Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Apoteoza neuniformiranom duhu

Dalibor Foretic, Vjesnik, 7. 4. 1976

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
XVII FESTIVAL MALIH I EKSPERIMENTALNIH SCENA kultura Apoteoza neuniformiranom duhu Kao i uvijek, konac djelo krasi! Predstava kojom je zaključen program u službenoj konkurenciji sarajevskog MES-a zaista plijeni pažnju i uzbuduje duh svojom avangardnošću, izuzetnošću, neobičnošću. Radi se o predstavi »Žrtve mode bum-bum« za koju je tekst napisao i režirao Dušan Jovanović, a izvelo je Mladinsko gledališče iz Ljubljane (scena i kostimi: Meta Hočevarjeva, glazba: Brane Demšar, snimci i montaža: Branko Starič). Predstava je nastala u povodu 30-godišnjice oslobođenja i pobjede nad fašizmom. Već sama prigoda trebala je na neki način odrediti njenu formu. Međutim, uprava Mladinskoga gledališča obratila se Dušanu Jovanoviću da za tu priliku napravi predstavu koja ne bi bila konvencionalna, a ipak bi u sebi sjedinjavala iskustva i filozofiju naše borbe i poslijeratne, miroljubive politike. Jovanović je prihvatio izazov i došao na neuobičajenu ideju: napravit će predstavu kojoj će okosnica biti sigurno najpotrošačkija estradna kategorija — modna revija. Ali, modna revija uniformi kroz vjekove. »Žrtve mode bum-bum« najbolja predstava MES-a najbolja predstava MES-a Podijelio je ansambl na muški i ženski kor. Muškarci su, naravno, manekeni i vojnici. Ljepotani, dostojanstveni, bahati, uzvišeni. Žene su napaćene, ružne, vuku sa sobom djecu, oličenje su patnji naroda, ali i njegovih najhumanijih stremljenja, iskovanih i očeličenih u okovima muka, ugnjetavanja, vjekova kroz koji su ga gazile i uništavale vojske. Toj osnovnoj podjeli koja iskazuje vjekovima nepremošćeni antagonizam, odgovara i drama jezika kojima Jovanović gradi tekstualni dio predstave: s jedne strane to je jezik mržnje, agresije, destruktivnosti, sadizma, s druge strane to su najljudskiji pojmovi koje svaki jezik ima u svom rječniku (čovjek, rad, dom, domovina, grob, sloboda, roditi, ljubav, itd.). Za svaki od tih pojmova, Jovanović traži primjere i asocijacije u starim narodnim izrekama i modernim kolokvijalnim izrazima. Naizgled nepovezani, replike odjednom rastvaraju dramu: s jedne strane hladan, onečovječen jezik vojničkih pjesama, naredbi i izraza, s druge strane, jezik koji daje čovjeku toplinu, budi mu nadu i vraća ljubav, jezik svakodnevnih sitnih životnih činjenica, bogat emocijama. Modna revija traje. Najavljivačica odmjerenim rječnikom uz svjetlo »light-showa« najavljuje modele. Finim ironiziranjem te besmislene mode, Jovanović od samog početka distancira gledaoca od nje, dok razigranim ženskim korom kuje veličanstvenu apoteozu nesputanom, neuniformiranom ljudskom duhu. Koliko je čudesne tajne života u sceni koja pokazuje glagol »roditi«, koliko je istinskog ljudskog zanosa u prizoru koji personificira rad, vjekovnu najveću muku i najveću radost čovjekovu! Predstava dolazi do poglavlja »partizanska moda«. Bilo je pravo uživanje gledati kako glumac u jednoj replici, koja traje možda deset ili dvadeset sekundi doseže onu emocionalnu nabijenost i pun stvaralački zamah kao da se radi o liku koji čitavo vrijeme živi na sceni. Mislim da je takva glumačka igra, koja pokazuje da i u kolektivnoj igri glumac nije puko oruđe redateljeve volje, već, ako to hoće da bude, punokrvna stvaralačka ličnost, najveći umjetnički domet festivala. Odjednom dolazi do veličanstvenog obrata koji gledaoca ispunja srsiima: dok sve vojske drugog svjetskog rata marširaju u beskonačnost, žene, narod, oblače svoju djecu (lutke) u otete uniforme, dijelove seljačkog, građanskog odijela. Nova vojska kidisat će na žicu kojom je ograđena scena, umirati na njoj, ali njena pobjeda sadržana je već u samoj činjenici što ju je opremio i obukao narod. Završna scena, koja teče uz popularni šlager »Dan ljubezni«, sjedinjuje muškarce i žene. Sjedinjuje ih u ljubavi, u čvrstoj riješenosti da je obrane. Apstraktna parola »Vodite ljubav, a ne rat«, dobiva čvrstu idejnu potku. Ona je sadržana u osnovnoj ideji koju ta završna scena pokazuje: samo narod koji neće gledati na rat kroz uniformu, narod kojega ta uniforma neće besmisleno poticati na rat, već koji će snage da se brani naći u ideji mira i ljubavi, imat će moralnog prava pred poviješću i čovječanstvom da obrani svoje zajedništvo, sve ono što je stekao. Ako je niste dosad prepoznali, to je osnovna ideja općenarodne obrane. Ali u ovoj predstavi ona je iskazana bez političkih fraza koje je otuđuju, rečena je najčišćim i najnepatvorenijim kazališnim jezikom. Upravo u tome jest šarm predstave kojim ona osvaja publiku: ona formi svečanih recitala i akademija upriličenih za određene proslave, koje su najčešće obezvrijeđene lažnom patetikom i ukočenom majestoznošću, vraća umjetničko dostojanstvo, pokazujući da se može progovoriti o velikim idejama i jednostavnim, svakodnevnim, narodnim jezikom, da su one zapravo sadržane u njegovoj iskonskoj mudrosti. No, predstava ne plijeni samo time. Posebno poglavlje je način na koji je izvedena. Bio je to, barem meni, najljepši primjer tzv. kolektivne igre koji sam dosad vidio u kazalištu. Ta igra pokazala je da je dilema između kolektivne i individualne glumačke igre lažna, i da prava kolektivna igra počiva na individualnoj kreativnosti svakog člana ansambla. Na žalost, taj domet nije na sarajevskom festivalu pravo istaknut. Ostao je prikriven činjenicom da je predstava proglašena najboljom predstavom festivala. Možda je trebalo potrošiti još jedan zlatan lovor-vijenac i dati ga ovom izuzetnom glumačkom ansamblu spremnom na ovakvu stvaralačku pustolovinu. No, kada to nije učinjeno, preostaje nam barem da ih spomenemo: Polona Vetrihova (najavljivačica), Mina Jerajeva, Alja Tkačeva, Marinka Sternova, Milena Grmova, Barbara Jakopičeva (ženski kor), Jože Mraz, Brane Ivanc, Sandi Pavlin, Božo Vovk, Niko Goršič, Pavle Rakovec, Vladimir Jurc (muški kor). DALIBOR FORETIC

This article has not been reviewed yet.

Report a problem to oder@slogi.si.