Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Rasprave o kritici

Jože Javoršek, Politika, 13. 3. 1976

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
Ljubljanski dnevnik Rasprave o kritici Zašto se slovenačka literatura u većoj meri nego u drugim oblastima otresla društvene odgovornosti ili bilo kakve angažovanosti u oblasti kritike Kada bi me neko upitao šta je za Ljubljanski kulturni život poslednjih nedelja najkarakterističnije, gotovo bez razmišljanja — mala s ironičnim osmehom — odgovorio bih mu da su to rasprave o kritici. Dnevni list „Delo“ organizovao je, naime, okrugli sto kritičara o kritici, da bi se zatim diskusija oko okruglog stola u „Delu“ u koncentričnim krugovima širila Ljubljanom i čitavom Slovenijom. Diskusija je bila do te mere živa da je napuštala larpurlartističku rečitost i ponekad zadirala u stvarne probleme slovenačke kulture. Kada bih želeo da u ovom dnevniku zabeležim sve što je rečeno sa svom angažovanošću kritičkog razuma, ne bih mogao lako da zaustavim pero. Zato se moram ograničiti samo na jednu misao koja me, kao nekakva misao-konstanta, nije napuštala sve vreme dok sam čitao ili slušao različita mišljenja o raznim oblicima kritike u Sloveniji. Poznato je da je slovenačka literatura, sve do poslednjih decenija (dakle do socijalizma) bila izrazito ratoborna, dakle angažovana. Od Trubara do Prešerna, od Levstika do Cankara, Župančiča, Kosovela i Prežihov Voronca njena osnovna inspiracija bila je narodno-odbrambenog karaktera. Toj osnovnoj inspiraciji odmah početkom HH veka pridružuje se još socijalno-revolucionarno nadahnuće koje se u svoj svojoj ratobornosti i pobedonosnosti izrazilo u revoluciji i u prvo vreme posle nje. No, ubrzo posle oslobođenja dogodilo se nešto neobično, može da se kaže čak i smešno. Slovenačka literatura oslobodila se svojih sekundarnih, mada toliko karakterističnih primesa, pogotovo političkih i socioloških. Slovenačka literatura je istovremeno pokušavala da se reši skoro svake društvene odgovornosti. Postala je „slobodna", a naročito slobodna ona je postala u oblasti poezije, ali i u nekim proznim i dramskim oblastima. Međutim, još u većoj meri ona se društvene odgovornosti ili bilo kakve angažovanosti otresla u oblasti kritike. Slovenačka kritika postala je glavni opisni metod kojim se govorilo o svim događajima u svetu literature. Taj opisni metod izborio se za pravo građanstva najpre u dnevnim listovima, gde uopšte ne postoji ni jedan jedini ozbiljniji književni kritičar koji bi zavređivao da bude tako nazvan, a zalutao je, takođe, u oblast višeg kritičnog razmišljanja, gde je golo opisivanje, bilo iskazano stručnim rečnikom ili ne, ostalo jedini oblik kritičarskog rada. Jedini koji su se literarnom kritikom bavili sa svom odgovornošću, ostali su književni istoričari, ali njihov rad se nalazi u knjigama koje ne spadaju u svakodnevno štivo te njihova kritika niti je imala niti je ima značajniji uticaj na razvoj slovenačke literature. Ali, pre svega, čitava je kritika zapostavila mogućnosti koje joj daju moderni metodi spoznaje sveta odnosno ona snaga kojom kod nas na izvoran način gradimo svoje društvo. Međutim, umesto da se prihvatimo tog izvornog metoda, podržavajući njegovo stvaranje i razvijanje u oblasti kritike, radije se igramo eksperimentima koji dopiru do najproblematičnijih oblasti savremenog evropskog duha, nikako ne želeći da se okrenemo sopstvenoj sadašnjosti, i to svojim domaćim kritičnim razumom. Sećanje na pokladni utorak Kulturna redakcija „Dela", na pokladni utorak je za okrugli sto sazvala reditelje koji su se u Sloveniji poslednjih godina bavili postavljanjem Cankarovih dela u pozorištima. Trebalo je da reditelji na tom susretu kažu na kakve su probleme nailazili prilikom izvođenja Cankara, što je trebalo da bude konačno objašnjenje za neslavnu istinu da u ovoj godini, kada je Sterijino pozorje odlučilo da obeleži stogodišnjicu Cankarovog rođenja, u Sloveniji nisu umeli da naprave ni jednu jedinu predstavu ni jednog jedinog dela koje bi velikog dramatičara moglo dostojno da predstavi u Novom Sadu. Bilo bi zanimljivo da se čuje i to, kako su se svog rada prihvatili Slavko Jan, koji za godišnjicu Cankarovog rođenja u maju ove godine priprema Cankarovu „Lepu Vidu" u Drami, i Mile Korun, koji priprema novu varijantu "Sablazni u dolini Šent-Florjanskoj" u pozorištu u Celju. Sam gledao dve predstave (Da Kostino: „Opraštanje velike vojvotkinje“ i Olbijevu „Priču iz zoološkog vrta" (i moram da kažem da mi je mozak bio naprosto opsednut gimnastičkim egzibicijama glumaca. Nekada smo pisali da su slovenački glumci nedovoljno vešti u izvođenju „fizičkih akcija na sceni", da su, jednostavno rečeno, nespretni kao pacovi, a danas smo otišli u drugu krajnost: Iskusna i poznata glumica u „Opraštanju velike vojvotkinje“ i sasvim običan pozorišni novajlija u „Priči iz zoološkog vrta“ mogu da se pohvale pravim pravcatim gimnastičkim majstorijama koje sa tekstom kao takvim nemaju nikakve veze. A reditelj dinamiku predstave shvata, pre svega, kao dinamiku predmeta na sceni i dinamiku menjanja svetla, dok je unutrašnji deo drame, onaj koji treba da nam ispegla izgužvane duše kao pegla — da se poslužim Žiroduovom metaforom — potpuno zanemaren. Odlazeći sa razgovora koji je trajao dobra dva sata, vraćao sam se kroz ljubljansku noć. Na mene su nasrtale pokladne maske: veštice ukrivljenih nosova, kauboji sa srebrnim revolverima, razbojnici mrkih pogleda, lepotice noći preterano velikih crvenih usana i decimetar dugih obrva. Kao da su reditelji koje sam upravo slušao, svojim čarobnim štapom čitavu varoš pretvorili u pozorište. Od straha sam počeo da trčim. Ali za mnom su potrčale pobesnele Erinije, pucale su raznobojne petarde i odasvud je svetlucalo od raznih nepoznatih paganskih božanstava koja su palila svoje sjajne noćne znakove... U kući sam se tri puta zaključao. Moram da priznam da sve do sada nisam uspeo da se oslobodim svih mora koje su me pritisle otkako su se na ulicama, zajedno sa svim tim maskama, slile u jedno. U suštini, te su se more rodile dok sam slušao neke naše reditelje kako s visine govore o Cankaru, a sa samozadovoljstvom i pretencioznošću o sopstvenoj ulozi u savremenoj slovenačkoj pozorišnoj kulturi. Jedan jedini, najstariji među njima, Slavo Jan, upozorio ih je da su, pre svega, sami krivi što danas na repertoaru nema Cankara, i što uopšte nema slovenačkih drama kojima bi, recimo, Drama mogla da učestvuje na Sterijinom pozorju. Rekao im je da su za to krivi zbog toga što su svojim bojkotom ljubljanske Drame prouzrokovali dugogodišnju sušu, nemire i trzavice. A to je istina. Niko do današnjeg dana nije utvrdio koliko je nemoralna, nekulturna šteta od takvog ponašanja koje su izmislili ljubljanski kulturni kauboji, povukavši za sobom čak i nekoliko plemenitih imena slovenačkog pozorišta i slovenačke literature. (Protest je uvek primamljiv i privlačan, čak i da ga izmisle najgori neprijatelji.) Niko, takođe, nije ni materijalnu štetu ovog mangupluka koja dostiže astronomske brojke, procenio. Dok sam ih gledao za okruglim stolom, posmatrajući kako neki od njih tonu u samozadovoljstvo i nekritičnost, posumnjao sam da bi uopšte i mogli da budu krivi za jednu od najmučnijih epizoda u slovenačkoj pozorišnoj istoriji... Ali njihov učitelj i starosta, Slavko Jan, jasno i odlučno rekao im je da zbog njihove sabotaže slovenačko pozorište pati još i dan danas, pa zato u 1976. godini na repertoaru nema ni jednu pristojnu predstavu nekog Cankarovog dela, a na pozorišnim daskama ljubljanske Drame ni jednu dobru domaću dramu. No, na ovu optužbu oni su jedva mrdnuli ušima... Blago njima! A blago njima jer uprkos svemu još uvek oni kroje ukus, oni su poznati trgovci snovima, ali i zastrašujući čarobnjaci jer su u stanju da na ljubljanske ulice puste maske, pa bile poklade ili ne. Kasno noću Moj prijatelj, veoma elegantan čovek, visok gotovo dva metra, pričao mi je da je nedavno na nekom međunarodnom susretu razgovarao sa slavnim dramatičarom Fernandom Arabalom. Bilo mu je neprijatno što je morao na njega da gleda s visine, jer je Arabal gotovo upola manji od njega. Predložio mu je da sednu, a moj je prijatelj seo raskrečenih nogu ne bi li bio bar malo niži i bliži Arabalu. Napomenuo sam da Arabalu ni u kom slučaju ne bi bilo neprijatno jer se odavno otarasio svih kompleksa, inače ne bi dao da se odštampa (u boji) knjiga o njegovim mudrim preponama. (Knjiga je među bibliofilima na francuskom sajmu knjiga pre nekoliko godina pobudila bezbroj različitih komentara!) Ali više nego njihov odnos, interesovalo me je šta su pričali. Moj prijatelj mi je odgovorio kako mu je Arabal pričao da se pozorište sve revnosnije vraća reči i pesniku, i da u tom vraćanju vidi najznačajniji pozorišni trenutak sadašnjosti. I pomislio sam na Malu dramu. U poslednje vreme tamo sam gledao dve predstave (Da Kostino: „Opraštanje velike vojvotkinje“ i Olbijevu „Priču iz zoološkog vrta" (i moram da kažem da mi je mozak bio naprosto opsednut gimnastičkim egzibicijama glumaca. Nekada smo pisali da su slovenački glumci nedovoljno vešti u izvođenju „fizičkih akcija na sceni", da su, jednostavno rečeno, nespretni kao pacovi, a danas smo otišli u drugu krajnost: Iskusna i poznata glumica u „Opraštanju velike vojvotkinje“ i sasvim običan pozorišni novajlija u „Priči iz zoološkog vrta“ mogu da se pohvale pravim pravcatim gimnastičkim majstorijama koje sa tekstom kao takvim nemaju nikakve veze. A reditelj dinamiku predstave shvata, pre svega, kao dinamiku predmeta na sceni i dinamiku menjanja svetla, dok je unutrašnji deo drame, onaj koji treba da nam ispegla izgužvane duše kao pegla — da se poslužim Žiroduovom metaforom — potpuno zanemaren. Zar ćemo doista neprekidno da kaskamo za razvojem evropskog pozorišta? Zar naša kritika stvarno nije dovoljno živa da usmerava taj razvoj? Po svemu sudeći, nije. Jože Javoršek

This article has not been reviewed yet.

Report a problem to oder@slogi.si.