Po obrascu svi gledaju sve
M. Kralj, Borba, 11. 2. 1976
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
RADNI KOLEKTIVI U KULTURI
Po obrascu svi gledaju sve
Sergej Vošnjak, direktor Mestnog gledališča u Ljubljani, o repertoarskoj politici ovog teatra
(Ljubljana, februara) — U pasažu između Nazorove i Čopove zaustavljaju se — uprkos mrazovitom ljubljanskom jutru — prolaznici pred panoom na kome Mestno gledališče reklamira svoju predstavu. Neki korak dalje, u toplim i renoviranim (konačno!) prostorijama: poslednja „proverka“ pred premijeru „Samrtnog plesa“.
A ovoj pozorišnoj kući, rekli su nam pre neki čas, kolege, gotovo da i nije potrebno reklamiranje predstava. U trenutku kad mnogi govore o krizi odnosa između pozorišta i publike — na predstave ovog kolektiva ide se na „kartu više“.
— U čemu je tajna? — pitamo direktora Sergeja Vošnjaka — koji je na razgovor sa nama skoknuo upravo sa probe. Tajne nema — kaže on bez razmišljanja, „ključ“ je jednostavno u estetsko-ideološkoj koncepciji repertoara, a i još u nekim „sitnicama“.
Predstava kao dani u godini
Nastojali smo i nastojimo da publici prikazujemo ona dela koja su u stanju da angažuju njihovu pažnju, asociraju, nateraju na razmišljanja, da savremeni gledalac nad njima, i u vezi sa njima nađe neku vezu i sa svojim problemima, rečju: da između tih dela i njega ne stoji gvozdena zavesa distance — objašnjava Vošnjak, a zatim nastavlja:
Nema krize takvih tekstova; treba ih samo odabirati uz stalno vođenje računa o publici, njenim zahtevima i raspoloženjima. Naša publika je, na primer, vrlo heterogena i po starosti i po socijalnom sastavu, pa opet svi gledaju sve.
A to „svi“ i „sve“ u slučaju ovog pozorišta ima doista značajne razmere: godišnje ono prikaže predstava malo manje nego što je dana u godini (336 predstava od kojih 18 premijernih) poseti ih godišnje više od sto hiljada ljudi (više od sto predstava pozorište prikaže na gostovanjima). Sala je uvek puna — samo sto sedišta ostalo je neprodato u toku čitave prošlogodišnje sezone (koja ovde, inače, počinje rano — već početkom septembra). Šest hiljada Ljubljančana stalni su pretplatnici, verni do poslednjeg, kako kaže Vošnjak.
Onaj koga bi ovi podaci mogli da navedu na pitanje: radi li se možda o kompromisima u repertoaru, o stavljanju „lako gledljivih" dela na štetu višeg kvaliteta, prevario bi se, svakako: visoke ocene kritike i mnoga priznanja (među kojima i prošlogodišnja na Sterijinom pozorju za „Izgubljenog sina" koji je ocenjen najboljom predstavom u celini) govore da je ovde reč o saglasju između kvaliteta i popularnosti, odnosno da ovo drugo proističe upravo iz prvog.
I pored velikog broja predstava lični dohoci u pozorištu su relativno niski. Zašto je to tako — direktor Vošnjak objašnjava delom i velikim materijalnim troškovima. A uspešan rad i profesionalnim odnosom, zalaganje koji je srećno „protkan“ entuzijazmom, pojedinačnim i kolektivnim. Međuljudski odnosi — izuzmemo li, razume se, one uobičajene „radne čarke" — ocenjuju se dobrim. Jer kada se u jednoj kući — u kojoj najstariji penzionisani i dalje veoma aktivni glumac ima sedamdeset pet a najmlađa glumica dvadeset četiri godine — tvrdi da nema sukoba generacija, da se radi kolektivno i s međusobnim razumevanjem onda to, pre svega valja gledati i kao posledicu sve boljih samoupravnih odnosa.
Kad rade svi...
Ima, razume se, boljih i slabijih glumaca ali naš je princip da nema neupotrebljivih. Želimo da svi rade i nastupaju — zato se ponekad „sukobimo" sa nekim rediteljem koji bi, razumljivo, da bi mu predstava bila još bolja, hteo ovog umesto onog glumca. Mi rezonujemo: ako kvalitet za nijansu bude i niži, nadoknadićemo to na drugoj strani: negujući dobre odnose stvaramo uslove za opšti kvalitet rada, za uspeh u celini. Jer kad niko nije bez posla onda nema ni prostora za trzavice i međuljudske sukobe — zaključuje Sergej Vošnjak.
Dvadesetpetogodišnjicu svog postojanja i rada koja se navršava ove godine ljubljansko Mestno gledališče dočekuje s vernom publikom uz sebe.
Atmosfera u kolektivu, međutim, nije nazdravičarska — radna je u pravom smislu reči. Pa ako je ovaj tekst donekle i zazvučao jubilarno — to je stoga što smo beležeći rezultate koji su zaista vredni preskočili i ono što se u jednom ovakvom kolektivu podrazumeva. A to je: da ovde ljudi nisu i samozadovoljni, da su svesni da im glavni deo posla u složenom procesu konstituisanja kulture na samoupravnim odnosima tek predstoji, da mogućnosti koji se otvaraju traže i nove napore.
M. KRALJ
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Gledališče Refleksija in publicistika
- People
- Sergej Vošnjak
- Producers
- Mestno gledališče ljubljansko
- Archival material identifier
- 1976-02-01-15_799-1