Umetnost ili život
Bogdan Tirnanić, NIN, 2. 5. 1976
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
BELEŽNICA
UMETNOST ILI ŽIVOT
Zgodno je jednu ovakvu rubriku, koja će iz nedelje u nedelju biti ispisivana nekoliko narednih meseci, otvoriti dobrom vešću (iako, naravno, dobra vest ne „prodaje“ novine): posle niza godina odsustvovanja, jugoslovenska kinematografija imaće svog predstavnika na skorašnjem filmskom festivalu u Kanu. Film „Četiri dana do smrti“ reditelja Miroslava Jokića uvršćen je u program „Petnaest dana autora", specijalizovane kanske manifestacije koja stiče sve veći ugled, postajući po tretmanu u štampi gotovo ravna zvaničnoj konkurenciji i "Nedelji kritike". Jugoslovenski film vraća se na svetsku filmsku pozornicu.
Ali, bez obzira na to koliko poziv upućen Jokićevom filmu predstavlja priznanje za čitavu kinematografiju, to još nije dovoljno da bi se otklonilo jedno neprijatno pitanje: zašto je film „Četiri dana do smrti“ tako neslavno prošao u domaćim bioskopima (u Beogradu ga je videlo jedva oko deset hiljada gledalaca). U traganju za odgovorom na to pitanje svuda nas je dočekao sleganje ramenima, svima je to bilo „čudno“. Stvar je, na žalost, ipak savršeno jasna, i nikakvo „čudo" ne postoji kada kod nas jedan film, naročito domaći, ovako prođe na bioskopskom repertoaru. Jer, film je osetljiva i lako kvarljiva roba, pri čijem plasmanu čak i najbeznačajnije sitnice igraju veliku ulogu. O tome kao da niko ne vodi računa.
Ako je konkretno reč o filmu „Četiri dana do smrti“, onda je spisak njegovih hendikepa gotovo neiscrpan. Film je imao slab plakat, loše je (posredstvom samog autora) najavljen na televiziji, producent se „proslavio" očajnom organizacijom premijere (karte su podeljene „protokolu“, pa je dvorana zvrjala prazna), prikazivanje je počelo dva dana posle „Kuma II“ i jedan dan pre „Ajkule“, na samom početku proleća, kada nagli porast temperature po pravilu prazni bioskopske dvorane, da bi, najzad, svemu tome i kritika dala svoj doprinos gotovo jednodušnim ćutanjem o Jokićevom delu. U takvoj situaciji i deset hiljada gledalaca je ogroman uspeh.
Deljenje
Kada smo već kod filma, vratimo se još jednom prošlonedeljnom Savetovanju o aktuelnim pitanjima unapređivanja kinematografije u SR Srbiji. Dve misli izrečene na tom skupu čine nam se naročito značajnim. U svom uvodnom referatu („Savez komunista i politika u kulturi“) Muharem Pervić kaže: „Nedeljivo je pitanje kritike, slobode i odsvornosti“, dok Dragoslav Marković, konstatujući da je Društveno-ekonomska senova neuralgična tačka kinematografije, primećuje da je „ovaj problem nemoguće rešavati mimo osnovnog ustavnog koncepta proizvodnje uopšte, bez obzira na sve specifičnosti kinematografije".
Otvoreno govoreći, najveći broj finansijskih problema domaćeg filma, njegovo stalno balansiranje na ivici ekonomske katastrofe, proističe iz toga što se u svojim ranijim periodima kinematografija često ponašala suprotno osnovnim društvenim normativima privređivanja.
O operi »Toska«
Predstave sa upravo završenog Sterijinog pozorja još nisu konačno kritički valorizovane, pa zato treba biti oprezan i strpljiv u komentarima o odlukama ovsgodišnjeg žirija. No, nema sumnje da su one izazvale iznenađenje u pozorišnoj javnosti, naročito zbog toga što je izostala nagrada za tekst, koju su predfestivalski prognozeri već uručili Ljubomiru Simoviću za „Čudo u Šarganu“. Lično smo mišljenja da je žiri bio naklonjeniji drami Dušana Jovanovića „Igrajte tumor u glavi i zagađivanje vazduha", ali da nije našao način da konkretizuje tu svoju simpatiju.
Kako bilo da bilo, predstava na osnovu Jovanovićevog teksta ostaće zabeležena kao najkontroverzniji trenutak ovogodišnjeg Sterijinog pozorja, kao onaj njegov događaj koji je najviše uzbudio i podelio duhove. Ostavljajući pozorišnim kritičarima da objasne fenomen te predstave, beležimo ovde samo njen najimpresivniji trenutak: posle više od dva časa „verističkog“ opisivanja događaja u jednom „okupiranom“ pozorištu, čiji „radikali" smatraju da je „predstava gnusna laž", Jovanović i njegov reditelj Ljubiša Ristić na sveopšte iznenađenje organizuju sedmominutni pozorišni spektakl u kome je upotrebljen čitav rekvizitarij teatarskog kičeraja, od opere „Toska“ do snega i vetra. Iako se mnogima čini da je ova sekvenca dokaz početne teze o lažnosti pozorišnog doživljaja, njen smisao je znatno složeniji: umetnost, bez obzira na to koliko bedna bila, zadržava svoju superiornost; ona je ta koja se svuda i svagda imitira, naročito u životu. Jovanovićev i Ristićev postupak je samoironičan: zalažući se za potrebu shvatanja pozorišta kao pogleda na svet, njihova predstava govori zapravo o pozorištu kao savršenom svetu.
Dnevni zavodnici
Priča se da je pojedine profesore beogradskog Filološkog fakulteta zahvatila čudna strast: pišu pripovetke i romane u kojima opisuju jedni druge. Da li pod uticajem toga, ili sećajući se svojih „Antropoloških eseja", tek Nikola Milošević u „Književnoj reči" objavljuje u nastavcima svoju („esejističku“) prozu pod nazivom »Deus absconditus«, koja će nesumnjivo izazvati svakojake komentare. Iako naš uvaženi teoretičar literature napominje da je u njegovom tekstu svaka sličnost sa stvarnim događajima samo namerna, jasno je kako Milošević ima sasvim drugačiji cilj: njegovo opisivanje ponašanja pojedinih osoba u sasvim banalnim životnim situacijama treba da mu posluži kao građa za niz „antropoloških eksperimenata“.
Oprez, lepa neznanko“, prva je rečenica u knjizi danskog filosofa Kjerkegora, „Dnevnik zavodnika". Ona se odnosi na objekt te pripovetke, ali nije loše da je imaju na umu i budući pisci sličnih dela.
Izbori
Izabrani su novi akademici. Tim povodom „Nedeljne novosti“ objavljuju komentar koji zaslužuje pažnju. Uočavajući neke karakteristike ovogodišnjeg izbora, komentator kaže: „Ni jedan kandidat predložen za redovnog ili dopisnog člana „sa strane“ nije prihvaćen... Na izbornoj skupštini nominaciju su dobili samo oni kandidati koje su predložila Akademijina odeljenja." I dalje: „Zakonom i Statutom (Akademije) stimulirano je predlaganje od strane drugih naučnih i umetničkih institucija i organizacija, ali je to ostalo samo slovo na papiru. Niz predloga spolja za eminentne i neosporne ličnosti, još u prvoj fazi je eliminisan i ta eliminacija, pokazalo se — bila je definitivna." Komentator "Novosti" se pita ima li društvo zbilja nekakav uticaj na izbor članova Srpske akademije nauka i umetnosti. Čemu to pitanje, kada odgovor postoji.
Diskusija o fenomenu „Bijelo dugme" završena je na stranicama ovog lista, ali ne i u javnosti. Večerašnja emisija „Studija tri" posvećuje toj temi značajan prostor. Prejudicirajući stvari, otkrivamo rezultat diskusije u televizijskom studiju: mladi (učenici jedne beogradske gimnazije) za „Bijelo dugme“ kažu da je „stvar u redu", ne uzbuđujući se previše dok su nešto stariji učesnici emisije znatno militantniji u osporavanju ili prihvatanju ove grupe. Jedan od ove druge vrste bio je (on veruje, sa dobrim razlozima) i potpisnik.
I na kraju, evo šta nam poručuje jedan brz pogled na beogradske galerije: likovna sezona, koja je počela katastrofalno, ima sve šanse (valjda pod uticajem „Plavog jahača“) da se završi izvrsno. Pored ostalih, u Beogradu ovog trenutka izlaže i Stojan Belić. Ko bi samo pre desetak godina, kada je apstraktna umetnost bila "zvanična“, mogao i da pomisli kako će 1976. godine jedna svakva izložba ponovo imati „ukus“ izazova, magiju ekstrema. Ali, ko je pre dvadeset godina uopšte mogao verovati da će jednog lepog dana apstraktna umetnost biti ono što je bila tokom šeste decenije.
• BOGDAN TIRNANIĆ
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Gledališče Film in TV Refleksija in publicistika Opera Dramatika
- Producers
- AGRFT
- Archival material identifier
- 1976-05-01-10_799-16