Trilogija napokon u Dubrovniku
Davor Šošić, Vjesnik, 22. 7. 1965
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
>>Trilogija<<
napokon u
Dubrovniku
Najobimniji i najosebujniji teatarski pothvat, koji izaziva opravdan interes publike i kritike
Sigurno je da će praizvedba »Dubrovačke trilogije« u Dubrovniku, gradu koji je svojom bogatom stoljetnom prošlošću inspirirao pjesnika da stvori ovo jedinstveno dramsko tkivo, naoštriti mnoga kritički raspoložena pera, ali je isto tako sigurno da je ovom izvedbom ostvaren najobimniji i najosebujniji teatarski pothvat u našem kazališnom životu, pothvat koji izaziva nužno poštovanje i divljenje. Ne pamtim da je ikada jedna dramska premijera provocirala tako intenzivan interes publike, toliku znatiželju kritike i okupila toliko teatrologa i literata. I uvjeren sam da kada bismo mogli savladati jezične barijere koje oduvijek naše teatarsko stvaralaštvo izoliraju od svjetskog kazališnog života i kad bismo imali bar malo vilarovskog ili lorens-olivijevskog smisla za reklamu i pompu da bi ovogodišnja premijera Vojnovićeve »Dubrovačke trilogije« ostala zabilježena kao nesumnjiva vrijednost u svjetskim kazališnim relacijama. Tu vrijednost potvrđuje atraktivnost izvedbe kao i bogatstvo umjetničkih kvaliteta ostvarenih u nadahnutom stvaralačkom zamahu redatelja i ogromne ekipe glumaca i ostalih suradnika.
U ovoj izvedbi kazališni fenomen još jedanput je manifestirao svoju iskonsku specifičnost i to prilično nametljivo: široko je otvorio sva svoja vrata svim umjetnostima, primio je pod zajednički krov raznorodne umjetničke fenomene i potvrdio da je velike teatarske trenutke nemoguće definirati uobičajenim estetskim kategorijama. Kao da smo se susreli s neobičnim užarenim tijelom neke prostorne lopte koja u svom kretanju amalgamira istodobno estetski autonomne pojave kao što su literatura, slikarstvo, muzika, arhitektura, ples, pokret, kiparstvo, izgovorena riječ itd. Sve je to bilo prisutno u ovoj dramskoj simfoniji u tri stavka izrasloj iz historijskog događanja Dubrovnika. A to je historijsko događanje plemenitost i pokvarenost, mladost i senilnost, aristokracija i puk, uzvišena emocija tragičnog pročišćenja i prepuštanje fizičkom ili duhovnom promiskuitetu, to je istodobno euforija čvrstih oblika jedinstvene arhitekture i proticanje amorfne mase kroz podzemnu kanalizaciju te iste arhitekture. To je Dubrovnik za koji A. G. Matoš ne bi dao ni jedan korak običnog panonskog brka. To je Dubrovnik za koji Jure Kaštelan kaže da je autentično podneblje ljudskog duha koji velikim čini snaga stvaralačke misli.
»Trilogija« je Dubrovnik Iva Vojnovića, pjesnika koji živi neprekidno u emociji prohujalog doba, a koji je u malo riječi nabio toliko dramske radnje da je progovorio i budućnosti. Kao na dlanu pred nama je čitavo jedno stoljeće, sveobuhvatna kronika tog stoljeća, simfonija u tri stavka o propasti dubrovačke aristokracije. U prvom stavku (»Allons enfants«) prisustvujemo gubitku političke vlasti dubrovačke aristokracije. Taj gubitak zaključuju zvuci Marseljeze i glas seljanke koja prodaje salatu. I Marseljeza i glas Salatarice imaju isti smisao! Drugi stavak (»Suton«) pokazuje da se u prošlosti ne mogu tražiti uporišta za unutarnje i vanjsko dostojanstvo ličnosti. Treći stavak (»Na taraci«) je spoznaja da su definitivno prošla vremena aristokracije. Nezakoniti potomak aristokrata govori o tome kako bi ponuđenu palaču najradije prodao i kupio vinograd u kojem bi radio. I tu je kraj.
O svemu u tome stvaralački zaneseno je pričala ova dubrovačka festivalska predstava »Trilogije«. Redatelj Kosta Spaić stupio je pred publiku u likovima šezdesetak glumaca, sretno je riješio vezu kazališta i arhitekture, jedno od pitanja koje »ulazi u najbitnije osnove samog pojma kazališta«. To rješenje bilo je osnovni preduvjet uspjeha. »Allons enfants« u Spaićevoj viziji je dinamična freska zvukova i pokreta, cizelerski isklesana i idejno osmišljena. Bogatstvo detalja kulminira u završnom prizoru kada redatelj ostvaruje najimpresivniji prizor: Orsat Veliki i Deša iz prkosa protiv ropstva ne žele ostvariti svoju ljubav; na istim stepenicama kreću u suprotnim pravcima u određenom ritmu; njihovo kretanje u tom sumraku neodoljivo asocira na najsnažnije završne akorde neke klasične muzičke simfonije. U »Sutonu«, najuspjelijem stavku ove impresivne glumačko-redateljske simfonije, scena rasplitanja pamuka svojom dimenzijom pretvara se u prvorazredni redateljski virtuozitet snažniji od bilo kakve literarne metafore.
Treći dio trilogije »Na taraci« je Spaić posvetio svom učitelju Branku Gavelli. Do najsitnijeg detalja rekonstruirao je Gavellinu režiju. Poslije dvanaest godina »Na taraci« je još uvijek poseban doživljaj i antologijska vrijednost redateljskog umijeća. Ovom obnovom Ljetne igre, glumci, tehničari i Spaić položili su najljepši spomen vijenac na Gavellin grob.
Glumačkim ostvarenjima trebalo bi pokloniti poseban napis. Čini se nevjerojatnim da su tako kompliciran zadatak riješili za samih pet tjedana rada. U našim profesionalnim teatrima slične i mnogo lakše predstave pripremaju se mjesecima, a rezultati su osjetno siromašniji. Ipak čini nam se da čitav niz kreacija treba još usavršiti i ispitati mogućnost da se neke uloge zamijene jačim glumačkim individualnostima. To se naročito osjeća u izvrsno postavljenoj sceni sukoba vlastele u »Allons enfants«. Glumački najimpresivniji detalji prvog dijela trilogije su sukobi između Diva i Orsata, koje kreiraju Vanja Drach i Tonko Lonza. U nemogućnosti da se osvrnemo pojedinačno na svaku kreaciju i da sistematiziramo čitav niz vrhunskih glumačkih ostvarenja kao i nekoliko primjera glumačke prosječnosti i bezličnosti ipak ne možemo ne spomenuti nekoliko zaista inspiriranih ostvarenja. To se odnosi u prvom redu na majstorske kreacije Pere Kvrgića, Špire Guberine, Božene Kraljeve i Miše Martinovića u »Sutonu«. Kvrgić i Guberina izvrsnim glasovnim i fizičkim transformacijama stvorili su dva spomenika degeneriranoj aristokraciji, a Miše Martinović je ulogu pučanina Luja Lasića obojio profinjenom liričnošću i toplinom. Unutrašnja tragičnost u kontrastu s vanjskom dostojanstvenošću su elementi na kojima je Božena Kraljeva izgradila potresnu kreaciju. Nekoliko izvanrednih kreacija u »Na taraci« poznato nam je još od prije dvanaest godina. Ovog puta pridružila im se i Milka Podrug-Kokotović u ulozi slijepe Gospode Mare. Njena kreacija bogata snažnom emotivnošću jedno je od najmarkantnijih glumačkih ostvarenja ovogodišnjeg festivala.
Vjerujemo da će »Dubrovačka trilogija« postati trajna vrijednost dramskog repertoara Ljetnih igara. I kao takva pružat će nam slijedećih sezona obilje materijala za nove i potpunije impresije i kritičke analize.
Davor ŠOŠIĆ
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Gledališče Dramatika Festivali
- Producers
- Festival Dubrovniške poletne igre
- Archival material identifier
- 1965-07-4301-4400_4271