Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Smotra »malo udarenih stvari«

D. Vukov Colic, Vjesnik, 16. 4. 1968

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
Smotra »malo udarenih stvari« Na jednom sastanku kazališni su ljudi ironično zaključili: »Bio je to festival scenografije.« Jedan je kritičar tada rekao: »To je festival bez koncepcije«, drugi se zapitao: »Vjeruju li danas kazališni ljudi u svoj posao«, treći je rezignirano dodao: »Studentski kazališni festivali daleko su bolje organizirani«, da bi zatim svi zajedno zaključili: »Ovaj deveti festival najgori je od svih dosadašnjih.« Sjetva i žetva Poncija Pilata To su bila javna, polujavna ili kuloarska izjašnjavanja, koja su organizatori morali slušati punih trinaest zamornih i dugih dana Festivala malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu. I pored toga što stoji ocjena da su se libili odgovora sve do kraja festivala i turali glavu u pijesak svojih dobrih namjera i kazališnih iluzija jedan njihov odgovor naizgled je teško oboriti. Na kraju su poput Poncija Pilata iz izvanredne češke predstave »Komedije o mukama i slavnom uskrsnuću gospodina i spasitelja našeg Isusa Krista« oprali ruke narodnom poslovicom: »Kakva žetva, takva sjetva«. I zaista: kakva žetva, takva sjetva. A to je bilo ono što su organizatori zaboravili i pored svoje metaforičnosti. Oni su pozivali »šakom i kapom«, pa smo tako dobili jedan maratonski festival sa sedamnaest predstava (a svega šest ih je bilo u službenoj konkurenciji). Tako se sve pretvorilo u smotru »malo udarenih stvari«, kako je to lijepo rekao jedan od organizatora, smotru, a ne festival, u kojoj smo vidjeli niz nesporazuma s poezijom, piscima, režijom i glumom i zdušno pljeskali gotovo u pravilu lošim stranim ansamblima koji su došli za male pare ili putem nekih čudnih kulturnih konvencija. Depandansa velikih kazališta A nakon svega ono nejasno ostalo je još nejasnije. Što su to male i eksperimentalne scene? Jedan je kritičar zaključio: one bi trebale biti bunt protiv velikih, konvencionalnih i okoštalih kazališta. A takvog bunta kod nas nema mnogo, jer se male scene gotovo redovno javljaju u krilu velikih kazališta. Tako ono što bi trebalo ići ispred prosječnog kazališnog vremena postaje neka vrst »sporedne djelatnosti«. Neki su a da se pri tom nisu samo šalili - govorili da su male scene »depandanse« velikih kazališta, da su one »uhljebljenje za neke«, da redatelji rade za male pozornice da se ne vidi prazno gledalište, da male scene nemaju nikakvu posebnu kazališnu estetiku... I koliko god ove primjedbe bile plod profesionalnog kritičarskog nezadovoljstva u prosjeku stoji ocjena da su naša kazališta inertna i troma, te da su organizatori trebali barem malo pritvoriti svoja širom otvorena vrata kad je na njih zakucao diletantizam, koji bi se drugdje tako i nazvao, dok kod nas traži alibi pod kapom nekog »eksperimentiranja«. Bijanko ček za neobavezu Time je zatvoren krug »objektivnih okolnosti« u kojem triumfira filozofija »kakva sjetva, takva žetva«. No dobre su predstave pokazale da i taj krug puca na nekim mjestima, a organizatori su sami krivi što su ona svježa strujanja zamuljili maratonskim festivalom i nepotrebnim predstavama. Dobar festival nikako nije smotra, dobar festival se bori za tačno određeni tok i smisao kazališta, dobar festival mora utjecati na budućnost kazališta, dobar festival snažno utječe na svoju užu kulturnu sredinu i omogućava izmjenu iskustava. A od svega toga samo se u jednom uspjelo. Ove su godine strani ansambli po prvi put isključeni od nagrada što je već davno trebalo učiniti, jer sarajevske nagrade u Evropi ne znače ništa, dok za domaći kazališni pokret mogu mnogo učiniti. No i ovdje ne treba imati velikih iluzija. Dok u Francuskoj književne nagrade naglo dižu tiraž i ugled nagrađenih, naše kazališne nagrade gotovo nimalo ne utječu na stil i repertoar kazališta, nagrađeni režiseri ne dobivaju nikakav poseban kredit povjerenja, nagrađeni glumci zbog toga nemaju veći dohodak u matičnoj kući, a nagrađena kazališta zbog toga ne dobivaju nikakvu posebnu milost dotatora. Festival je prošao, a da ga nisu vidjeli oni koji bi ga prvi trebali vidjeti. Kazališta, glumci i redatelji odlazili su odmah poslije predstava, pa počesto i nisu ni prisustvovali službenim festivalskim raspravama o svojoj predstavi, Festivalskim razgovorima nisu prisustvovali čak ni sarajevski glumci i redatelji (a i inače su bili rijetko na predstavama), a kamoli tehnička inteligencija, radnici ili studenti. Ovaj bojkot sarajevske publike teško je objasniti, no bez obzira na to, Sarajevu je potreban taj festival, iako ga je dobrim dijelom nadrastao. To je priznao i jedan od suosnivača festivala: »Ovaj festival nadrastao je naše mogućnosti i mogućnosti uvida. Ovo je jugoslavenski festival i njemu je potreban jugoslavenski festivalski odbor«. To je potaklo organizatore i na neka čvršća obećanja. Postoji namisao da ovaj festival ubuduće direktno stimulira domaće grupe i pisce, te da se pretvori u festival praizvedbi sa čvrstom koncepcijom. Kada se posljednjeg dana raspravljalo o festivalu i novim idejama jedan je mladi redatelj rekao: »Festival u Sarajevu da, ali to ne znači da su organizatori dobili bijanko ček za daljnju neobaveznost«. I pored malih natezanja i kompromisa žiriji su nagradili sve koji su nešto pokazali. Stručni žiri nagrađivao je čak i takve nekazališne kategorije kao što su »idejni angažman i entuzijazam«, pa čak i repertoarsku usmjerenost, pa je tako Mala scena HNK dobila priznanje za njegovanje »pjesničke riječi«... Tako bar što se tiče nagrada svi mogu manje ili više biti zadovoljni... No umalo i te rijetke redom nagrađene napore, nije pokopala svojevrsna kritika na festivalskim službenim raspravama koja je ponovo dokazala istinu »kakvo kazalište, takva i kritika«. Ti su razgovori u izuzetno ljubaznom tonu koji priznaje sve postojeće više polazili od toga da li je »iskrivljen« ovaj ili onaj pisac ili pjesnik, negoli od toga kakva je predstava, a koplja su se lomila ponajviše oko teatara poezije kojih je ove godine bilo toliko da su činili pravi mali »festival u festivalu«. D. Vukov COLIC Mia Oremović i Pero Kvrgić u »Stilskim vježbama«, koje su dobile nagradu žirija kritike kao najbolja predstava sarajevskog festivala NA FESTIVALU MALIH SCENA U SARAJEVU DILETANTIZAM NAŠAO ALIBI POD KAPOM EKSPERIMENTIRANJA

This article has not been reviewed yet.

Archival material identifier
1968-04-10201-10300_10313-10314
Report a problem to oder@slogi.si.