Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Manje prostora za pirotehniku

Miša Stanisavljević, Književna reč, 26. 4. 1976

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
manje prostora za pirotehniku Meni se čini da Vaš film ,,Četiri dana do smrti" ima izvesnih sličnosti (u dobrom smislu) s filmovima Bo Videberga i Vilgota Sjemena na temu iz radničkog pokreta. Karakterističan je antispektakularni pristup toj tematici. Takav pristup ovim temama kod nas je nov. Spektakl, kao filmski izraz, bavi se spoljnim pokretom: pojedinac - masa - pojedinac u određenom istorijskom (socijalnom) milijeu. Jugoslovenski film je veoma dugo tražio i nalazio svoju inspiraciju baš u ovakvim htenjima. Moj film istražuje šta je to u čoveku što dovodi do istorijskih-revolucionarnih pokreta. Prikazuje kako jedno istorijsko veruju koje je jače od istorijske datosti. Praktično interesovalo me je koji je to ljudski materijal, koji je u stanju da menja postojeće. I došlo se do opredeljenja, kao teme filma, kao uzročnika tragičnog ponašanja dramskog junaka. Boreći se kao komunista, opredeljen za viziju boljeg, humanijeg društva, Baković istorijski nije se povukao kada je bilo najteže, kada je sve progresivno stavljeno van zakona, i kada je partija brojala svega 600 članova u zemlji. Dakle, kada su se mnogi povukli-pobegli, on je ostao da dokazuje. Svet destrukcije danas tako moderan u filmovima koji nas upravo oduševljavaju. Poverovao sam da „herojsko" može i danas da deluje katarzično, da prikaz čistog, moralnog čina komuniste u današnjem gledaocu može da stvori korelativnu vrednost. Naravno da za takva traganja nije bilo potrebno prikazivati pokrete masa, ići u spektakl. Kamera se vrlo logično obratila stanju lika: njegovoj intimnosti, njegovim sumnjama, njegovim otporima, prikazujući nam junaka koji gubeći dobija. Time je bio uslovljen i ceo rediteljski postupak u oblikovanju atmosfere, pejzaža, rada sa statistima... stvarala se slika jednog „opsednutog" grada. O nekim sličnostima sa delima Videberga, Sjemena verovatno se može govoriti po nekom opštem okretanju modernog filma sve dublje u čoveka, tako da veoma malo ostaje prostora za zahuktale mase, pirotehniku... Koliko je to u nas novo?... Mislim da je moj pristup svakako specifičan, a raduje me što primetiste da je nov. Vaš film je „krcat“ nanosima detalja. Koliko je Vaše bavljenje dokumentarnim filmom doprinelo formiranju tog „nerva za detalj"? Kakva je funkcija tih detalja u strukturi Vašeg filma? Kratki film je kao pesma, iskaže se u jednom potezu, uvek mi se činilo da ga pravim od jednog „detalja", do vašeg pitanja nisam razmišljao o tom uticaju. Postojalo je jedno spontano osećanje (nastalo samim izborom Potrčeve hronike „Zločin", kao filma) koje se razvijalo tokom pojedinih perioda pripreme filma kao i u neposrednoj realizaciji. Ne poričući sve mogućnosti iskustveno (kod mene do sada samo stvarnog na planu dokumentarnog filma) čini mi se da opipljivih prožimanja nema. Jer funkcija detalja je podređena dramskim-narativnim tokovima, tako da se do detalja dolazi... Na njima se scene lome, „senče" situaciju, dramsko stanje junaka, otvaraju asocijativne mogućnosti. Ali nikad ne služe kao pozadina priči, naprotiv kroz njih se priča unapređuje kako po svojoj interesantnosti tako i po svojoj asocijativnosti. Naravno detalj nikad nije sam sebi cilj, hteo sam da narativnu situaciju svedem na detalj, da učinim značajnijim momentom priče ovog filma. Možda je lep primer svođenja cele intimne situacije Đakovića, na krupni plan njegove žene... i tome slično. Čini mi se da je to dragocen puteljak koji sam prokrčio svojim prvim filmom, kao iskustvo za budući rad. A ako bi se i moglo nešto da kaže o uticaju dokumentarnog filma, onda bih to, u ovom momentu, mogao da svedem na sigurnost u izboru detalja, njegovom što uverljivijem, životnijem oblikovanju, u radu sa glumcima... Uopšte ja detalj nekako volim, čini mi se da su to, sitnice što život znače. To su uglavnom kameni sastavci u arhitekturi mog filma. Obično premoste situaciju ka novom pokretu, ka novoj situaciji. Vi, druže Jokiću, pripadate mlađoj generaciji naših filmskih reditelja, talentovanoj a neiskazanoj. Kakve su šanse Vaše generacije za dalji rad? Jugoslovenski film nema problema sa „novim" temama, iznenađuje nas broj talenata. Nas iznenadi kad se vrednost ustali, kao sjajni opus Branka Bauera. U stvari mislim da je osnovni problem u kontinuitetu rada. U organizaciji našeg filma ne postoji stalna potreba za filmom, pa prema tome i za planiranom proizvodnjom koja bi imala i određenu kadrovsku viziju. Autorska ličnost retko nastaje prvim filmom, ona se razvija. „Prvi film" uvek ukaže na neke nove mogućnosti, donese nove vrednosti, pokaže nov rukopis, upozna nas sa novim autorom koga popularno nazovemo debitant. Otići dalje mislim da je prava šansa. A prava šansa ove kinematografije čini mi se da i jeste u jednoj generaciji koja se doskora sretala svakog marta u Beogradu u Domu sindikata, a sada se evo već polako seli svakog jula u Pulsku Arenu. Pitanja: Miša Stanisavljević Miroslav Jokić (1941) diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Radio je više dokumentarnih filmova: „Pošto košta žena", „Balada o nafti" (srebrena plaketa Beograda, nagrada „Mladosti"), „Zlo me ubi al živ", „Dana kada dolazi zimi" i dr. Radio je i u pozorištu („Ko se boji Radoja Domanovića"), te na televiziji (u okviru emisije „Vidici"). Ove godine debitovao je igranim filmom, „Četiri dana do smrti".

This article has not been reviewed yet.

Archival material identifier
1976-04-25-30_799-7
Report a problem to oder@slogi.si.