Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Po obrascu svi gledaju sve

M. Kralj, Borba, 11. 2. 1976

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
RADNI KOLEKTIVI U KULTURI Po obrascu svi gledaju sve Sergej Vošnjak, direktor Mestnog gledališča u Ljubljani, o repertoarskoj politici ovog teatra (Ljubljana, februara) — U pasažu između Nazorove i Čopove zaustavljaju se — uprkos mrazovitom ljubljanskom jutru — prolaznici pred panoom na kome Mestno gledališče reklamira svoju predstavu. Neki korak dalje, u toplim i renoviranim (konačno!) prostorijama: poslednja „proverka“ pred premijeru „Samrtnog plesa“. A ovoj pozorišnoj kući, rekli su nam pre neki čas, kolege, gotovo da i nije potrebno reklamiranje predstava. U trenutku kad mnogi govore o krizi odnosa između pozorišta i publike — na predstave ovog kolektiva ide se na „kartu više“. — U čemu je tajna? — pitamo direktora Sergeja Vošnjaka — koji je na razgovor sa nama skoknuo upravo sa probe. Tajne nema — kaže on bez razmišljanja, „ključ“ je jednostavno u estetsko-ideološkoj koncepciji repertoara, a i još u nekim „sitnicama“. Predstava kao dani u godini Nastojali smo i nastojimo da publici prikazujemo ona dela koja su u stanju da angažuju njihovu pažnju, asociraju, nateraju na razmišljanja, da savremeni gledalac nad njima, i u vezi sa njima nađe neku vezu i sa svojim problemima, rečju: da između tih dela i njega ne stoji gvozdena zavesa distance — objašnjava Vošnjak, a zatim nastavlja: Nema krize takvih tekstova; treba ih samo odabirati uz stalno vođenje računa o publici, njenim zahtevima i raspoloženjima. Naša publika je, na primer, vrlo heterogena i po starosti i po socijalnom sastavu, pa opet svi gledaju sve. A to „svi“ i „sve“ u slučaju ovog pozorišta ima doista značajne razmere: godišnje ono prikaže predstava malo manje nego što je dana u godini (336 predstava od kojih 18 premijernih) poseti ih godišnje više od sto hiljada ljudi (više od sto predstava pozorište prikaže na gostovanjima). Sala je uvek puna — samo sto sedišta ostalo je neprodato u toku čitave prošlogodišnje sezone (koja ovde, inače, počinje rano — već početkom septembra). Šest hiljada Ljubljančana stalni su pretplatnici, verni do poslednjeg, kako kaže Vošnjak. Onaj koga bi ovi podaci mogli da navedu na pitanje: radi li se možda o kompromisima u repertoaru, o stavljanju „lako gledljivih" dela na štetu višeg kvaliteta, prevario bi se, svakako: visoke ocene kritike i mnoga priznanja (među kojima i prošlogodišnja na Sterijinom pozorju za „Izgubljenog sina" koji je ocenjen najboljom predstavom u celini) govore da je ovde reč o saglasju između kvaliteta i popularnosti, odnosno da ovo drugo proističe upravo iz prvog. I pored velikog broja predstava lični dohoci u pozorištu su relativno niski. Zašto je to tako — direktor Vošnjak objašnjava delom i velikim materijalnim troškovima. A uspešan rad i profesionalnim odnosom, zalaganje koji je srećno „protkan“ entuzijazmom, pojedinačnim i kolektivnim. Međuljudski odnosi — izuzmemo li, razume se, one uobičajene „radne čarke" — ocenjuju se dobrim. Jer kada se u jednoj kući — u kojoj najstariji penzionisani i dalje veoma aktivni glumac ima sedamdeset pet a najmlađa glumica dvadeset četiri godine — tvrdi da nema sukoba generacija, da se radi kolektivno i s međusobnim razumevanjem onda to, pre svega valja gledati i kao posledicu sve boljih samoupravnih odnosa. Kad rade svi... Ima, razume se, boljih i slabijih glumaca ali naš je princip da nema neupotrebljivih. Želimo da svi rade i nastupaju — zato se ponekad „sukobimo" sa nekim rediteljem koji bi, razumljivo, da bi mu predstava bila još bolja, hteo ovog umesto onog glumca. Mi rezonujemo: ako kvalitet za nijansu bude i niži, nadoknadićemo to na drugoj strani: negujući dobre odnose stvaramo uslove za opšti kvalitet rada, za uspeh u celini. Jer kad niko nije bez posla onda nema ni prostora za trzavice i međuljudske sukobe — zaključuje Sergej Vošnjak. Dvadesetpetogodišnjicu svog postojanja i rada koja se navršava ove godine ljubljansko Mestno gledališče dočekuje s vernom publikom uz sebe. Atmosfera u kolektivu, međutim, nije nazdravičarska — radna je u pravom smislu reči. Pa ako je ovaj tekst donekle i zazvučao jubilarno — to je stoga što smo beležeći rezultate koji su zaista vredni preskočili i ono što se u jednom ovakvom kolektivu podrazumeva. A to je: da ovde ljudi nisu i samozadovoljni, da su svesni da im glavni deo posla u složenom procesu konstituisanja kulture na samoupravnim odnosima tek predstoji, da mogućnosti koji se otvaraju traže i nove napore. M. KRALJ

This article has not been reviewed yet.

Report a problem to oder@slogi.si.