne naruši Molijerov književni integritet, reditelj bi drugom delu komada morao da da ironičan prizvuk i da na taj način iskaže stav prema lažnom i neuverljivom finalu koje deluje optimistično, i u suprotnosti je sa gotovo svim istinama o svetu i ljudima koje su rečene u „Tartifu“.
Reditelj Jan to nije učinio. Suviše pravolinijan, ako tako može da se kaže, i da bi se iskazala precizno i do kraja, mora da reši i problem kompromisa koje je u raščlanjavanju ove društvene situacije Molijer iz sasvim razumljivih razloga morao da pravi. Podvlačeći bezizglednost čovekove situacije, čoveka koji je ugrožen, s jedne strane, tartifovskom, licemernom taktikom, a s druge, u podjednakoj i većoj meri, glupošću onih koji bi mogli da stanu na put tartifovskom lukavstvu, - režija može od ove komedije da napravi gorku i potresnu predstavu koja se u svom osnovnom tonu doživljava ipak kao tragedija.
Uprkost ovom organskom nedostatku predstave, koji je, istini za volju i osnovni nedostatak Molijerovog teksta, veoma je interesantan način na koji je Jan u predstavi pokazao onaj deo sveta koji je ugrožen tartifizmom. Od pred kojom gomila mladih, lepo obučenih i čestitih, veselih i pravih ljudi izgleda savršeno nemoćna. U ovom delu predstave škrtost izražajnih sredstava koje koristi Aleksić sugeriše upravo snagu tartifovske taktike i određenost njegovih postupaka koji moraju da dovedu do cilja, pa baš zato, koncepcijski tako čvrsto usmerena u prvom delu, predbacujući prvu ideju koja se nameće i koja upućuje reditelja da apsolutno nemoralnom Tartifu suprotstavi svet apsolutno poštenih i ugroženih ljudi. Jan u vrlo suptilnom rediteljskom prosedeu ukazuje i na hedonističku omlitavelost, na snobizam i ljudsku nezrelost onih koji se suprotstavljaju Tartifu i na opasnu nedoraslost Orgona koji bi trebalo da ga onemogući. U ovom delu posla imao je izvrsne saradnike u ansamblu Jugoslovenskog dramskog pozorišta.
Iz Molijerovog „Tartifa“ na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta
Dramskog pozorišta
stava koja suviše poslušno sledi tekst u drugom delu, naglo pada i deluje neuverljivo.
Uprkost ovom organskom nedostatku predstave, koji je, istini za volju i osnovni nedostatak Molijerovog teksta, veoma je interesantan način na koji je Jan u predstavi pokazao onaj deo sveta koji je ugrožen tartifizmom. Od...
Čini se da treba pre svega pomenuti izvrsnu kreaciju Ljubiše Jovanovića. Njegov Orgon je dovoljno glup i zaslepljen i dovoljno tirannin, dovoljno naivan i dovoljno nemilosrdan da bismo mogli poverovati u čudesna zbivanja koja su posledica prevejanosti i Tartifove ljudske gluposti koja je posledica rasprostranjenih i dogmatskih zabluda vremena. Kao najelokventniji i najsposobniji (pored Kleanta jedino sposobni) branilac zdravog razuma od mračnih i licemernih Tartifovih planova, pojavljuje se mala služavka Dorina, koju je tumačila Maja Čučković, i u alternaciji, Dara Čalenić. Dok je Dara Čalenić igrala renesansno veselu i duhovitu služavku koja se Orgonu i Tartifu protivi više jezikom nego razumom, Maja Čučković je i po karakteru male služavke tražila vrednosti koje opravdavaju dorinino mesto u ovoj komediji licemerja.
Odnos smešnog i tužnog je uopšte u ovoj predstavi čudno postavljen: Mija Aleksić čini mali glumački podvig i igra konzekventno protiv sebe, pravi jednog vrlo opasnog, ali ni malo smešnog Tartifa; Ljubiša Jovanović čiji Orgon po svemu, od odevanja do frizure i manira pripada netartifovskom svetu, igra tako da je jedino logično obrazloženje za Orgonovo slepo pristajanje uz licemera njegova beskonačna glupost, pre svega i iznad svega smešna glupost. U debalansu koji se na ovaj način stvara u predstavi vrlo je važna uloga dorine. Površna i lepršava Dorina Čalenićeve ubijala je gorke prizvuke koje je komadu davao Mija Aleksić, dok je Maja Čučković svojom intelektualnom i misaonom superiornošću nad Orgonom, pokazivala do koje je mere, za krajnje zaključke o svetu, malo važno što je Orgon smešan i zaslepljen među ljudima koji su i inače na vaj ili onaj način uvek žrtve ovih ili onih zabluda.
Iz ansambla svakako treba pomenuti Olgu Spiridonović koja je Elmiru igrala šarmantno i graciozno, sigurnog Zorana Ristanovića kao Kleanta, i Rahelu Ferari čija bi gospođa Pernel u prvoj sceni zaslužila mnogo više komplimenata da je svoj tekst govorila malo jasnije. Izvrstan melodičan prevod Sime Pandurovića omogućavao je čisto i jasno kazanu repliku, ali ona kao čista i jasna nije uvek dopirala do nas u gledalištu.
Dekor, kostimi i maske Dušana Ristića skladno su delovali kao celina (iz koje se izdvajas svojom lepotom kostim Elmire), dok su u rediteljskom pogledu odgovarali svim zahtevima mizanscena i atmosfere.
Slobodan SELENIĆ
- Categories
- Gledališče Refleksija in publicistika
- Note
- Tartuffe; Jugoslovensko dramsko pozorište (JDP); Mija Aleksić; Ljubiša Jovanović; Maja Čučković; Dara Čalenić; Olga Spiridonović; Zoran Ristanović; Rahela Ferari
- Archival material identifier
- 1964-11-3001-3100_3067