Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Vešte veštine

Žina Bogdanović, NIN, 15. 8. 1976

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
Ako nešto, u pogledu jugoslovenskog filma, u nekom trenutku samo naslućujemo, ako nam se suma čvrstih činjenica ukazuje tek kao nepotvrđeni nagoveštaj, ako sumnjamo da nas zdrava pamet vodi pogrešnom zaključivanju, budimo ipak strpljivi: prvi sledeći festival, u čijem će se šarolikom izlogu na okupu naći sav espap, pouzdano će nam pomoći da razaznamo da li grdno grešimo, ili, ipak, nekako, makar i tanano, imamo pravo. Sav taj napor razaznavanja pomalo nam olakšava i okolnost da se istorija neumitno ponavlja s tim, razume se, da ono što komedija beše komedija i ostaje (a o tragikomediji da i ne govorimo). a sticanje, dakle, globalne predstave o predmetu, metodima i stilistici jugoslovenskog (igranog) filma u ovom trenutku, ovogodišnji je pulski festival bio od lepe koristi: zahvaljujući, istina, nekim spoljašnjim uslovnostima nije, na primer, bilo prethodne selekcije, iz jednostavnog razlog što produkcije jedva da je bilo te je svaki snimljeni film, i najbolji i najgori, bez „diskriminacije“, dobio ulaznicu za svečani banket u Areni. Odustanimo, stoga, od posteriorne diskusije o selekciji: bio bi to sirov, i, u mnogome, odvratan akademizam. Jer, za izvođenje jednog zaključka koji će imati širi smisao, neuspeli filmovi mogu biti dokaz ubedljiv bar u istoj meri u kojoj i uspeli filmovi. Saznanje dakle, do kojeg smo konačno došli jeste da i najbolji, kao i najgori filmovi, nose u sebi rđavo prikrivenu polovičnost. (U izvesnom smislu, čak, to ih međusobno niveliše: do te mere da, ponekad, zaista, ne smemo biti odveć stroge sudije prema izrazito promašenim, odnosno, kako to neki više vole, preveć trpeljivi prema slabostima onih što su inače najviše dostojni naše zagrejane pažnje). Ta je polovičnost, najčešće, posledica proizvoljnosti, proizvoljnosti koje se javljaju na nivou ideje, strukture i naracije. Tok, priča jednog filma, mora posedovati unutarnju usklađenost, čvrstu logiku kontinuiteta, koeficijent neminovnosti koji će zrelo i sudbonosno determinisati konačni rasplet. U većini filmova koje smo na ovogodišnjem pulskom festivalu odgledali, te ravnoteže nije bilo; nije bilo unutrašnjeg obrazloženja, te se, neminovno, sticao utisak o paradnoj deklarativnosti, faktografskoj, verbalnoj, vizuelnoj. čak i najuspeliji ovogodišnji filmovi „Seljačka buna", „Čuvar plaže u zimskom periodu", „Atentat u Sarajevu", nose u sebi ovakve elementarne slabosti, ali u tragovima, i u onoj meri u kojoj njihovi autori dopuštaju da budu zavedeni izabranom stilskom formulom. Njihova je faktografska, odnosno vizuelna retorika povremeno naglašena do te mere, da deluje kao da je samoj sebi cilj; ali vrlina ovih filmova, istovremeno, upravo je u tome što, u zadatim okvirima, uspostavljaju funkcionalnu ravnotežu između ideje i ekspresije. Oni, drugim rečima, stvaraju posebnu, vlastitu stvaranost, koja živo egzistira u okvirima sopstvenog stvaralačkog miljea: njihov je umetnički iskaz verodostojan i auton. Drugi neki filmovi — poput „Idealista“, „Najdužeg puta“, „Vrhova Zelengore“, „Belih trava" ne poseduju tu čvrstinu u organizovanju datog materijala, i to ih u znatno većoj meri čini manje otpornim na korozivno dejstvo centrifugalnih sila, u njima tako prisutnim. Poučna je, u tom smislu, njihova indikacija, a način na koji nastoje da svoju osnovnu slabost pokriju odista bi mogao biti zahvalan predmet kritičarske analize. „Idealist“, na primer, uprkos tome što je kao osnovu imao autentični literarni materijal (Cankarovog „Martina Kačura“), sledi izabranu tezu zapostavljajući unutrašnju psihološku motivaciju ne samo glavnog lika, već, što je važnije, njegovog dvostrukog sukoba sa svetom oko sebe; njegov je idealizam znatno slojevitiji no što to film, svojim osiromašenim, pravolinijskim iskazom postiže da opiše. Pretnar, tako, nastalu teškoću nastoji da prebrodi nizanjem detalja kojima, istina, ne nedostaje razvojna logika, ali im, za uzvrat, nedostaje duboka, sudbonosna etička i psihološka optika. U svom „Najdužem putu“, Branko Gapo priču gotovo u celini žrtvuje vizuelnom rafinmanu; njegova je osnovna težnja da početni dramski nukleus, koji ostaje jednom zanavek, dat, sadržajno produbi putem tražene, često i sugestivne, slikovne ekspresije. Rezultat je privlačna stilska vežba, koja se dramskim čvorovima služi da nas čulno angažuje; prepravljena vizuelnim senzacijama, međutim, naša čula reaguju toliko bez ostatka, da dramu gotovo i zaboravljamo. Zdravko Velimirović, u „Vrhovima Zelengore", ima pred sobom jednu čistu epsku situaciju, i on lucidno uočava da bi je mogao splemeniti elementima oratorijuma. Ali on, istovremeno, uviđa da ga drama drži u "zatvorenom krugu, te stoga pribegava njenom (retoričkom) grananju; to ga odvodi u proizvoljnosti lirskog, akcionog, psihološkog, vizuelnog karaktera. Te „proizvoljnosti", bez sumnje, ulaze u okvir drame, ali je njihova slabost što dramu organski ne čine. Hladnik, i inače neverovatno sklon melodramskim iskazima, od melodrame u „Belim travama" čini oblik života: svaki problem koji, u jednoj doslednoj realističkoj fakturi, teži da dobije nestilizovano razrešenje, prebacuje se na nivo izveštačenih dramskih klimaksa; najjednostavniji postupak kojim se život preobraća u spektakl. Arbitrarnost — vidimo — vodi jugoslovenski film u retoričnost, koja, svejedno pod kojim alibijem (vizuelnim, akcionim, psihološkim, epskim, lirskim), kao direktnu posledicu ima polovičnost. Filmovi koje smo ove sezone gledali u Puli ispoljavali su najvećim delom — tu polovičnost kako na nivou realizacije, tako i na nivou ideja. Bledi nagoveštaj drame teško postaje drama, uprkos svim nastojanjima da se ovaploti makar i u graničnim metodološkim formulama: kao vizuelni panoptikum čiji je smisao u ekspresiji samoj, ili kao sitnorealistička faktografija koja gomila činjenice bez saznanja. Istinska snaga drame — naše duhovne i materijalne stvarnosti jeste u prikazu drame koja se ne može izbeći, a veličina njena u ulozi koju čovek ima u njoj. Samo retko, i tog čoveka i tu dramu prepoznavali smo ovog leta u pulskoj Areni.

This article has not been reviewed yet.

Archival material identifier
1976-08-15-22_799-7
Report a problem to oder@slogi.si.