Skip to main content
Oder Slovenian Performing Arts Portal
Encyclopedia

Odziv umjetnosti i narodu

Ivan Cesar, Vjesnik, 6. 4. 1976

Access to this article is restricted

Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.

  • Apply for access

    Access to the materials will be granted for 30 days.

    Fill in the application
  • I already have access

    Log in with the password you have chosen.

    Log in
Odziv umjetnosti i narodu Književna povijest svakog naroda neprekidno je i ponovno potvrđivanje i otkrivanje nepoznatoga i novoga u poznatom i tradicionalnom. Tako se uspostavljaju nove sinteze i obnavljaju otkrivene istine. Ista je sudbina i književnog opusa Ivana Cankara na književnom prostoru Slovenije. Mjesto Ivana Cankara u povijesti slovenske književnosti predmet je mnogih vrijednih rasprava, a njegovo književno djelo već je davno postalo općeljudsko vlasništvo. Prigodom stote obljetnice njegova rođenja (rođen 10. svibnja 1876. umro 11. prosinca 1914) posebnu pažnju zavređuje Cankarovo shvaćanje umjetnosti, posebice književnosti kao društvenog čina. Književno je djelo, s jedne strane, rezultat stanja literarne svijesti, a s druge strane stanja društvene svijesti. Svako je književno ostvarenje svojevrstan način otkrivanja svijeta, ali ujedno i njegov činilac. Svaki pisac stvara u nekom društvu i piše za nekog te u postojanje jednog književnog djela pripada i njegovo prihvaćanje, odnosno odbijanje onih kojima je pisano. Tako se postojanje književnosti pretvara u društveni čin. Život za književnost Ivan Cankar je prvi profesionalni slovenski književnik, živio je samo od književnosti i za književnost. Odluka Ivana Cankara da živi u takvom uzajamnom predanju i oduzimanju jest sigurno njegov osobni stav prema umjetnosti uopće, posebno prema umjetnosti riječi. Značenje te odluke, osim tog vlastitog odabiranja »za nešto« i »po nečem«, određuje i to kakav je položaj književnost imala u slovenskoj povijesti, pogotovo u razdoblju moderne. Ivan Cankar je kao i svi pisci svijeta osjetio »moć« i »nemoć« umjetnosti da utječe na tokove stvari i shvatio njezinu sudbinu da se ostvaruje u određenom prostoru i vremenu. U njegovu smislu »ne raditi ništa, prepustiti drugima da rade što hoće i kako hoće« značilo bi odreći se dvostrukog »služenja« u jednom činu, umjetnosti i narodu. Ta odluka »služenja« književnosti i po književnosti bila je za Cankara odluka koja se pretvorila u jedini oblik postojanja za njega kao jedinke i kao pripadnika svojega naroda i domovine. »Služba« umjetnosti riječi značila je za Cankara u isti mah službu domovini i čovjeku. Plod tog njegova neopozivog opredjeljenja za književnost kao cilj i sredstvo odrazio se na društvenom planu postao je tuđinac u vlastitoj domovini, kojoj je bio predan bez ograničenja. Odatle i njegov ambivalentan stav prema domovini; jedanput je ona blago, mati, drugi put ili, možda bolje, u isti čas drolja (vlačuga). Cankar je dobro poznavao književne i društvene smjernice evropske moderne (čitao je Meterlincka, Dehmela i druge), živio u bečkoj atmosferi modernističke bohemije, slušao beskrajne rasprave o tome što je umjetnost, stvarao najkvalitetnija književna djela u duhu moderne, no književnost nikako ne želi odijeliti od nacionalne i socijalne borbe. Čitav je njegov književni opus manje - više socijalno obojen. Uz poimanje pjesništva kao najuzvišenijeg poziva, siromašni slovenski sin, drži da književnost po svojem društvenom značenju zauzima najvažnije mjesto i u nacionalnoj borbi, ona je važnija i od politike. Takvo shvaćanje književnosti i umjetnosti uopće nametnulo je njegov pojam »služenja« književnosti. Korijene takvih stavova treba djelomično tražiti u Cankarovu društvenom položaju i ekonomsko-društvenim i političkim odnosima tadašnje Slovenije. Autobiografičnost njegovih književnih djela samo je rezultat životnosti njegova umjetničkog čina. Estetike i životne poruke Poznato je da je Cankar mnogo pisao o umjetnosti, a napose o vlastitom stvaralaštvu. Njegovi su zapisi o umjetnosti odraz njegova uvjerenja, a ne samo misao o njoj. Kad umjetnik prestaje biti umjetnik, prestaje postojanje njegove umjetnosti. Za otkrivanje svih dimenzija unutarnje problematike Cankaru je bila nužna umjetnost. »Strašan je trenutak dvojbe u tom trenutku umjetnik, nije više umjetnik. Tko sumnja u svoju moć nije više moćan, tko sumnja u svoju vjeru nije više vjeran« (Bela krizantema). Sve što se zbiva i ono što blokira i oslobađa nalazi mjesto u Cankarevu umjetničkom činu. Sve je podređeno njegovu unutrašnjem oku. Zato je Cankar prije svega psihološki pisac. Takav njegov književni postupak značio je prije svega humanizam. Svako otuđenje Cankarevih junaka ima izvor u nepravednom društvu. I »klanac« i u buktinju pretvoreni sluga Jernej nose svoju poruku, buntovnici su to tipične slovenske sredine, no Cankara ne proždire samo ta vanjska dimenzija nepravde, on ponire u nju i zauzima svoj stav prema tim i takvim pojavama. Njegov književno-estetski nazor postaje u isti čas i njegov životni kredo. Na prvi nam se pogled može pričiniti da je Cankar ponovljena sudbina F. Prešerena no on je zapravo radikalizacija Prešerenove sudbine i društvenom i književnom smislu. Na književnom nivou Prešeren nije imao »dostojnih« protivnika, pokušao mu se suprotstaviti netalentirani Koseski, suptilni i daroviti S. Vraz biva vrlo spretno upućen u Hrvatsku. U razdoblju zrelog slovenskog romantizma ostaje Prešeren »prvi i jedini« pjesnik. U razdoblju slovenske moderne uz velikog Cankara postoji veliki Oton Župančić, lirici Kette i Murn. To je vrijeme kad se slovenski književni prostor počeo iznutra transformirati prema policentralizmu i pluralizmu. Time se neminovno mijenja i odnos između konkretnog književnog stvaranja i povijesnog momenta, kao i odnos između pojedinačnog umjetničkog djela i umjetnosti općenito. Književni stvaralac se individualizira, i to tako da se svaka književna struktura suprotstavlja i vanjskom i unutarnjem pritisku u isti čas. Očito je da više nema jedinstvene umjetnosti. Otvara se mogućnost različitih, pa čak i suprotnih, ali potpuno autentičnih književnih struktura. Književnost — društveni čin Takav promijenjeni književni prostor rada se s Cankarevim književnim djelom i u njegovu odnosu prema vlastitom djelu i umjetnosti uopće. Cankar sebe ne smatra narodnim prorokom i tješiteljem. Prešerenov Orfej, koji bi trebao ujediniti sav slovenski narod, Cankaru je stran. Književnost mora biti društveni čin. U fiktivnom razgovoru recenzenta i pisca u »Beloj krizantemi« Cankar je prikazao svoj stav umjetnik — društvo. Recenzent: »Umjetniče, budi glasnik i tješitelj naroda. Pokaži mu čovjeka koji stoji na drugoj strani obale devetorostruko velik i devetorostruko snažan! Pokaži mu zoru, koju slutiš!« Pisac: »Pokazujem mu kako je malen, kako je malodušan, kako luta bez volje i bez cilja; pokazujem mu gloriju beznačelnosti, čašćenje himbenosti, slavu laži; zato da bi se probudio, da bi spoznao tko je i gdje je, te da pogleda u budućnost. Nisam li pjevao o žalosti, jer je u mom srcu bila žudnja za veseljem? Slikao sam noć svu pustu i sivu, punu sramote i jada, da bi oko snažnije zazudilo čisto svjetlo. Zato je bila moja riječ, ma kako tvrda i teška, puna nade i vjere! Iz močvare je moj vjerni pogled bio uperen u nebeske daljine, a vi ste me zvali pesimistom!« I recenzent i pisac je ovdje Cankar. To je njegov »samogovor«. Bez prešernovskog pozivanja na pjesnički poziv, bez Mojsijeve palice, iz ovog je teksta očito da je Cankareva književnost »služba« narodu. Sve što piše svom narodu »da bi se probudio, da bi upro pogled u budućnost«. Književnost se više ne obraća samo pojedincu nego narodu. Tako je naglašeno i njezino društveno značenje i ona je na taj način utkana u realne socijalne odnose i zbivanja kao njihov sastavni dio, očito je da za Cankara umjetnost ima značenje konkretnog socijalnog čina. Spoznaja koju otkriva umjetnost i njezina socijalno-moralna uloga stavljaju je u neposrednu vezu s društvenim promjenama, ona je čak uvjet da bi do takve promjene došlo. Tako po Cankarevu mišljenju umjetnost dobiva dvije nove dimenzije: na jednoj strani ona postaje poticaj za akciju, slično kao znanstvena spoznaja i ideja, koje su po marksističkom shvaćanju općeljudsko vlasništvo, a s druge je strane sama po sebi konkretna povijesno-socijalna snaga ili, točnije akcija. Takvo shvaćanje književnosti u društvu u isti čas određuje i Cankarev stav prema piscu — umjetniku. Umjetnost, književnost ima svoju društvenu ulogu, ona mora imati i svoje poslenike, čiji je poziv najuzvišeniji — »poklicni pisatelj«. Umjetnost po sebi ima oznake »moći«, koja mora biti »opće društveno vlasništvo«, sredstvo oslobađanja čovjeka, tako Cankarevo »služenje« postaje oslobađanje. Ivan Cankar se odlučio na pjesništvo a time na čin za društvo i u društvu, tako postao prvi slovenski »poklicni pisatelj« — prvi slovenski pisac po zanimanju! Piše: IVAN CESAR Prigodom 100-obljetnice rođenja Ivana Cankara, velikoga slovenskoga pisca, koji je sve što je pisao upućivao svome narodu »da bi se probudio, da bi upro pogled u budućnost«
Report a problem to oder@slogi.si.