Smotra obespravljenih
Slavko Boldstein, Vjesnik u srijedu, 27. 3. 1968
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
KULTURA UMJETNOST
ZAPISI
Još i danas kriteriji labavi: na festival dolazi velik broj filmova, a bila bi dovoljna i polovica
JEDNOG ČLANA ŽIRIJA
u kratkim stankama 15. festivala jugoslavenskoga kratkometražnog filma u Beogradu
SMOTRA OBESPRAVLJENIH
AKAV FESTIVAL zapravo želimo? Elitni izbor svega što je u jednogodišnjoj produkciji vrijedno da se vidi?
S tim pitanjem, svake godine iznova, počinju dileme članova žirija na beogradskom festivalu jugoslavenskoga kratkometražnog filma. I, po završetku festivala, neizbježno se vraćamo istim pitanjima. Neriješena, dilema se prenosi na slijedeću godinu, narednom žiriju u amanet.
Priznajem: kao član ovogodišnjeg žirija i ja sam glasao za »oportunizam«. Nastojao sam da se u program uvrsti maksimalan broj filmova, pa sam tako neposredan sukrivac za ono šarenilo filmskih htjenja i ostvarenja što je prilično zamorilo posjetioce koji nisu profesionalno zainteresirani, i dosta oštro polemički podijelilo filmske poznavaoce. Nemam namjeru da se posipam pepelom: mislim da nam je šarenilo bar omogućilo da ustanovimo gdje se nalazi naša kratkometražna produkcija.
Godišnja produkcija u Jugoslaviji približno se ustalila na oko 150 vrlo raznolikih kratkometražnih filmova koji su dosta prikladno podijeljeni na četiri kategorije: DOKUMENTARNI, KRATKI IGRANI, ANIMIRANI i NAMJENSKI film. Proizvođači obično vrše prethodnu selekciju, pa za festival bude prijavljeno po 110 do 120 filmova. Žiri je nadležan da za festivalsku konkurenciju izabere najviše 60 filmova, a ostavljeno mu je pravo da taj broj po slobodnoj procjeni reducira.
Ipak, nijedan dosadašnji žiri nije podlegao iskušenju: nije bio »strog«. Svi su bili oportunistički »dobronamjerni«, svi su nastojali da u program uvrste maksimalan broj filmova, tj. šezdeset, što znači zamorno dugačke festivalske projekcije sa 10 do 12 filmova po večeri, vrlo raznoliku kvalitetu i priredbu koja je više nalik na smotru negoli na festival. Jer šezdeset festivalskih vrijednosti ne rada se svake godine, čak ni u filmski plodnijim zemljama nego što je naša.
Vitalnost jugoslavenskog dokumentarca
Naš dokumentarni film, dugogodišnje mezimče kratkometražne produkcije, očito proživljava krizu transformacije. Istisnut najezdom televizijskih reportaža s mnogih tematskih područja, dokumentarni film u svijetu više ustupa mjesto kratkom igranom, animiranom i osobito eksperimentalnom filmu. Ako se i danas u svijetu proizvodi pravi dokumentarac, on je bar djelomično namijenjen i televiziji, unaprijed smišljen u ritmu i ekspresiji koja je pogodna za televizijsko prikazivanje.
Mi u Jugoslaviji, začudo, u tom smo pogledu znatno konzervativniji. U nas se još proizvodi dokumentarac namijenjen u prvom redu kinematografskoj mreži, iako ga ta mreža uglavnom ne prihvaća i ne prikazuje. I, što je najčudnije, produkcija koja se rađa u tako obeshrabrujućim okolnostima ipak ne stagnira. Naprotiv: i ove je godine kroz nekoliko najuspješnijih autora dokazala svoju paradoksalnu vitalnost.
Zauvijek su prošla dobra stara vremena kad je za pristojan dokumentarac bilo sasvim dovoljno lijepo naslikati neki egzotičan krajolik, neki kontrast između »starog« i »novog«, neki manje poznat spomenik iz starina, ili kamerom korektno zabilježiti neko osebujno zanimanje našega napaćenog radnog čovjeka koji u znoju lica svojega zarađuje kruh svoj svagdašnji. Danas su takve teme zastarjele, a ako ih još ima, neumorno ih preotima televizija. Dokumentarnom je filmu jedino preostalo da zakorači mnogo dalje: da pokuša u autentičnim životnim situacijama pronaći dramske sukobe i dublje dileme. Drugim riječima, dokumentarni film jedino još ima smisla ako postane umjetnost, jer domen korektne informativne reportaže neopozivo je pripao televiziji.
Na festivalu u Beogradu pokazalo se koliko je velik broj jugoslavenskih dokumentarista shvatio imperativ trenutka. Zaninović, Škanata i Antić, u filmovima koji obilježavaju najviše dokumentarističke domete festivala, više se uopće ne bave informativnim faktima, već se isključivo koncentriraju na moralne dileme implicirane u životnom podatku. Vrlo je vjerojatno da baš od ta tri filma možemo očekivati nova međunarodna priznanja onome što je na međunarodnim festivalima već steklo ime kao specifičan jugoslavenski dokumentarac. Sajko, Žilnik, Pogačnik, Basara, Filipović, Mutapdžić, Tanović, Sremec, Sudović, Vidaković i Golubović ne pretendiraju više na to da nam otkrivaju neke poznate fenomene našeg aktuelnog trenutka, već u tim fenomenima traže dramu - ne uvijek s istim uspjehom, ali zato uvijek s autorskom dosljednošću koja je već sama po sebi vrijednost. Žižić i Slijepčević uspješno podižu reportažu na nivo umjetnosti, a Papić i Škrabalo s nešto manje uspjeha pokušavaju to isto. Autori koji to nisu ni pokušali ili oni koji su u tim pokušajima sasvim podbacili ostali su u informativnoj sekciji ili su obilježili donju granicu večernjih festivalskih programa.
Za razliku od dokumentarnoga, naš KRATKI IGRANI film nema ni velikih dometa ni kontinuiteta na koji bi se mogao nadograđivati. Na tom području jedini je Ante Babaja svojim stiliziranim satirama bio izgradio vlastiti izraz i postigao rezultate zapažene u međunarodnim razmjerima, ali je i njemu još prije četiri ili pet godina ponestalo upornosti ili inspiracije da na tom području traži dalje. Zato je ove godine ohrabrila pojava tako uglednog autora kao što je Dušan Vukotić s jednim vrlo hrabro zamišljenim eksperimentom koji kombinira elemente kratkoga igranog i animiranog filma.
Bilo bi nepravedno potcijeniti rezultate koje su sa svojim kratkim igranim filmovima postigli veteran Zaninović, te mlađi ili sasvim mladi autori Zafranović, Godina, Galić, Karaklajić, te djelomično i Durković. S tim se filmovima još ne dobivaju nagrade na međunarodnim festivalima, ali im to zaista nije ni jedina svrha.
Festivalske prijatnosti i neprijatnosti
I na kraju, jedna neprijatna i jedna prijatna obaveza. Neprijatno je govoriti o našem NAMJENSKOM filmu. Uglavnom neinventivan i bez duha, dosadan običnu gledaocu, a nedovoljan stručnjaku, taj naš žanr ili još ne nalazi prave autore ili nema prave namjene. Izuzetak su korektni reklamni filmovi Frana Vodopivca, neki od pokušaja s vojnonastavnim filmom u poduzeću »Zastava«, te duhoviti reklamni spotovi autorâ-crtača iz »Zagreb-filma«.
I drugi izuzetak dokumentarni filmovi Žižića i Slijepčevića u nuždi se mogu smatrati i naučno-popularnima. Svakako premalo za inače opsežnu produkciju.
I prijatna obaveza - zaključiti ovaj osvrt s nekoliko riječi o našem CRTANOM filmu koji je i na ovogodišnjem beogradskom festivalu dokazao svoju suverenost. Doduše, nije bilo kometski blještavih vrhunaca - ne može ih svake godine ni biti. Dosadašnje su vrijednosti ipak potvrđene. I potvrdilo se da izvan Vlaške ulice broj 70 zasad u Jugoslaviji još veoma teško niču dobri crtani filmovi.
Ako je selekcijom ikome nanesena nepravda, onda su to prije svega crtači »Zagreb-filma«: čak četiri njihova filma nisu uvrštena u festivalsku konkurenciju, iako je očito da svako njihovo ostvarenje, čak i onda kad je promašaj, ima u sebi više umjetničkog nego većina dokumentarnih reportaža. Ali šest crtanih filmova, koji su bili u konkurenciji, nesumnjivo su potvrdili međunarodnu reputaciju svoje škole. Dokumentarni filmovi »Dijalog drugova sa ratne fotografije« (Zaninović, »Dunav-film«), »Nostalgija vampira« (Škanata, »Dunav-film«), te »Spomenik« (Antić, »Neoplanta«, Novi Sad), »Nezaposleni ljudi« (Žilnik, »Neoplanta«) i »Samomorilci« (Sajko, »Viba-film«, Ljubljana) bili su najpotresniji doživljaji festivala. Ali najprijatniji doživljaji svih festivalskih večeri bili su svakako crtani filmovi »Krek« (Dovniković), »Možda Diogen« (Dragić), »O rupama i čepovima« (Zaninović), »Tolerancija« (Grgić-Ranitović) i »Stzif« (Marks-Jutriša), svi iz Studija za crtani film »Zagreb-filma«.
Nedeljko Dragić (inače stalni VUS-ov karikaturist) pojavio se na festivalu s filmom »Možda Diogen« i u žanru crtanih filmova postao zapažen.
Film »Jutarnja kronika« Zlatka Sudovića podijelio je kritičare: neki u njemu vide samo pornografiju, drugi ga smatraju zanimljivim pokušajem.
Slavko BOLDSTEIN
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Film in TV Refleksija in publicistika Festivali
- People
- Karpo Godina Bojan Pogačnik Vladimir Bassara Niki Filipovič Jože Pogačnik Milan Grgić Cita Galič Simona Vodopivec Franko Sara Zaninovič Marija Karaklajić Danilo Papič Mako Sajko Aleksander Antić Zlatko Zej Davor Golubović
- Archival material identifier
- 1968-03-10001-10100_10153-10154