Izazovi i zablude
Jozo Puljizević, Oko, 20. 5. 1976
Access to this article is restricted
Some content is only available to users with approved access due to copyright protection.
-
Fill in the application
Apply for access
Access to the materials will be granted for 30 days.
-
Log in
I already have access
Log in with the password you have chosen.
Bila je na festivalu »Dani mladog teatra« jedna predstava koja se bavila sociološkim istraživanjima u deformiranoj psihologiji žene.
Bilo je na festivalu »Dani mladog teatra« još nekoliko predstava koje su ostale značajne, jer su se u raznim pravcima i života i umjetnosti, a posredstvom teatra, bavile istraživanjima.
Bio je to festival kojeg program nije bio sistematiziran, jer je previše bio izraz nemira, a taj nemir je proisticao iz čežnje da se istražuje. Konačno, bio je to festival koji je završio i koji će ostati zapamćen zbog nekoliko svojih predstava kojih je smisao bio traženje, a cilj nedokučiv.
Mislim da je to bio festival čije je umjetničko vodstvo. (Branko Brezovac, Branko Matan i Zlatko Sviben) izrazilo najzreliju koncepciju, računajući bivše studentske kazališne festivale u Zagrebu i istoimeni festival prošle godine. Ovakva njihova koncepcija više obećava, nego što može u jednom proljeću pokazati. Sigurniji su i čvršći u onome što su željeli pokazati a nisu mogli, jer su još uvijek vrlo siromašni (ne smiju, vjerujem više od jedanput telefonirati u Afriku da bi pitali što je sa trupom koja mora doći jer ako potroše za telefon, neće imati novaca da plate dvoranu). Ovako kako su zacrtali, skrpili i progurali svoj program, dokazali su u jednom potezu svog mandata kako i na koji način teatarski misle, i najavili su mogućnost da vrlo skoro oni budu potrebniji Zagrebu, nego li Zagreb njima! Međutim, njih je veoma lako oboriti, »skinuti s dnevnog reda«, eliminirati, ukoliko u Zagrebu budu i naredne godine prolazili ovako kako su bili tretirani ovog proljeća. Manje-više prepušteni sebi samima, bačeni u potrošačku arenu da masno plate svaku uslugu »trećih osoba«, oni su pravili jedan čudno zanimljiv festival na smiješnim premisama: s malo para puno muzike! To nikada ne završi dobro ni za muziku ni za one pustolove koji se u to upuste.
◆ Biografija
Ali — vratimo se na ono što je taj festival, u pojedinim trenucima, činilo izuzetnim kazališnim događajem ovih dana. Vratimo se na čin kazališta i na atmosferu oko tog kazališta, dakle na pozornicu i publiku.
Vratimo se, na primjer, na onu predstavu koja se bavila pitanjima žene »vezane« za jednog muškarca, i žene koja je sama.
Hoću, naime, da na tek jednom primjeru kažem o modelu kakav je, kao metod rada, bio moguć na nekim od predstava ovog festivala.
Beogradska glumica Gorica Popović tumačila je u »Muškim stvarima« Franza Xavera Kroetza (u adaptaciji i režiji Ljubiše Ristića) upravo nemilosrdnom preciznošću ulogu Slavice Savić, nekvalificirane radnice, servirke. Ulogu je otvorila, njezinu dramatsku tenziju izdržala i zatvorila samoubojstvom bez i jedne riječi. A dokumentacioni materijal o toj predstavi nas upućuje na veoma zanimljiv podatak da je biografija te Slavice Savić dio materijala koji je Gorica Popović koristila tokom rada na predstavi. Čitaocima ću citirati kako je izgledao taj dokument o Slavici Savić, koji je bio baza za umjetničku transpoziciju:
»Savić Slavica rođena je 13. augusta 1952. god. u Paraćinu, od oca Raška, učitelja i majke Zagorke, učiteljice. Venčali se 1944, a godinu dana kasnije rodio im se sin Gojko. Službovali po selima Srbije. Od 1951. na službi u Paraćinu. Donose odluku da pređu u Svetozarevo u zimu 1957. Kupuju stan, sobu s kuhinjom. Raško umire od srca školske 1959/60. godine. Slavica polazi u prvi razred, a Gojko odlazi na časovničarski zanat, iste godine. Slavica završava osmi razred sa vrlo dobrim uspehom školske 1966/67 godine i upisuje Gimnaziju u Svetozarevu. Zagorka se udaje za Popović Stevana, udovca, učitelja iz Svetozareva, a Gojko služi vojsku u Beogradu, u Gardi. Na autobuskoj stanici kod bolnice 'Dragiša Mišović' upoznaje Prlja Gordanu, medicinsku sestru iz Pančeva. Po izlasku iz vojske ženi se Gordanom i počinje da radi u radnji za opravku radio TV aparata njenog oca. Slavica ponavlja drugi razred i prelazi kod brata u Pančevo da nastavi školovanje. Čuva dvoje dece i ponavlja drugi razred i drugi put. Dve godine ništa ne radi. Gojko odlazi na rad u Darmštat, SR Nemačka. 1971. u aprilu Slavica se zapošljava kao servirka u kuhinji bolnice 'Dragiša Mišović' u Beogradu. Dobija povišicu 1974. i uzima sobu u suterenu Banijske 28, Zemun, Novi Grad, autobus br 15, do kraja.«
Uz taj dokument objavljen je i troškovnik života Slavice Savić koji izgleda ovako:
Primanja: 160.000 st. din plus karta za prevoz.
Troškovi: soba 60.000; struja 8.000; voda 3.000; televizor 8.000. UKUPNO: 79.000;
Šećer 1 kg 1.550; ulje 2 l 13.000; brašno 1 kg 500; so 1 kg 370; kafa 300 g 4.000. UKUPNO: 9.420;
krompir 3 kg 1.500; luk 2 kg 1.800. UKUPNO: 3.300;
sapun 1.000; deterdžent 1.000; prašak za posuđe 1.000. UKUPNO: 3.000; kalodont 2.000. UKUPNO: 5.000; put u Pančevo: 1.300 puta 4 jest 5.200; SVEUKUPNO: 101.920.
To je statističko-sociološka podloga života jedne Slavice Savić koja će postati antidramatski heroj jedne predstave.
Zašto citiram te suhoparne podatke?
Ono što je stvaralo razlike na ovom festivalu bili su različiti pristupi u traganju, ono što je davalo znamen istih ili sličnih pobuda bilo je traganje kao zadatak.
Traženje
Prividno, fantazija, a posebno fantazija redatelja i glumca jedne kazališne predstave nema tu pravih poticaja. A upravo su obratno demonstrirali i glumci i redatelj spomenute predstave. Ponudili su traženje teatarske sinteze kroz sumu fakata; žele stvoriti kazalište koje ne bi htjelo opsjenarski izvlačiti fabulu iz dobro nauljene logike zapleta i raspleta. Oni i ne žele dramu o ženi, dramu s klimaksom i razrješenjem, kazalište za one koji pravi razlog opstojanju teatra nalaze u profinjenom smislu za melodramu eventualno, ili strogo tempiranu socijalnu optužbu. Žele ići tragom osvjedočenih istina i završiti svoju priču tamo gdje statistika također završava. Sve ostalo neka traje postoji i zaokružuje svoju stvarnu, specifičnu težinu u gleda- očevu iskustvu.
A ovdje sam iznio samo jedan mogući, ovih dana viđen obrazac traženja.
Žrtva
Gotovo bih svakoj od predstava ovog festivala mogao naći korijene i razloge nastajanja u ambiciji da se makar zaobiđe utrta staza, ako se već ne može prtiti novi put.
Ako je s prošlogodišnjih »vatrenih linija« studentskih amaterskih kazališta često bljeskala vatra pukog ekshibicionizma, jedne mondene poze koja je htjela prkositi konvenciji ali ne sa stanovišta smisla nego sa stajališta nužnosti mijenjanja forme, onda je ovaj festival u sumi dojmova sugerirao drugačiji razvoj situacije. Nešto se mora zbivati, i nužno je da se dogodi, ali to što se događa nije izrežirani slučaj teatarske hereze, to je novo podneblje ideja koje moraju mijenjati teatar kakav nam se dopadao jučer.
Naravno, površnom rezoneru teatarske prakse i teorije dogodit će se možda koji maliciozni osmijeh na rubu usana, jer takva faktografija, kakvu sam citirao, sliči na odbolovanu fazu nekih staromodnih teatarskih iluzija kada se tragom Stanislavskog, učenjem predživotu lica koje egzistira na sceni, htjelo ući punom dinamikom u takozvani scenski realizam. No, nisu to na sreću iste zablude. Tamo smo u lošem izdanju shvaćanja jednog Stanislavskog imali šablonu, ovdje imamo varijantu izlaska iz šablone asimilacijom životnog naturalizma da bi se stiglo do selektivnog realizma, a kroz taj koridor do sublimacije scenskog realizma u metaforu jedne simbolične projekcije.
Uzmimo, na primjer, slučaj sa predstavom Mladinskog gledališča, iz Ljubljane
»Žrtva mode bum-bum« autora i režisera Dušana Jovanovića.
Poticaj za stvaranje ove predstave nadilazi trajanje i odjek tek jedne predstave. Jovanović je na primjeru jedne, dakle ove konkretne predstave, htio protestirati protiv jednog stanja koje nije nastalo samo jednom jučerašnjom kazališnom predstavom, ili jednom jučer napisanom knjigom. On je ideju svoje »hereze« sudario sa kontinuitetom konvencije. Jer on kaže:
»Postavio sam sebi, dakle, pra-problem angažiranog teksta. Razmišljao sam o dramaturškim učincima odnosa između pozitivne i negativne utopije. O odnosu između afirmacije i destrukcije postojećeg. Razmišljao sam o objektivnim granicama povijesne drame, o njenoj neuniverzalnosti, o nedostatku i interpretacije i reinterpretacije. Razmišljao sam o dramaturgiji partizanskog mitinga, o poznatim postupcima teatra-dokumenta i raznim varijantama recitala-kolaža-proslave... Što je, dakle, angažirano kazalište u svijetu u kojem živimo? Je li kazalište još izazov Čovjeku-bogu koji je zaboravio svoje ljudsko porijeklo? Da li je demaskiranje jezika i pokreta dramska dimenzija teatra? Da li je građanski tip identifikacije i ugođaja jedina moguća participacija sebičnog potrošača?...«
Pitanja
Nesumnjivo globalna i presudna pitanja modernog kazališta. Nemaju isključivo autorstvo jednog Dušana Jovanovića, ali i Dušan Jovanović, kao i mnogi drugi mora se s njima uhvatiti u koštac. I on to hrabro čini.
Drugo je sad pitanje, kuda ga je ta hrabrost odvela.
Mišljenja sam da je oblačeći svoje buntovne ideje u stare teatarske manire stvorio jedan hibrid koji o pravim stvarima govori plakatski površno, ali se istovremeno ta predstava dobro snalazi kod gledaoca izdrilanog na starim uzorima kazališta, jer mu mnogostruko podilazi. I kao vješto vođena estrada koja računa na efektne poante u smislu glasnovikanih poruka, i kao prilično sretna kombinacija kabarea i socijalne masovke, dakle predstave koja računa na vezanje gledaočeve pažnje efektom iznenađenja, a ne dubljim smislom poruke. Konačno, ako bi išli dalje u analizi te predstave došli bismo do zaključka da se ljuljaju premise koje osnovne, grade smisao Jovanovićeve predstave. Ako su vojne uniforme svih ratova u povijesti čovječanstva samo jedna nehumana parada nasilja, slična monstruoznoj manekenskoj pisti gdje umjesto aplauza padaju glave, onda su u takvom ambicioznom zahvatu bile nužne distinkcije bez kojih se ne može doći do jasne ideje spoznaje. Distinkcije o različitim uzrocima ratova, različitim karakterima ratovanja, o različitim logikama egzistencija tih uniformi. Naravno, svaki režiser na ovakvu primjedbu može vrlo brzo odgovoriti da dužnost teatra nije da bude vojno-politička studija o fenomenu ratovanja. Točno. Ali ni teatar ne smije samo do polovice zagaziti u bit pitanja, pa na temi jedne makabrističke fuge sve završiti na razini estradnog kabarea. Onda je bolje temu odložiti ili »zaboraviti«. Jer, prividna istina je opasnija od izravne laži.
Kontinuitet
Festival je doveo na pozornicu nesumnjivo hrabre stvaraoce. No, hrabrost sama po sebi nije bila dovoljna. Vidjeli smo gdje je ta hrabrost prelazila u bezumlje, a gdje u razum, gdje je postojala kao nužnost koja se ne može prespavati nekim lakšim teatarskim predloškom, a gdje je otvorila put za nužnost daljnjeg teatarskog istraživanja.
Kritika će, koja je od predstave do predstave pratila slijed i razvoj karakterističnih oznaka tog festivala, kazati svoje od jednog detalja do drugog, od jedne predstave do druge ovdje samo potičem jednu raspravu o sintezi. Jer, nekome nastup mladih Pražana može izgledati kao školničko hrvanje s tijelom u prostoru i rečenicom koja mora postati tjelesna, a to je istovremeno bio i jedan veoma nezahvalan ali prisutan do konačnosti eksperiment sa stvaranjem teatra poezije ili poetskog teatra kroz tekst koji ne želi biti klasična dramaturgija. Nekome će nastup Roma izgledati kao poniranje u trag tradicije koja želi da živi pod znamenjem novih traženja, a to je istovremeno možda bila i predstava koja veže dvije naoko kontradiktorne teatarske sinteze: mit i stvarnost, arabesku i priču, realiju i simbol.
Bili su ovdje studenti, činovnici, radnici, raznovrsni poslenici teatra iz raznih krajeva svijeta. Ostavili su u našim prostorima svoje uglavnom nemirne teatarske amplitude koje kazuju da je potpuno opravdano što smo ih pozvali i da bi bilo izvan svih pravila mudrosti zapamtiti ih tek kao slučajne komete koje su blještale u punom sjaju ili kroz maglicu početničkog mucanja. Treba nastaviti sa suradnjom naše znatiželje i njihovih ambicija. Treba kontinuitet ove znatiželje pretvoriti u jednu dobru tradiciju. da Zagreb postane kroz ovaj festival stjecište predstava koje tragaju. Od studenata do radnika, od salcburške gimnazije do nama nepoznatih dometa brojnih teatara nesvrstanih zemalja. Početak je bio ohrabrujući. Samo po staroj navadi, ne treba stati sada kada je krenulo.
Jozo PULJIZEVIĆ
Atelje 212, Beograd: Muške stvari
The Drama Studio, London: Prufrock
Cocco le Mocco, Zagreb: Jedan dan u životu Ignaca Goloba
This article has not been reviewed yet.
- Categories
- Gledališče Refleksija in publicistika Festivali
- Producers
- Slovensko mladinsko gledališče
- Productions
- ŽRTVE MODE BUM - BUM, Jovanović, 1975
- Archival material identifier
- 1976-05-19-24_799-11