Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Neke vedrije priče

D. Belić, Borba, 6. 8. 1976

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
PULSKE SLIKE Neke vedrije priče Hroničar jugoslovenskog filma, koji je ovog leta u Puli strasno pratio naše filmske dijaloge, mogao je primetiti da su neki vedri, blagi optimistički tonovi provejavali kroz te kinematografske rasprave o pulskim učesnicima. Radoznali festivalski izveštači, koji su ranijih godina imali prilike da se uvere u mučnu polemičnost, netrpeljivost i netolerantno poigravanje najraznovrsnijim argumentima, sada su bili u situaciji da steknu posve drugačiju sliku u toj uzavreloj pulskoj, festivalskoj atmosferi. Bilo je, naravno, i ovoga puta izvesne ispraznosti, mučnine i bučnog negodovanja, ali je sve to ostalo u senci one vedrije nijansirane slike o minulim pulskim razgovorima. Odbrana shvatanja vrednosti Kada se jedanaest članova žirija smestilo za sto ispred prepunog auditorijuma (novinari, filmski radnici, studenti i radoznali gledaoci), mnogi su očekivali onu raspravu koja je ranijih godina bila tako karakteristična za pulski dijalog. I kad je razgovor započeo, najednom smo otkrili da u žiriju sede ljudi koji su argumentima dostojnim pažnje branili svoje mišljenje o filmovima, i da taj famozni žiri nije jedno zatvoreno kolektivno telo čiji je cilj isključivo da iznese taj svoj zajednički stav. Čuli smo od članova žirija da su se pojedinci u njemu zalagali za određeni film, ali i da su drugi imali argumenata da pobiju njihove tvrdnje. Pred nama su, dakle, bili ljudi koji su branili svoje shvatanje vrednosti, svoje viđenje filma i svoj ukus, a ne lica čiji je zadatak da se pokoravaju strogoj uniformisanosti jednog uzvišenog skupa bespogovornih sudija. Ta skupina ljudi branila je tako svoje pravo na individualnu procenu pojedinca, ne zaklanjujući se kolektivnim stavom zatvorenosti koja priznaje samo dve vrste odluka: jednoglasnih, i onih donetih većinom glasova. U tom kontekstu, mnoge odluke o nagradama posmatraju se u posve novom svetlu, i radoznali festivalac postaje svestan činjenice da su ta priznanja tek relativne odredbe za konačan sud o vrednostima pojedinih ostvarenja. Time se veo mnogih iluzija skida sa pulskog nadmetanja, a demistifikacije postaju jasno opredeljenje tih zvaničnih procena. Mate Relja asistent Paskaljeviću? Jedna od tih vedrih priča sigurno je i ona čiji je junak debitant Goran Paskaljević, autor filma „Čuvar plaže u zimskom periodu“. Kada su razni nezvanični žiriji počeli saopštavati svoje odluke, morao je Paskaljević nekoliko puta odlaziti pred dugački sto darodavaoca nagrada, da bi primio sva ona priznanja koja su mu kritičari najraznovrsnijih profila namenili. Gledalište se zabavljalo, smejalo i sa radošću primalo taj jednodušni sud o jednom filmu, dok je Paskaljević tražio mesta za plakete, slike, skulpture koje su stizale sa odlukom da određeni žiri nagrađuje Gorana Paskaljevića za „uspešan debii“, „svežinu izraza", „originalan pristup". Još jednom je Paskaljević bio junak tih vedrih pulskih pričica, i to onda kada mu je najveće pohvale uputio jedan stariji, iskusniji kolega. Stari kozer jugoslovenskog filma, Mate Relja, rekao je u jednom trenutku da je oduševljen talentom mladog reditelja, te da bi bio srećan kad bi svoju rediteljsku stolicu „koja nije baš mnogo istrošena“, mogao ustupiti što većem broju mladih i darovitih reditelja. I da ne bi ostao samo na rečima pohvale jednom talentovanom mladom autoru, Relja se direktno ponudio da asistira Paskaljeviću prilikom snimanja njegovog novog filma, navodeći da bi to učinio za svakog u čiji je talenat uveren. Prisutni su pravim ovacijama pozdravili ovakav Reljin predlog, verovatno zaboravljajući u tom trenutku činjenicu da je mladom reditelju u „Čuvaru plaže“, u sličnom svojstvu, pomagao jedan iskusni stariji reditelj čije je znanje, veština i iskustvo ugrađeno u mnoge projekte mladih i darovitih (Zdravko Randić). Relja je tako potvrdio iskreno priznanje mnogih pojedinaca iz svoje rediteljske generacije, koji su spremni da svojim filmskim umećem, u svakom vidu, čak i kao asistenti, pomognu mlađim darovitim. NEPODELJENE SIMPATIJE: Iz filma „Čuvar plaže u zimskom periodu" Kamera ili umetnik? Pohvale za tehničku perfekciju realizacije izrečene su na račun slovenačkih filmskih radnika. Zapravo, bilo je reči o tome da li su tehnička sredstva ili ljudi zaslužni za to savršenstvo „Vibinih" filmova. Odgovor je stigao da se radi sa kamerama i drugim aparatima koji su već davno amortizovani, i da „Viba" nema ništa bolju tehniku od drugih naših kuća. Odgovor je, dakle, da je čovek zaslužan, a „tonac“ Marjan Meglič objasnio je šta sve mora učiniti da bi dobio ono savršenstvo o kojem se govori. Uzgred, Milan Ljubič, direktor „Vibe“, izneo je podatak da se u toj kući još služe jednom kamerom iz 1938. (zaplenjena od neprijatelja u ratu), i da mnoge tehničke naprave mogu biti eksponati u imaginarnom muzeju naše filmske industrije. Nije onda čudno što su kao ravnopravni saradnici, pokraj umetnika, autora i protagonista, kao članovi ekipa slovenačkih filmova, sedeli maskeri, tonski majstori i druga „tehnička lica“. Taj korak „Vibe“, u nas posve nov i neuobičajen, izazvao je odobravanje, pa čak i divljenje prisutnih festivalaca koji su prvi put imali prilike da pozdrave ove divne majstore koji svojim radom doprinose onom ugodnom gledaočevom osećaju da gleda tehnički savršen film. To je znao da ceni i zvanični žiri, pa je maskerki Berti Meglič dodelio jednu od pet diploma, i to jednoglasno. D. BELIĆ

This article has not been reviewed yet.

Archival material identifier
1976-08-01-07_799-7
Report a problem to oder@slogi.si.