Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Traganja i ciljevi televizijske glume

Đorđe Đurđević, Borba, 30. 8. 1965

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
3. VIL TELEVIZIJA TRAGANJA I CILJEVI TELEVIZIJSKE GLUME U poslednje vreme, od kako duhvata pribavila ugled i u svetu a i kod nas izvesni Dramski oblici sve sigurnije i neposrednije zauzimaju zapažena mesta u televizijskim programima, govori se i piše o televizijskoj glumi koja se od teatarske ili filmske ne razlikuje samo zato što pripada jednom specifičnom medijumu, nego i stoga što su njene izražajne mogućnosti doista jedna nova i samosvojna pojava u glumačkom stvaralaštvu uopšte. Dok je film nastojao, i u tome ubedljivo uspevao, da izraz kojim su se njegova glumačka obeležja razlikovala od teatarskih postane jedinstveni, skladni rezultat određenih vizuelnih, auditivnih i naravno, estetskih zakonitosti - bilo je jasno da se u njegovim okvirima ne mogu održati mnogi utvrđeni postulati pozorišne glume i pozorišnih glumačko-stilskih znamenja. Ono što se popularno, i ne samo tako, naziva filmskim jezikom, dakle onom stvaralačkom oblašću koja podrazumeva brojne novine u tumačenju nečega što svojim načinima i sredstvima tumači i teatar - istovremeno u svojim svakodnevnim tokovima ne trpi i izraze čije mu osobine ne odgovaraju i koje za njega nisu ništa drugo do tuđice, anahronizmi ili prevaziđeni, arhaični oblici. U svojim vrhunskim dometima filmska gluma lišava se do tančina pronikne u beskrajne dubine ljudske osećajnosti ali se ipak izdvaja u onim karakteristikama koje su samo njoj svojstvene i koje jednostavno i uprošćeno ono škrto ali najsugestivnije slovo. Dostojevski: „Krotka" Slavko Simić i Rada Đuričin iako u stilskim okvirima jedne konvencionalne pozorišne predstave ukazuju na elemente televizijske glume koja je u graničnim zonama teatra i filma misli i osećanja, za mogućnostima da se ta složenost transponuje u mnogostruke kreativne nijanse pozorišne predstave. Glumac u filmu ide u korak sa jednim markantnim, dominantnim osećanjem, njemu posvećuje sve svoje stvaralačke iskrenosti i ne dopušta da najezda emocija ovlada ni njegovim licem, ni glasom, ni gestom, a to će reći onim, što su njegove suštinske izražajne mogućnosti i što njegove postupke i čini umetničkim delom i umetnošću. Nemajući potrebe za tom uzdržanošću, tim harmonijama koje bez pogovora zahtevaju filmska kreativna sredstva - teatarska gluma, razume se, ne odstupa u znatnijoj meri od takvih doslednosti ali se ipak izdvaja u krajne dubine ljudske osećajnosti o svim pojavama života jednostavno i uprošćeno ono škrto ali najsugestivnije slovo. prenaglašeno u svakom pogledu. Otuda i takozvano, snimljeno pozorište“ gubi gotovo svaki smisao i dokazuje da se teatarskom i filmskom medijumu moraju dugo, naporno i strpljivo prilagođavati uzajamne prividne sličnosti, iako ti medijumi svaki u svom području mogu da dejstvuju kao umetnički potencijal. tehničkog čuda i nenadmašnog sredstva informacije i tribine koja zbližava najmasovniju publiku zajednički usredsređenu na ono što mali ekrani u istom trenutku reprodukuju i na ogromnim udaljenostima, dočaravajući onaj izuzetni utisak sve prisutnosti ona je umela da u oblasti glume smanji mnoge postojeće razlike teatarskog i filmskog kazivanja, da sačuva njihove obostrane vrline ali i da skrene pažnju na svoje sopstvene kreativne osobenosti. Iako dugujući vidljivo blisko srodstvo filmu i teatru, televizijska gluma pokušava da pronađe i povremeno pronalazi svoje prave puteve upravo u onim elementima koji su granične zone između teatra i filma. Ti pokušaji su od izvanredne važnosti jer ukazuju na gotovo neslućenu okolnost da se na malim ekranima - bez obzira što su oni inače u stanju da se elastično prilagode svakovrsnim oblicima teatra i filma - ublaže nesaglasnosti pomenutih medijuma i maksimalnije iskoriste svestranosti izražajnih mogućnosti glume uopšte, a ne pozorišne ili filmske glume posebno. Drugim rečima, televizijska gluma mada ekspresivno i po načinu delovanja bliža filmskoj, ne kloni se i onog izražajnog obilja teatarske glume, ne primorava svoje pregaoce na budnost u odnosu na dominantne što je to uobičajeno u filmu, nego im dozvoljava da se u zavisnosti od njihovih otvarnih sposobnosti domognu onih mnogostrukih isključivo teatarskih kreativnosti. To, svakako, ne znači da neki izraziti pozorišni glumac - a koji upravo zbog toga što je svim svojim stvaralačkim bićem urastao u teatar nije ni mogao ni umeo da nađe svoje mesto na filmu - može stvoriti obrasce i uzorne televizijske glume. Ali sigurno znači to, da televizijska gluma i televizijski glumac otkrivaju kreativne kombinacije sjedinjujući i umetnički oplemenjujući i težnju teatra da se do tančina pronikne u beskrajne dubine ljudske osećajnosti, sa onim karakteristikama koje su samo njoj svojstvene i koje jednostavno i uprošćeno ono škrto ali najsugestivnije slovo. Nesporazumi, ili?... Ne samo na štetu gledalaca, od skora se u programu naše televizije sve učestanije i bezobzirnije primenjuje jedna praksa čije su nelagodnosti i opasnosti višestruke. Naime, sve su češći nesporazumi između naših TV studija koji izazivaju prekide izvesnih emisija znatno pre njihovog stvarnog završetka. Jednostavno ako studio Zagreb emituje svoj deo programa se unapred utvrđeno vreme prekorači makar i za desetak sekundi, studio Beograd bez ikakvog obrazloženja preseca prethodnu emisiju i počinje svoju, i obrnuto. Razume se, niko ne bi imao ništa protiv da se to čini isključivo zbog doslednog poštovanja tačnosti emitovanja TV programa. Onda nikakvi slični prigovori nemaju opravdanja. Ali ta pojava sve više uzima maha i očigledno je da se ne odnosi samo na vremensku preciziranost. To nikako, jer naša televizija time se nije proslavila. Pre bi se moglo reći da je osnovni uzrok te pojave u nečemu što ni u kom slučaju ne bi trebalo da bude sadržano u delatnosti jugoslovenskih TV centara: u nekakvim sve nepromišljenijim nespretnijim konkurentskim obračunima. Nikad ne treba smetnuti s uma da televizija izvanredna savremena ljudska tekovina upravo u našim prilikama svoj pravi smisao može i mora naći u jugoslovenstvu. Duhovite dijaloške čarke Marek Domanjski: „Devojka u teškoj situaciji", kriminalistička TV komedija. Reditelj: Ljiljana Biluš. Scenograf: Duško Jeričević. Zagreb 26 avgusta. № 6 Ako je inicijativa da se tokom leta prikazuju „laki" komadi nesrećno počela, ne znači da se tako i završila, bez obzira što se ni „Devojka u teškoj situaciji" poljskog pisca Mareka Domanjskog ne može pohvaliti nekim izrazitijim osobinama i vrednostima, koje bi je izdvojile iz standardnih okvira jedne konvencionalne literature i dramaturgije u čijim se izražajnim plićacima uzaludno traga za ubedljivijim rezultatima. Jedina iole zanimljiva karakteristika ovog teksta pojedine duhovite dijaloške čarke između nosilaca glavnih uloga koji su vešto uhvaćeni u mrežu parodije i podsmeha već dozlaboga dosadnim i stereotipnim motivima kriminalističke klišetiranosti. To je i pružilo mogućnost reditelju Ljiljani Biluš da u veoma skladnim scenografskim okvirima Duška Jeričevića korektno realizuje ovu jednostavnu igru i da najveću pažnju obrati na njene ritmične tokove. Istovremeno, Đurđa Ivezić iskoristila je šansu da svojim znatnim glumačkim sposobnostima učini pristupačnijim lik jedne pomalo luckaste devojke, tumačen s punim osećanjem mere i nesvakidašnjim šarmom. Njoj se pridružio i Ivo Šubić za kojeg smo uvek verovali da je glumac snažne individualnosti ali se i pribojavamo da će, ukoliko nastavi da igra u sličnim komadima, početi da zloupotrebljava ležernost i rutinu, a o darovitosti da se i ne govori. Dopadljivi humor Malkolm Halke i Erik Pit: "Sigurno je sigurno", TV igra. Reditelj: Sava Mrmak. Scenograf: Dragoljub Lazarević. Emitovao studio Beograd 28. avgusta. Posle „Devojke u teškoj situaciji“ protekle nedelje videli smo još jednu TV igru sličnog žanra, ovog puta britanskog autora. Koliko god je televizija tako reći od svojih prvih pojava se teatarskom i filmskom medijumu moraju dugo, naporno i strpljivo prilagođavati uzajamne prividne sličnosti, iako ti medijumi svaki u svom području mogu da dejstvuju kao umetnički potencijal. Naravno, ne bismo se mogli smatrati oštroumnim ako konstatujemo da se tvorevina Malkolma Halekea i Erika Pita u mnogim svojim detaljima odlikovala tipičnim engleskim humorom i da joj je upravo to svojstvo obezbedilo nesumnjivu privlačnost i dopadljivost. Ali - to je bila ona njena najupadljivija, osobenost i zato se ne bi moglo reći da nije bila spretno iskorišćena. „Sigurno je sigurno“ u svakom drugom pogledu ne znači ništa naročito u odnosu na rod kome pripada a koji je preplavio televizijske programe u celom svetu isto onako kao već decenijama opseda novinska i izdavačka preduzeća, teatar, film i radio. Znajući o kakvoj se konstrukciji radi, reditelj Sava Mrmak dobro je učinio što je sve svoje mogućnosti usredsredio na izbor i međusobne odnose veoma plastičnih likova, ne prenebregavajući i tempo kao neophodni činilac u ovakvim poduhvatima. U nizu veoma zanimljivih glumačkih ostvarenja neosporno je da su Nikola Simić rešavajući zadatke koji kao da su namenjeni Aleku Ginisu i Dragomir Bojanić, bili najbliži jednoj odavno utvrđenoj koncepciji tako briljantno manifestovanoj u nenadmašnim engleskim filmskim komedijama. Đorđe ĐURĐEVIĆ

This article has not been reviewed yet.

Archival material identifier
1965-08-4501-4600_4497-4498
Report a problem to oder@slogi.si.