Istine i laži savremenog filma
Dragan M. Jeremić, Književne novine, 1. 3. 1976
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
FESTIVALI
ISTINE I LAŽI SAVREMENOG FILMA
Utisci sa ovogodišnjeg Festa
MODERNA MITOLOGIJA
BILO JE godina kada su na Festu preovlađivale političke teme, jer se tada osećao snažan odjek ideja i kretanja u studentskim pokretima 1968. godine. Zatim je došao talas filmova koji su, prikazujući nasilje s nepoštednom istinitošću i neposrednošću, pledirali protiv nasilja. A u međuvremenu su preovlađivale teme slobode ili, kako se obično govorilo, „demistifikacije seksa": U gotovo svakom filmu prikazivao se bar jedan seksualan čin ili bar jedno nago ljudsko telo bez velike funkcionalne i dramaturške potrebe. Na ovom, mestom Festu, svega toga bilo je tako malo kao da nas od takvih filmskih tema dele ne samo po dve-tri godine, nego čitave le... seksa... cenije! Umesto toga, javila se, međutim, jedna nova mitologija.
U toj novoj mitologiji preslavuju personifikacije ljudske nemoći i slabosti. Kao da se film našao na onoj tačci koju je književnost dostigla u vreme egzistencijalizma, kada su ljudske nevolje i teškoće našle otelotvorenje u nazivima kao što su "strava", "apsurd”, „gađenje", kuta" itd. Film; naravno, ne može da prikazuje apstraktne termine, već mora da ih likovno predstavi, konkretno „uslika“, uhvati „uživo". Zato na filmu nova mitska bića predstavljaju jedna natprirodno velika bela ajkula koja hara na jelno velikoj plaži, požar u oblakoderu od 135 spratova, zemljotres koji uništava grad, poplava koja zatim nastaje itd. Čini se da film, koji predstavlja najosetljiviji barometar trenutnih socijalno-psiholoških stanja i raspoloženja u svetu, želi da podseti ljude na opasnosti koje im permanentno prete od izvesnih stihija, teškoća i slabosti uprkos sve većim uspesima u njihovom obuzdavanju. U tom smislu, film čini jednu vrlo korisnu stvaю: U relativnom izobilju i miru upozorava nas na mogućnost iskrsavanja raznih stravičnih situacija. Filmovi kao „Pakleni toranj", "Ajkula" i "Zemljotres" su, prema tome, karakteristični pokazatelji jednog duševnog stanja i jedne potrebe.
Naravno, veliko interesovanje za ove, relativno slabe filmove, ne ukazuje na to da su i milioni gledalaca u istoj meri svesni ovog stanja i ove potrebe. U njima, možda, više deluje jedna druga potreba: potreba za snažnim uzbuđenjima, koja, kod dobro situiranih građana i uljuljkanih u mir i blagostanje, sve više postoіi. Kad katastrofe ne postoje, onda ih u filmu prizivamo, jer smo se kroz istoriju isuviše dugo navikavali na njih tako da više bez njih ne možemo ili bar ne možemo lako da ih se oslobodimo. U tom smislu, najnoviji film nas vraća na stanja koja je, na drukčiji način, izražavala stara, klasična mitologija.
Našavši zanimljiv predmet u novoj mitologiji, film nije napustio ni svoju staru veliku temu: istoriju. Pravu monumentalnost filmu može dati samo istorijska tema. To nam, čini se, pokazuje, pre svega, najbolji film Festa 76: "Hronika vrelih godina" Muhameda Lahdar-Hamine, u kojem je dočarana predistorija alžirske revolucije. Mogu intimne istorije, poput „Prizora iz bračnog života" Ingmara Bergmana, da imaju veliku psihološku dubinu i životnost, ali nikada ne mogu imati onu veličinu koju ima prikaz kolektivne sudbine ljudi, pogotovu kad je reč o patnjama na koje su stavljeni ljudi kako voljom prirode tako i zlovoljom drugih ljudi. Jednostavnost filmske priče, čistota filmskog jezika i monumentalnost značenja onoga što je „ispričano u ovom filmu podseća na najveći film koji je ikada bio prikazan na Festu i koji spada u jedan od najvećih filmova uopšte: na „Andreja Rubljova" Andreja Tarkovskog. Tema Lahdar-Hamininog filma je primarnija od teme Bergmanovog filma: neophodno je prvo postati slobodan od nacionalnog ugnjetača da bismo mogli poželeti da budemo slobodni i od ugnjetavanja u braku,
Karakteristično je, međutim, da je u novoj mitologiji, na kraju krajeva, čovek ipak jači od raznih mitskih sila. Vreme egzistencijalističkog očajanja je očigledno već dosta davno prošlo. U ovom času vera u čoveka je prilično čvrsta. I film nas u to uverava, kao, uostalom, i vesti iz novina, koje se danas dosta razlikuju, na primer, od onih, iz vremena „hladnog rata".
ISTINA I LAŽ
Filmska umetnost počiva na prikazivanju neposredne životne istine mnogo više nego ijedna druga umetnost. Istina je suština njene životnosti. Ali baš zato ona ima prava da se pita šta je istina a šta laž. I ona se, doista, to i pita. Čini se da, u ovom trenutku, filmska umetnost vrlo izrazito postavlja OSNOVNO gnoseološko pitanje: šta je istina? Niz filmova na ovogodišnjem Festu: „Jakob Lažov" Franka Bejera, Prizovi iz bračnog života", "Taйna Kaspara Hauzera" Vernera Hercoga, „Profesija: reporter". Mikelanđela Antonionija, „Istine i laži" Orsona Velsa itd. razmatra ovo pitanje s raznih strana, uzimajući u obzir odnos istine i laži, moralnu vrednost istine, razlike između zastupanja istine i obmane, smisao pravog stvaranja i imitiranja itd. U tim filmskim razmatranjima istina se, uglavnom, kao gotovo uvek kad je reč o ovom problemu, dovodi u sumnju i rezultati razmatranja su po pravilu bliži skepticizmu, nego naivnom realizmu. Gotovo uvek se pokazuje da se prava istina o čoveku ne može saznati, makar se neko rešenje i prihvatilo kao uverljivo, kakvo je, na primer, „rešenje” da je Kaspar Hauzer bio čudak jer gornji režanj njegovog mozga nije dobro nalegao na donji.
Da je istina nešto vrlo nesigurno mora da potvrdi čak i jedan od šampiona „filma istine" Fransoa Rešenbah u Velsovom filmu „Istina i laži", mada je pri tom reč o slikama i slikarstvu a ne o filmu, što, uostalom, bitno ne menja stvar. Štaviše, Orson Vels nam čak povodom imitiranja čuvenih postimpresionističkih majstora kičicom Elmera de Horija, nudi i jedno iluzionističko shvatanje umetnosti kao neke vrste mađioničarske veštine. Zastupati takvu tezu o umetnosti i nije tako teško, sem ako nismo duboko , inficirani" teorijom odražavanja. Nije teško prihvatiti ni izvestan skepticizam kad je reč o suštini jednog čoveka, o čijem poreklu, vaspitanju i prvim danima života tako malo znamo, kao što se o tome malo (tačnije: nimalo nije) znalo o Kasparu Hauzeru. Ali postoji jedno polje na kojem je istina najviše ranjiva: moralno. Istina, vrlo često ne deluje kao sedativ i spazmotik. Naprotiv, ona nam nanosi mnoge neprijatnosti. Štaviše, laž je spasonosna, kao što pokazuju izmišljotine Jakoba Lažova u jevrejskom getu, a ne možemo a da se ne pitamo: ne bi li i srećan brak između Marijane i Johana u „Prizorima iz bračnog života" bio trajan da se muž, umesto istinom, poslužio nekim sitnim lažima?
Istine o istini koje nam sugerišu neki filmovi sa ovogodišnjeg Festa slažu se sa istinama koje bismo mogli da čujemo i od profesionalnih filozofa. Samo, teško bi bilo naterati običnog čoveka, redovnog posetioca bioskopa, da rasprave o istini čita, dok će bitne teze tih rasprava rado gledati u vidu živih filmskih slika složenih u red pomoću jedne priče iz života. Mnogi pisci su postali sineasti (Alen Rob-Grije, Fernando Arabal, Margerit Dira). Učinili su to, verovatno i zbog toga što su hteli da imaju veću i brojniju publiku i da budu uticajniji. Treba očekivati da uskoro i filozofi uzmu filmsku kameru u ruke. Ako to nije učinio Sartr, koji je u filmu Nikol Vedre „Život počinje sutra" igrao samoga sebe, treba očekivati da će to učiniti neki njegov učenik. A to treba očekivati utoliko pre što mnogi sineasti, u traganju za zanimljivom temom i sižeom svojih filmova, neprekidno posežu za književnim delima, dok se dosad nije desilo da neko „filmuje” jedno filozofsko delo.
FILM I DRUGE UMETNOSTI
I ova filmska smotra nas je uverila da je film nemoguć bez književnih dela. Iako je pisanje filmskih scenarija jedno vrlo unosno zanimanje, jedan od glavnih trezora ideja za filmove ostaju književna dela velikih majstora reči tako i mnogih veštih pisaca trilera. Filmovi sa ovoga Festa snimljeni su na osnovu manje ili više poznatih književnih dela: od Tomasa Mana („Lota u Vaіmaru" Egona Gintera), Bertolta Brehta (Lozijev "Galileo Galilej"), Vladislava Rejmonta („Obećana zemlja" Andžeja Vajde), Hajnriha Bela („Izgubljena čast Katarine Blum" Folkera Šlendorfa) i Tibora Derija (,141 minut nedovršene rečenice" Zoltana Fabrija) do Natanaela Vesta („Dan skakavaca", preimenovan u „Sjaj i beda Holivuda" Džona Šlezingera) i Pitera Benčlija („Čeljust", nazvan „Ajkula", Stivena Spilmena). Klasična i nova dela su takoreći podjednako korišćena za snimanje novih filmskih dela. Dobro je poslužio čak i Danijel Defo sa svojim „Robinsonom Krusoom", koji je u režiji Ceka Golda, poslužio kao polazna tačka za persiflažu savremene civilizacije s gledišta Petka kao tipičnog rusoovskog „prirodnog čoveka". Sada roman Defoa ima i svoj drugi, filmski deo, nerazdvojan od onog koji je svojevremeno ekranizovao Luis Bunjuel.
Pomoć koju književnost pruža filmu izgleda u mnogočemu kao pomoć starijeg, pa i mudrijeg i bogatijeg brata mlađem i neiskusnijem bratu. Ali filmu ne pomaže samo književnost nego i njegova mlađa sestra - televizija. Nekad rivali, film i televizija sve više, u mnogo raznih pogleda, nalaze osnova za koegzistenciju, čak i u oblasti estetike. Velsov film „Istine i laži" je tipičan televiziski film, dok su „Pasje godine" Sidnija Lameta snimane onako kako bi ga televizija snimala, od trenutka do trenutka, kako se zbivao stvarni događaj, na terenu". Bergmanov film „Prizori iz bračnog života" i nije ništa drugo nego skraćena verzija televizijskog filma, a to ništa nije smetalo da čak i zagovornici teorije o specifičnosti filmskog „medijuma" glasno hvale ovaj film. Žan-Lik Godar je u tom pogledu otišao najdalje, preporučujući da svaka porodica snima televizijske filmove o sebi i šalje ih, kao razglednice, svojim poznanicima, radi održavanja kontakta s njima, a njegov film „Broj dva" gledali smo, uglavnom, na dva simultano uključena televizijska ekrana. Na svom početku televizija je, u nedostatku sopstvenog iskustva, koristila iskustva filma; sada mu ona vraća dug i, čini se, čak i sa izvesnom kamatom. Film mora neprekidno da se obnavlja, a u obnovi mu može pomagati i ono što se, kao književnost, takođe obnavlja i neki novi „medijum", kao televizija.
Dragan M. Jeremić
FESTIVALI
ISTINE I LAŽI SAVREMENOG FILMA
života. Mnogi pisci su postali sineasti (Alen Rob-Grije, Fernando Arabal, Margerit Dira). Učinili su to, verovatno i zbog toga što su hteli da imaju veću i brojniju publiku i da budu uticajniji. Treba očekivati da uskoro i filozofi uzmu filmsku kameru u ruke. Ako to nije učinio Sartr, koji je u filmu Nikol Vedre „Život počinje sutra" igrao samoga sebe, treba očekivati da će to učiniti neki njegov učenik. A to treba očekivati utoliko pre što mnogi sineasti, u traganju za zanimljivom temom i sižeom svojih filmova, neprekidno posežu za književnim delima, dok se dosad nije desilo da neko „filmuje” jedno filozofsko delo.
njihovom odnosu. U to nas uverava i ponovno oživljavanje tesnih veza između filma i pozorišta.
Najzad, kad je već reč o odnosu filma i drugih umetnosti, ne može se zaobići ni novi napor Kena Rasela da filmskim medijumom ilustruje” muziku. Ovoga puta u filmu „Tomi” posao mu je bio lakši, jer je svakako lakše ilustrovati rok-operu Pita Taunsenda, nego tešku, klasičnu muziku jednog Malera. U sadašnjem pokušaju Rasel je pokazao zaista veliku inventivnost, mada je ponekad u njegovom vatrometu slika bilo i banalnosti, pa i vulgarnosti. U "Tomiju" smo time više dobili nego izgubili, jer se muzika rok-opere može slušati i sa pola pažnje i pri tom uživati u ritmu i bojama tog vatrometa, ali kad je reč o ozbiljnoj muzici nabijenoj intelektualnim i motivnim sadržajem, kao što je Malerova, gubitak je sigurno veći od dobitka.
FILM I EKSPERIMENT
Na programu „Vidici", koji je ove godine mnogo uspešnije organizovan nego ranije, uglavnom su se našli filmovi koji su nam sugerisali ideju da se danas u svetu malo eksperimentiše. Velsov film je neobičan samo po ideji koju je zastupao, Borovčikov film „Životinja” u stvari spada u pornografske filmove, Majlsov film „Služavke" je u ovaj program upao svakako nekom greškom, jer je njegovo uvršćenje opravdano samo ukoliko se Žan Žene još uvek smatra „prokletim" umetnikom. Filmu „Paskvalino Setebelece" Line Vertmiler takođe nije bilo mesta na ovom programu, izuzev ako se njegova ideja nije činila pomalo neobičnom ako ne i sumnjivom, pa se, prema tome, smatralo da je pogodan samo za prikazivanje užoj publici. To je jedan sasvim "normalan" film o ogromnoj sposobnosti čoveka da preživi sve gadosti života, jedan film (ljudskog - i nacionalnog?) samoispitivanja i samokritike, ako ne i ironičnog odnosa prema filmovima o junacima i s junacima u glavnim ulogama. To je oštar, britak, nemilosrdan film o teškoj ceni koju čovek (ioto qualunque) mora platiti da bi preživeo, i o tome kako (darvinistička teza?) preživljavaju oni koji su sposobniji da se ponize, da uguše glas svoje savesti, da postanu što je više moguće neosetljivi i beskrupulozni.
Što se tiče Luja Mala, jednog od protagonista nekadašnjeg Francuskog „novog talasa", on se u filmu s engleskim (?) naslovom "Black Moon", dosta kasno bacio na stvaranje filma imaginativne komunikacije, u kojem dijalog služi više, da zamrsi nego da odmrsi nejasne likovne simbole. Film je neobičan i u tom pogledu predstavlja otpor komercijalnom filmu, ali je u svojoj realizaciji podbacio u onome što je kod njega trebalo da bude osnovno: da nas zaseni bogatstvom irealnih, oniričnih slika. Umesto toga, videli smo jedan dosta siromašan dijapazon slika i scena, koje su delovale potpuno prevaziđeno u odnosu na nekadašnji nadrealistički film. To svakako nije eksperimentalni film.
Još manje „avangardan" je film poznate spisateljice Margerit Dira „Indian Song" (opet engleski naslov!). Reč je, u stvari. o filmskoj ilustraciji književnog teksta koji spiker čita monotonim glasom, s dramom koja je samo ispričana i ilustrovana glumom protagonista koji se kreću kao u snu, bez ijedne izgovorene reči, u svega tridesetak, čini se, beskrajnih kadrova. Izgleda da ovaj film pledira za povratak nemom filmu datom na nov način: umesto međuteksta ispisanog između slika, tekst se čita. To, naravno, nije avantgarde već arrieregarde, i to iz Francuske, koja se oduvek s pravom smatrala kolevkom avangardizma.
REŽISERI I GLUMCI
U filmu, ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što je produkcija filmova tako brojna, svaki umetnik mora neprekidno da se potvrđuje. Ima režisera koji, kao Žak Tati, dugo pripremaju i retko snimaju filmove, kao što ima i režisera koji, kao Žan-Lik Godar, snimaju brzo i vrlo često, želeći da novim filmom manifestuju neku novu ideju a ne da stvore jedno novo umetničko remek-delo. Ali oni s kojima se češće srećemo, pod uslovom da stvaraju filmove, na izvesnom umetničkom nivou, imaju više šanse da se afirmišu kao značajni stvaraoci. Većina, međutim, veoma mnogo oscilira i nakon jednog izvrsnog dela desi se da odličan majstor stvori jedno slabo delo. Na šestom Festu bilo je dosta reditelja koji su pokazali svoju standardnu meru, bilo je i onih koji su razočarali, a najmanje je bilo onih koji su pokazali da su, transformišući svoje stvaralačke sposobnosti, stvorili nova, značajna dela.
• Miloš Forman je zadivio najveći broj novinskih izveštača. Možda baš svojom moći transformacije, jer, nakon odlaska u SAD, on je takoreći započeo novu filmsku karijeru. „Let iznad kukavičijeg gnezda" je stvarno bolji film od „Svlačenja", ali tome svakako leži u osnovi i jedna znatno stabilnija osnova u scenariju, odnosno romanu po kojem je "Let" snimljen. Ipak, neke slabosti romana i scenarija odrazile su se negativno i na filmu: na primer, konfrontiranje pacijenata i bolničara bez gotovo ikakvog učešća lekara, mogućnost da se u bolnicu upadne ili izađe bez velikih teškoća, kraj koji podseća na Stejnbek-Majlstonove „Miševe i ljude".
Bergman je, ostajući u krugu svojih intimnih, porodičnih i bračnih preokupacija, stvorio jedno možda pomalo dugo, ali nesumnjivo snažno delo, utoliko uspelije, što je bioskopsko platno gotovo neprestano ispunjeno krupnim planovima i beskrajnim" dijalogom. (Ako Margerit Dira ne veruje, Bergman veruje u dijalog, u filmskom ako ne i psihološko-moralnom smislu.) Antonioni je, uglavnom, razočarao svojim „Reporterom". Gledalac ostaje u nedoumici da li je to film o dubokoj želji čoveka da promeni identitet i nemogućnost da to stvarno učini ili je to film o jednoj kriminalnoj aferi u koju je upao čovek željan da (po nuždi svoje profesije) otkrije zakulisne igre u trgovini oružjem. Ako se Forman očigledno odomaćio u SAD, Antonioni, kao, na primer, i Žan Renoar u svoje vreme, teško podnosi tuđe podneblje.
Trifo je izvrsno režirao „Povest Adele I.": ovo delo o nesrećnoj ljubavi kćerke Viktora Iga, doživljava se kao savremeni film, a ne kao istorijska rekonstrukcija. Altman je, nakon velikog uspeha filmom „MASH”, uspeo da, na jednom sasvim drukčijem terenu, napravi odličan film "Nešvil" o jednom vidu američkog načina života. Bob Fos sa "Deni" nije ponovio uspeh „Kabarea". Iv Boase je, uglavnom, potvrdio filmom "Događaj u autokampu" (pravi naslov: „Dipon Lažua" - Dipon je simbolično ime za prosečnog Francuza, a „Lažua" je prezime ironično napravljeno od imenicera-dost") svoju društveno-političku angažovanost, dajući nešto bolji film od „Atentata”. Frensis Ford Kopola je „Kumom II" ponovio uspeh,„Kuma", nastojeći da ovom prilikom više iznutra osvetli svoje ličnosti a manje insistirajući na spoljašnjoj dinamici.
Viskonti je dao jedan istinski dubok film. U zagušljivoj atmosferi jednog stana dao je pogled na dva sveta i dva životna stava: jedan klasičan, smiren, s pogledom prema unutrašnjosti i s ciljem da se nađe mir i uravnoteženost, a drugi moderan, uznemiren i ispunjen bučnim glasovima spolja, iz političke i ekonomske borbe, rastrgan neuravnoteženošću i neumerenim uživanjem života. U tom sukobu, nenametljivo i magistralno da tom, Viskonti je ukazao na to kako svaka strana ima svoje argumente i svoje porive i kako život ne nalazi harmoniju između onoga što je dijalektički razdvojeno, jer je to, po svoj prilici, i nemoguće.
Uz Viskontija, najviše je po svojim najnovijim filmom osvojio i Akira Kurosava. Režiser „Sedam samuraja", majstor izvanredne dramske snage, dao je u filmu „Dersu Uzala” izvrstan portret jedne ličnosti, apoteozu prijateljstva i ljudske solidarnosti i himnu prirodi i njenim bezbrojnim metamorfozama.
Što se tiče glumaca, svako doba i svaki stil zahteva svoje glumce. Već i sam njihov habitus daje nešto specifično tom stilu i dobu. Može se „vaskrsnuti" Fred Aster (kao u filmu „Pakleni toranj"), ali samo u epizodnoj ulozi. (Slučaj Glorije Svanson u „Bulevaru sumraka" ostaje usamljen, izuzetak koji potvrđuje pravilo.) Sadašnji filmski trenutak je nezamisliv, međutim, bez Džeka Nikolsona, Liv Ulman, Gina Hakmena, Ala Paćina, Glende Šekson, Pitera OTula, Roberta Redforda, Dastina Hofmana, Elene Berstin, Bankarla Baninija, Helmuta Bergera, Majkla Kejna, Izabele Abani, Agostine Beli, Donalda Saterlenda, Karin Blek i ta. Kad bi nekom kataklizmom savremeni film odjednom ostao bez ovih najviše prisutnih glumaca, on bi, čak i sa istim režiserima i ostalim filmskim radnicima, izgledao sasvim drukčije.
NACIONALNE KINEMATOGRAFIJE
Mnoge, čak i male nacionalne kinematografije, imale su, i u svetskim razmerama, svoje zvezdane trenutke: danski u vreme pred prvi svetski rat i u toku njega, nemački u doba ekspresionizma, francuski u doba „crnog realizma" u četvrtoj deceniji ovog veka, italijanski u doba neorealizma itd. Nema sumnje da je danas američki film, nakon borbe sa televizijom i mnogim drugim rivalima, ne samo preživeo krizu nego i predstavlja najvitalniju nacionalnu kinematografiju u svetu. U Evropi, isključujući donekle Italijane, Amerikanci sigurno nemaju ravnopravnog takmaca, Švedski film, ipak, pre svega predstavljaju Ingmar Bergman i Bo Viderberg; poljski film, iako veru u njegov vaskrs izaziva film „Obećana zemlja" Andžeja Vajde, nije više ono što je bio pre petnaest-dvadeset godina. Ali nijedna nacionalna kinematografija nije toliko staromodna kao francuska. Otkako su četiri-pet velikih "K" (Kler, Karne, Kokto, Kleman, Kajat) prestali da snimaju ili snimaju vrlo retko, „novi talas" se nije pokazao njihovom dostojnom zamenom. Šabrol se utopio" u filmove o bračnim neverstvima, Godar isuviše politizirao, Mal je (nakon "Luja Lakomba") upao u traženje po bespuću, tako da u najbolje ili bar najprovokativnije predstavnike savremenog francuskog filma spada Grk Kosta Gavras. Ono što je, međutim, naročito zabrinjavajuće jeste, uglavnom, neverovatno zastarela filmska, estetika kojom se služe neki njeni stvaraoci. Za francuske režisere najvažnije je da ispričaju jednu priču pomoću slika. Stereotipnost režije, na žalost, prate jednoličnost specifične francuske nonšalantne glume i neinventivna scenografija.
Italijani, iako su pre nekoliko godina imali na Festu najbolju selekciju filmova, a prošle godine imali na bolji film (Felinijev „Sećam se", a i Blusatijev „Hleb i čokolada" je bio jedan od najboljih filmova), neguju jedan svoj specifičan stil tragikomedije, koji je i ove godine bio viljan, posebno u filmu „Miris žene", mada uz česti pojavu sentimentalnosti, koja je glavna slabost italijanskih filmova. Nemački film se afirmiše samo pojedinačnim uspešnim ostvarenjima; u celini on nije od prvorazrednog značaja za svetsku kinematografiju.
Od neevropskih kinematografija, nema sumnje da japanska ostaje u prvom planu, a karakteristična je crta sadašnjeg filmskog trenutka u svetu snaženje niza malih kinematografija, kao što na ovogodišnjem Festu, pokazuje najpre alžirski film „Hronika vrelih godina", grčki film „Putujući glumci" Teodora Angelopulosa, bugarska koprodukcija sa Francuzima „Kiša u Santijago" Elvija Sota itd. U takvoj situaciji svaki Fest nas podseća da znatno zaostajemo ne samo za tzv. velikim kinematografijama nego i za manjim nego što je naša. Da li je jedini uzrok tog zaostajanja niz nesrećenih pitanja u našoj kinematografiji ili i u slabostima naših kadrova, i same gu"...
Na ovogodišnjem Festu prikazano je nekoliko jugoslovenskih filmova: „Devojački most" Miomira Stamenkovića, „Četiri dana do smrti" Miroslava Jokića, ,,Priča o dobrim ljudima" Franceta Štiglica i, u glavnom programu, „Atentat u Sarajevu" Veljka Bulajića. Iako je Bulajićev film uspeo da uđe u deset stranih filmova koji su konkurisali za ovogodišnju nagradu „Oskar", to nije čak ni tako dobar film kao što su bili raniji Bulajićevi filmovi „Vlak bez voznog reda" i „Kozara”. Pravljen s velikim ambicijama, taj film se čini kao podeljen na dvoje: na film o Ferdinandu i Sofiji, njihovoj nežnoj ljubavi i njihovom otporu prema caru Francu Jozefu i na film o mladim atentatorima, koji deluju gotovo neozbiljno, dosta neobjašnjeno, čak pomalo smušeno. Neobaveštenom gledaocu nikako neće biti jasno zašto se nekoliko golobradih mladića okomilo na nadvojvodu kome čitavo Sarajevo izlazi u sretanje mašući carskim crno-žutim zastavama, Nadvojvoda i njegova morganatska supruga deluju mnogo ljudskije nego mladi revolucionari i nehotice izazivaju više simpatija od onih koji nastupaju u ime slobode i napretka.
Razočarani svojim filmovima, gledaoci su vidno pokazivali radost kad bi se u nekim stranim filmovima pomenulo bilo šta u vezi s našom zemljom i ljudima, kao, na primer, kad se u filmu ..Holivudski frizer" Hala Ešbija čula naša pesma „Tamo daleko", kad se u dva maha u filmu „Profesija: reporter" govorilo o Dubrovniku, ili kad se u filmu "Ajkula" pomenuo neki doktor Marković, a da i ne govorimo koliko im je bilo milo kad su u imenima nekih čileanskih progresivnih političara (senatora Radomira Tomića ili Aljendeolog ministra Pela Vuskoviča (Petra Vuškovića) prepoznali, naše gore lišće". Žalosna uteha za činjenicu da naši reditelji ne uspevaju da ono što je naše svojim uspešnim ostvarenjima prenesu širom sveta.
FEST 76. i FEST 77.
Na ovogodišnjem Festu bilo je više nego obično filmova, o kojima se govorilo u svetskoj štampi i koji su dobili i izvesna najviša priznanja. Činjenica je da smo videli osam od deset filmova koji su ušli u finalno nadmetanje za dobijanje ovogodišnjih "Oskara": od američkih - „Let iznad kukavičijeg gnezda", „Pasje popodne", „Ajkulu” i „Nešvil", a od stranih - „Dersu Uzala", „Obećanu zemlju”, „Miris žene" i "Sandakan 8". Ali, isto tako, čini se da su se na programu, uz ove filmove, našli i mnogi koji ne zaslužuju ni ocenu ,dobar, a kamoli prisustvo na jednom „festivalu festivala". Takvi su, na primer, filmovi „Holivudski frizer" (s neverovatno banalnim sadržajem i beznačajnom filmskom umešnošću), „Zatočenik Druge avenije" (koji nije mogao da spase ni odličan glumački tandem Džek Lemon i En Bankroft) ili „Romantična Engleskinja" Džozefa Lozija (iako je reč o poznatom režiseru i odličnim glumcima, na čelu s Glendom Džekson). Izgleda da se selektori Festa često više rukovode reklamom koja prati izvesne filmove i zvučnošću izvesnih imena nego stvarnom vrednošću filmova. Ima već otkupljenih filmova koji su bolji od mnogih filmova prikazanih na ovogodišnjem Festu. Jedan takav film je, na primer, „Zendijeva mlada" od Jana Trela, u kojem su nosioci glavnih uloga Šin Hakmen i Liv Ulman. Više afiniteta selektora za pravi kvalitet filmova koji se prikazuju na Festu još više bi doprineli afirmaciji i Festa, i našeg filmskog repertoara, i same filmske umetnosti.
Najzad, još jednom apelujemo da Fest, pre svega, ima realni karakter, a ne da bude pomodna i snobovska manifestacija. Da ima takav karakter, smetaju mu, međutim, njegove gigantske razmere, ali, na žalost, komercijalni razlozi uslovljavaju takve razmere, a ti razlozi su nešto protiv čega, izgleda, nikakvi argumenti ne mogu biti dovoljno jaki. Stoga smo uvereni da će i iduće godine sve biti po starom, što i nije tako loše, bar za one koji se na Festu u jednom mahu mogu obavestiti ne samo o stanju savremenog filma nego, bar dopekle, i o stanju savremene civilizacije. Fest 76. je srećno prošao, pa poželimo da Fest 77. bude bar isto tako dobar kao prethodni. S jednom jedinom dopunom: da na njemu imamo bar jedan naš film koji bi se mogao ravnopravno meriti s vrhuncima savremene svetske filmske proizvodnje.
Dragan M. Jeremić
KNJIŽEVNE NOVINE 9
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Film in TV Refleksija in publicistika Festivali
- People
- Bertolt Brecht Fernando Arrabal Andrzej Wajda Marguerite Duras Ingmar Bergman Luchino Visconti Bob Fosse Jean-Paul Sartre Heinrich Böll Thomas Mann
- Archival material identifier
- 1976-03-01-10_799-11